Usporedbe trenutne situacije sa slomom burze 1929. godine još uvijek nisu primjerene, no treba se zapitati kako bi slom tržišta kapitala izgledao u današnjim okolnostima.
Naime, u vrijeme Velike depresije banke su propadale u količinama od nekoliko desetaka dnevno, ljudi su gubili životne ušteđevine, a nezaposlenost u SAD dostigla je 25%. U ovom trenutku tek su dvije banke otišle na bubanj, Bear Stearns i Lehman Brothers, ostale su preuzete od strane likvidnijih kolega ili države, a nezaposlenost je tek oko 6%.
Štoviše, svježa vijest da je uzor svih ulagača na svijetu, Warren Buffet, kupio udio u Goldman Sachsu vrijedan 5 milijardi dolara vrijedi više od svih planova za spašavanje koje mogu smisliti Bernanke i Paulson. Nije potrebno naglašavati da je ulazak Berkshire Hathaway u neku investiciju do sada značio uzlet kako te tvrtke tako i dobrog dijela industrije, pa stvarno nema razloga da i sada ne bude tako.
kraj tržišta kapitala ipak bi izgledao malo drugačije, kao bitno snažnija i napuhanija verzija početka prošlog tjedna. Vijesti bi bile još strašnije, ulagači preplašeniji za svoj novac, a analitičari bi najavljivali kraj gospodarstva kakvo poznajemo. Kompanije bi počele propadati svakodnevno i to u različitim industrijama. Do sada su propadale financijske tvtke, no kada bi stvari krenule još gorim smjerom, našlo bi se još dosta sektora koji su prilično ranjivi.
Prvo bi na bubanj otišle tvrtke koje su prezadužene, jer dok banke međusobno pomažu jedna drugoj, nema mogućnosti za refinanciranje dospjelih obveza kompanija. Masovno zatvaranje tvrtki odmah bi se osjetilo na tržištu rada, gdje bi završila većina djelatnika propalih kompanija, smanjujući cijenu rada i opterećujući državni proračun.
Problemi s osiguranjima bili bi sljedeći i upravo to je razlog što je Fed spasio AIG. Propast najvećeg osiguravatelja obveznica na svijetu dodatno bi povećala broj propalih tvrtki, jer velik broj kompanija koristi takve vrijednosne papire kao osiguranje likvidnosti poslovanja – izvoznici da bi se osigurali od promjena u tečaju valuta, avio kompanije od rasta cijena kerozina i slično.
Mali ulagači – ključan faktor
Glavna razlika između Velike depresije i sadašnjeg stanja još uvijek je stanje svijesti običnih građana. U prošlosti se na prvi znak problema jurilo pred banke i uzimalo svoj novac, ubrzavajući na taj način propast financijskih institucija. U doba elektronskog novca i sve veće zaduženosti, nema kritične mase štediša koji bi tražili povrat svojih uloga, jer ih jednostavno nemaju.
Osim toga, mali ulagači su ti koji su najpodložniji panici na tržištima kapitala i glavni zamašnjaci pada. No, svaka kriza ima svoj kraj, i svako tržište kapitala svoju najnižu vrijednost. U jednom trenutku prestaje prodaja jer su svi koji su željeli prodati to već napravili, a ostali smatraju da više nema smisla spašavati uloženo, koje je palo na razinu kada psihološki više ništa ne znači. To je točka preokreta i burze kreću prema gore.
A što je s nama?
Kako se to može odraziti na situaciju u Hrvatskoj? Već je nebrojeno puta rečeno da banke – majke hrvatskih banaka igrom slučaja nisu izložene krizi na tržištu kredita u mjeri u kojoj bi to moglo značajno utjecati na poslovanje. Pad tržišta na početku godine imao je navodno, nikad do kraja jasno izrečen, uzrok u ponašanju fond menadžera državnih fondova koji su završili na ribanju kod Samodola u Hanfi.
Naravno, mali ulagači nagovoreni na javne ponude najvećih i najboljih hrvatskih tvrtki, od kojih su neki dizali kredite, neki posuđivali, a neki davali zadnje ušteđene eure u „brzu i laku zaradu na burzi“ preplašili su se i počeli prodavati. Kako se nitko nije potrudio umiriti ulagače, i oni koji su početnom prodajom zaradili i odlučili ostati „u igri“ prestali su vjerovati u mogućnost daljnje zarade. Ostatak priče vidi se na vrijednosti Crobexa, koji je još početkom godine bio 2.200 bodova iznad sadašnjih jedva 3.000.
Burza jest i bila je slobodan izbor svakog ulagača, no atmosfera koja se stvarala u danima javnih ponuda koje su trebale sliti novac u državnu blagajnu i kada su svim političarima bila puna usta koristi za male ulagače potpuno je različita od sadašnje. U maniri Poncija Pilata loptica se prebacuje u krilo tih istih malih ulagača porukama kako je to bio njihov izbor i da trebaju dobro razmisliti što rade sa svojim novcem.
Za kraj, podsjetnik za skeptike koji zlurado likuju nad padovima na burzi – tamo je i novac od mirovinskih fondova. Manja vrijednost dionica = manja vrijednost udjela u mirovinskom fondu = manja mirovina. Vrlo jednostavna matematika. (Index.hr)
