Karađole Šegvić, Štifanić, Gašparović, Turčinović – kreatorice lažnoga blistavila mračnoga razdoblja

Danas se održava 35. sjednica Gradskog vijeća Grada Rijeke čija je jedna točka Prijedlog odluke o imenovanju kulturnih vijeća Grada Rijeke. Nakon pola desetljeća rada prethodnih Vijeća dolazi vrijeme za nova. Odjel gradske uprave za kulturu tijekom godine objavljuje Natječaj za financiranje Programa za zadovoljavanje javnih potreba Grada Rijeke u kulturi za narednu godinu. Po isteku natječajnog roka prikupljene ponude Programa obrađuju upravo kulturna vijeća koje imenuje Gradsko vijeće Grada Rijeke.

Zadaća kulturnih vijeća je ocijeniti ponuđene programe jednom od sljedećih ocjena: “prihvatiti i financirati”, “financirati prema mogućnostima”, “ne prihvatiti” te izraditi izvješće o odabiru ponuda za provedbu Programa javnih potreba Grada Rijeke u kulturi u narednoj godini. Poglavarstvo Grada Rijeke potom utvrđuje Prijedlog programa javnih potreba u kulturi Grada Rijeke za predmetnu godinu te ga prosljeđuje Gradskom vijeću Grada Rijeke na razmatranje i usvajanje.

Iz četverodjelne procedure donošenje Programa javnh potreba u kulturi vidimo kako upravo kulturna vijeća imaju značajan utjecaj na formiranje slike kulture Grada. Članovi su suodgovrni ne samo za stanje u kulturi koje će iz njihovih odluka proizići, već i za cijeli niz lančanih reakcija koje njihove odluke polučuju. Zato se od članova očekuje da su stručni, pravični i nadasve korektni.

Uvjete i podatke koje je potrebno ispuniti u prijedlogu programa za koji se traži sufinanciranje iz gradskog proračuna i kriteriji prema kojima će se oni vrednovati razvrstani su u Sustavu vrednovanja prijedloga koji su razvrstani prema djelatnostima.

I sve na papiru izgleda divno i krasno. No, stvarnost je malo drugačija. Ovdje ćemo se pozabaviti radom Kulturnoga vijeća za dramsku umjetnost kojega su činile: predsjednica Edita Karađole Šegvić, podpredsjednica Almira Štifanić, te članice Tajana Gašparović i Željka Turčinović. U vijeće je izabran i Ivica Buljan koji se nakon nekog vremena povukao iz rada. Tada je obrazloženje bilo zbog velikih obveza.

Uspoređujući činjenice iz Sustava vrednovanja ali i činjenice iz službenih Zapisnika sjednica Povjerenstva… (u daljnjem tekstu Zapisnici) najmanje što možemo je uočiti niz protuslovlja kojim same članice vijeća dovode same sebe, te se postavlja pitanje: kako to da su opstale pola desetljeća na toj funkciji i koja im je svrha? No, krenimo redom.

Jedan od kriterija (razloga) je broj izvedbi programa u Rijeci koji se sufinanciraju. Tako u Zapisniku iz 2004. jedna od članica vijeća navodi kako je nevjerojatno da je u Prostoru + planirani broj repriza 2 i pita se čemu trud i sredstva? U Zapisniku iz 2006. stoji kako nedostaje broj repriza predstava za predlagatelja TRAFIK, kako su ovako projekti preskupi za premalen broj očekivanih izvedbi. Ipak, bez obzira na vlastite zaključke, ukoliko gledamo Javne potrebe u kulturi za prethodnih pet godina, vidjet ćemo da zaključci ne koreliraju s dodijeljenim sredstvima, odnosno da broj izvedbi ne utječe na predložena sredstva, i to niti na smanjenje onima koji ne izvode programe, ali niti onima koji tijekom godine imaju mnogo više od dva, tri ili četiri programa. Tako ovo kulturno vijeće dovodi samo sebe u protuslovlje.

Jedan od kriterija (razloga) jeste i kvaliteta izvođenog programa koje izravno utječe na visinu predloženih i dodijeljenih financijskih sredstava. Tako u Zapisniku iz 2004. članovi vijeća navode da je zajednički zaključak Povjerenstva da je prijedlog za Natječaj uduge KORAKI diletantski i komercijalan, bez sinopsisa, bez autorske ekipe, nema veze sa scenskom djelatnošću, a izvođači su amateri. U istom Zapisniku dalje se navodi kako je zajednički stav Povjerenstva da su priče, sinopsisi za predstave RI Teatra glupe i besmislene, ništa ne ulijeva povjerenje u dobru predstavu. Za Otvoreni krug – Program je više nego pretenciozan. Iz Zapisnika u 2006. pak navodi se kako dosadašnji projekti Kazališta Viktora Cara Emina pokazuju kako je riječ o kazališno preživjeloj formi stoga se ne predlaže sufinanciranje. U Zapisniku iz 2007., primjerice, navodi se za program Plesne radionice M kako iako se radi s profesionalnim suradnicima, koreografkinja Milica Pulko nema dovoljno inovativnosti stoga se predlaže sufinanciranje projekta, ali u minimlanom iznosu. Za program Nove akropole kaže se da nema stručne kvalifikacije za provedbu … pa Vijeće smatra da takav prijedlog programa ne treba sufinancirati. Za predstavu Željka Jančića Zeca pak navode da je impresionistička, vizualna, „prolazi“, ali nema poante, naglaska na bitno te se ne vidi razlog zašto i kome je ta predstava namijenjena. … Čini se da ima puno više pozerskog i izvanjskog nego umjetničkog u njegovu uratku. Prijedlog sufinanciranja ovoga prijedloga stoga je bio 0 kn.

Dakle, gledajući sve navedene razloge (kao i mnoge druge) može se zaključiti kako vijeće suptilno secira kvalitativne razine programa i shodno tome odlučuje o sufinanciranju. Oštro financijski ne podupire programe ukoliko se pojavi bar i jedna zamjerka. No, to vrijedi samo za neke. Ipak, bez obzira na vlastite zaključke, ukoliko gledamo Javne potrebe u kulturi za prethodnih pet godina, vidjet ćemo da zaključci ne koreliraju s dodijeljenim sredstvima, odnosno da kvaliteta programa ne utječe na predložena sredstva. Očiti primjer su programi Udruge HKD Teatar Međunarodni festival malih scena Rijeka koja bez obzira na (ne)kvalitetu pojedinih izvedbi (Mačka na vrućem limenom krovu ili Ujak Vanja primjerice) ima kontinuitet u financiranju. Gotovo minimalno 150.000,00 kn godišnje za redoviti program. Slično je i HNK Ivan pl. Zajc. Bez obzira na (ne)kvalitativnu izvedbu pojedinih predstava (da ne kažemo da Hrvatska drama nestaje od kada kazalište vodi intendantica Nada Matošević) visina financijskih sredstava iz godine u godinu je na približno istoj razini. Dakle, dok se nekima zamjera i najmanja sitnica, drugi mogu raditi što im se prohtje (po pitanju kvalitete) jer znaju da su im osigurana sredstva. Možda zato što je voditlj HKD Teatara g. Nenad Šegvić, a predsjednica Kulturnoga vijeća gđa. Edita Karađole Šegvić? Tako, ponovno, ovo kulturno vijeće dovodi samo sebe u protuslovlje. Ali i stvara opasan kulturološki poligon u kojemu neće biti poticaja za kvalitativne iskorake i napredoavnja, niti za uspješne predstave, već samo za revijalističko, karnevalsko estradiziranje kazališta.

Jedan od kriterija (razloga) jeste i profesionalizam samih produkcija i onih koji sudjeluju u projektima. Neki od mišljenja već su navedeni u prijašnjim činjenicama. Spomenimo primjerice dio Zapisnika iz 2006. za program Hrvatske čitaonice Trsat – dramsko-glazbena scena članice kulturnoga vijeća navode kako je predloženi program krajnje amaterska aktivnost, koju ne treba sufinancirati. Pregledavajući Zapisnike može se uočiti kako se mnogo puta ponavlja slična teza. No, bez obzira na vlastite zaključke, ukoliko gledamo Javne potrebe u kulturi za prethodnih pet godina, vidjet ćemo da zaključci ne koreliraju s dodijeljenim sredstvima, odnosno da kriterij amateri – profesionalac ne utječe na predložena sredstva. Primjerice možemo uvidjeti programe koji su sufinancirani izuzetno velikim iznosima a koje režiraju osobe koje su redatelji amateri (možda su profesionalni glumci ali nisu profesionalni redatelji). Ili da glume koreografi, dakle oni nisu profesionalni izvođači (glumci ili plesači). U svakome slučaju, očigledno je da člance kulturnoga vijeća kriterij (razlog) profesionalac – amater koriste samo parcijalno, odnosno kada im je to potrebno, a ne dosljedno u svakoj situaciji.

Ovaj kriterij je naročito zanimljiv kod primjene na programe koji se tiče poučavanja i rada s mladima. I dok s jedne strane članice kulturnoga vijeća traže visoku profesionalnu razinu u izvedbenim programima, to nije baš slučaj s programima rada s mladima (ne uvijek, i ponovno selektivno). Da li je profesionalni glumac i porfesionalni pedagog? Odnosno zašto se bez problema može shvatiti da profesionalni glumac može držati radionicu za mlade, a nikako se ne može pojmiti da, primjerice, profesionalni pedagog, ne može režirati? Ponovno dvostruki kriteriji, i veličanje vlastitie struke i omalovažavanje tuđe. Jer ljudi se školuju na dodiplomskim i poslijediplomskim studijima godinama kako bi bili uspješni pedagozi, metodičari, edukatori. A onda, ponovno, gledajući Javne potrebe u kulturi vidimo kako se i preko 100.000,00 kn izdvaja za edukacije i rad s mladima, dok se konkretni programi koji se rezultat rada s mladima omalovažavaju i ne predlažu za sufinanciranje. Takva nedosljednost i protuslovlje ponovno su dostupni kroz same Zapisnike. U 2004. za Otvorenu scenu Belveder postavljaju pitanje: U vezi sa Školom glume nužno je znati je li Školu verificiralo Ministarstvo prosvjete i športa RH? U 2006. za Kazališnu radionicu Malik su zaključile kako iskustva drugih gradova u Hrvatskoj sugeriraju da se u rad radionica s djecom ulaže simbolično i za sve skupine jednako – otprilike 15.000,00 kn. Ili pak za Plesnu radionicu M u rad radionica s djecom ulaže se simbolično i za sve skupine jednako – otprilike 15.000,00 kn. Ili pak u 2007. za RI Teatar: Školu glume već duže vrijeme nisu vodili profesionalni kazališni umjetnici pa Vijeće ne predlaže sufinanciranje ni ove ni drugih produkcija. Međutim, kako je ovo kazalište jedno od rijetkih mjesta gdje mladi mogu provesti neko vrijeme, Odjel smatra se ponovno za polaznike Škole glume mogli pozvati vodeće hrvatske kazališne umjetnike. Stoga posebno namjenjuje 30.000,00 kn. Članice Vijeća tako ponovno dodjeljuju minimalna sredstva samo ponekim programima, dok druge diskriminiraju i financijski ne potiču (iako imaju identične kriterije) već poručuju upravo suprotno od onoga što navode i same. Da rijetka okupljališta mladih postaju još rjeđa. I dok se u jednom slučaju pitaju postoji li za školu verifikacija, drugi pak put dodjeljuju sredstva ne postavljajući isto pitanje.

Iz svega ovoga proizlazi kako su članice ovoga vijeća bile u najmanju ruku neozbiljne. Tome svjedoči i sadržaj na službenoj web stranici Grada Rijeke na kojo su opisani kriteriji za vrednovanje prijedloga programa za dramske umjetnosti pod slovom H programi suradnje (http://www.rijeka.hr/Default.aspx?art=8595). Na kraju mandata Vijeća i dalje stoji ovo bi još trebalo razraditi! Nadalje, stil Zapisnika u kojima govore o drugim programima je pomalo superioran i neprimjeren. Tako su programi diletantski, predstave su glupe, a one će same Odlučivati o sudbini (Zapisnik iz 2004.) nekih programa.

Što je tomu razlog? Možda činjenica da su članice vijeća „umiješane“ u programe koji su kao Javne potrebe u kulturi za 2009. dobile gotovo 63% ukupnih financijskih sredstava za scenske djelatnosti. (HKD Teatar u Međunarodni festival malih scena Rijeka). Kako navodi upravo dayline.info: Željka Turčinović redovito sudjeluje kao članica žirija, a Tajana Gašparović kao voditeljica okruglih stolova na spomenutom festivalu. Za iste djelatnosti dobivaju i naknade, ali vjerojatno i putne troškove, smještaj i dnevnice. Za deset dana trajanja festivala to je pristojan honorar. Tako osim što su plaćene kao članice Vijeća za svoj upitan rad, plaćene su i honorarima iz sredstava koje su same sebi dodijelile. Nadalje postavlja se pitanje kako to da nitko iz Odjela za kulturu nije primjetio sve nelogičnosti. Sjednicima je prisustvovala i Višnja Višnjić Karković vodeća stručna suradnica, ali da stvar bude zanimljivija, tajnica MFMS je Višnja Višnjić Karković koja je ujedno i stručna suradnica u Odjelu za kulturu upravo za scenske djelatnosti.

Iz svih navedenih činjenica može se zaključiti kako Karađole Šegvić, Štifanić, Gašparović i Turčinović, ali ni Višnjić Karković nisu nimalo pomogle kulturu Grada Rijeke u proteklih pola desetljeća, već naprotiv. Zamotane u nepotističko klupko sukoba interesa, stvorile su program za mali krug ljudi na račun i kazališno kulturnu smrt mnogih. Donekle su preživjeli uvijek isti, njima bliski pijuni, a one same, zapravo podržavajući nekvalitetu i osiguravajući stalnu financijsku razinu određenim programima, uzrokovale su da Rijeka ima monolističku atrofiju kazališnih programa koji se uljuljavaju u umjetno stvorenu sliku o tzv. vrijednim predstavama. S druge su pak strane svojim postupcima okrutno ukazale, upravo mladim ljudima svu surovost odrasloga svijeta, ne cijeneći pojedini rad i njegove uspjehe. Sve u svemu, kreirale su lažno blistavilo, zapravo mračnoga razdoblja riječke kazališne scene. (zvonimir peranić – dayline.info)