Home Vijesti Izvedba Madame Butterfly iliti Marijana Petir

Izvedba Madame Butterfly iliti Marijana Petir

1091
0

I mnogi se rasplakaše na jučerašnjoj premijeri Puccinijeve Madame Butterfly opere HNK I. pl. Zajca. Za to je zaslužna interpretacija naslovne uloge sopranistice Hui He. No, i mnogi se rasplakaše nakon još jednoga velebnoga bisera ove kuće koja se naziva profesionalnom. Za to su zaslužni svi ostali sudionici.

Politika postavljanja predstava može se svesti na jednostavnu formulu. Dovesti svjetski poznatoga izvođača ili izvođačicu, a to znači iskeširati podosta novaca poreznih obveznika (naročito kada neki moraju dodatno stezati remene) kako bi pokrio svu ostalu nekvalitetu i stvoriti privid (rasplakivanjem primjerice) izuzetnosti. Možda su scena i kostimi iznajmljeni od HNK u Zagrebu upravo zato jer nije bilo love.

Sama predstava rađena je u tradicionalnome ključu, nadasve dosadnome, zastarjelom i izlizanom. No, ni takav ključ nije profesionalno ispoštovan. Tako primjerice, tijekom cijele izvedbe možete pratiti zbivanja van scene jer netko nije profesionalno ogradio crnim platnima izlaze (ulaze) na scenu. Tako vidite inspicijenticu kako trči uzduž izlaza mašući rukama, pjevače koji čekaju red i šeću se, razgovaraju, cijeli niz kablova i pomoćnoga osvjetljenja, nosače za reflektore sa strane, ali i one koji ‘vire’ iznad scene, koji postaju vidljiviji nakon masovnoga izlaska zbora sa scene kojima očito nije bitno hoće li, ili neće poremetiti rekvizitu, potom vidite i zaslone (ekrane), njihov odsjaj na scenografiji, koji kao stvoreni obogaćuju ovu tradicionalnu izvedbu. I onda se zapitate kako je moguće u jednoj profesionalnoj kući vidjeti čitav niz diletantski postavljenih stvari? Tko nije načinio svoj posao? Zamislite da vam na operaciji kirurg zaboravi zatvoriti prozor (i otvori put bakterijama i virusima)? Ili da vam zbog toga što sve ne učini kako treba prilikom operacije slijepoga crijeva, odnosno crvuljka, amputiraju nogu? Da li biste mu pljeskali na kraju? Da li biste bili zadovoljni što izdvajate doprinose za zdravstvo? Da li biste plakali? Vjerojatno bi, ali ne zbog maestralne izvedbe.

Upravo se takav paradoks odvija, ali to je umjetnost, pa možda ispočetka i izgleda manje opasna po djelovanje na društvo. No, opasnost uniformiranja i formaliziranja, upravo kroz umjetnost mnogo je veća.

Pogledajmo još jedan aspekt plakanja. Da li je to nužno odraz kvalitete? Postoje mnogi slučajevi kada konzumenti proizvoda umjetnosti plaču. No, znači li to nužno i visoku kvalitetu istoga proizvoda. Primjer su nebrojene meksičke, španjolske, portugalske, pa i hrvatske sapunice. Znate li nekoga tko plače kada ih gleda? Ili da naruči misu za lik iz iste? A što struka, ali ne i sama struka, misli o kvalitativnoj razini istih? Dakle plačljivost ne mora nužno biti odraz kvalitete, već nekih drugih, godinama taloženih društveno, socioloških stanja.

Zašto još plakati? Kada vidite svu tromost i statiku izvođača na sceni, njihovu patetiku, neuvjerljivost u interpretaciji, preglumljivanje, klauneriju i nezgrapnost dođe vam da plačete. Potom izuzetno kreativnu kostimografiju gdje su leptirići motiv uzorka kostima, ili nelogično osvjetljenje i rasvjetu, ili kada ne čujete pjevača sa scene iako sjedite u drugome redu (lik Yamadorija). I to su ljudi koji dobivaju visoke plaće i honorare za svoj posao (između ostaloga). Nije dovoljan samo jedan aspekt opisa radnoga mjesta. Radno mjesto čini njegova cjelovitost. Izvođač u glazbeno scenskome djelu mora zadovoljiti i glazbene i scenske komponente. Da li biste voljeli povjeriti svoje dijete odgajateljici u vrtiću koja ima izuzetno razvijene pedagoške modele ali zato ne zna razlikovati rakiju od vode? Ili svako toliko zaspe?

Zbor opere je donekle napredovao u odnosu na svoje prethodne pojave. Možda je razlog tomu što malo borave na sceni, ili što ih je redateljica skrila između suncobrančića, koje su opet pojedine članice zbora zaboravile okretati u danome trenutku, ili su pak okretale u suprotnome smjeru. Prosto je nevjerojatno kako neka profesionalka ne može zapamtiti vrijeme kada mora započeti neku tako jednostavnu radnju? A neka druga započne je suprotno. Ali glavno je da primaju plaću. Iako je zbor napredovao, nadamo se ne prividno, još je uvijek prisutna slika neprisutnosti, odrađivanja, neorijentacije u prostoru…

Postavlja se i pitanje uloženoga truda i energije. Znate onu, pa ipak su se trudili. No,  današnje društvo na svim razinama (i na državnoj, i na lokalnoj)  pokazuje da je upravo trud obrnuto razmjeran priznanju i uspjehu (što pokazuju i uraci ove kazališne kuće). Da parametri vrijednosti nisu kvaliteta i rad, već poznanstva, pregrupiranja i zavisnosti. I kada gledate takvo velebno djelo u kojemu svako igra svoju igru sjetite se nedavnih izjava Marijane Petir prilikom tekuće sjednice Sabora. Prilikom rasprave o Zakonu o umjetno potpomognutoj oplodnji ista je proizvela niz izjava koje su nadasve raspalile zastupnike SDP-a. Od mnogih spomenut ću onu o većim predispozicijama za obolijevanje osoba začetih tom metodom. Raspravu zastupnice mnogi (uglavnom zastupnici SDPa) nazvali su srednjovjekovnom, zastarjelom i nepotrebnom u današnje vrijeme. Gledajući ovu izvedbu Madame Butterfly na površinu vam izbija potpuno analogna, u suštini, fraktalna, slika koju proizvodi riječki HNK. Autorski tim predstave uglavnom su mladi ljudi, ali sama postavka djela je zastarjela, negdje u prošlome tisućljeću i pitanje je koliko takva izvedba (kao i izjave spomenute zastupnice) danas koristi društvu? (dayline.info – zvonimir peranić)

Previous articleTechno Nightgrooves u riječkoj Stereo Dvorani
Next articleZubak: Treba srušiti HNS, Rubčić: Ne komentiram suđenje

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here