Neka mi dragi čitatelji oproste što ću u ovaj tekst unijeti svoja sjećanja i svoju osobnost, ali ako samo jednog potaknem na drukčiji način razmišljanja, smatrat ću da sam uspjela.
Mislite li da napuštenu djecu i ostale potrebite koji su smješteni unutar institucija zanima vaše ili moje mišljenje o Zakonu o udomiteljstvu? Ne zanima. Oni ne znaju da takvi zakoni postoje. Ne zanima ih niti svjetonazorsko prepucavanje licemjernih političara koji neprestano potpiruju strasti i strahove neinformiranog i konzervativnog djela građana i to samo i isključivo zbog skupljanja jeftinih političkih bodova.
Kada ste dijete napušteno od svojih bioloških roditelja, to vaš život obilježi zauvijek, na ovaj ili onaj način. Ne zanimaju vas zakoni nego samo ljudi koji su spremni pružiti vam ljubav, poštovanje i sigurnost. Netko tko će vaše noćne more učiniti manje strašnima.
Kad odrastete bez roditelja, onda poželite pomoći onima koji djele s vama istu sudbinu. Jednostavno volontirate.
Sjećanje seže daleko u prošlost. Kada već poznajete aktere priče, scenu obuhvatite u nekoliko sekundi. Institucija koja pokušava zamjeniti toplinu doma. Socijalni radnici doista daju sve od sebe, na najbolji način, no svjesni su da je nemoguće odraditi roditeljski zadatak.
U kutu pregrijane sobe upaljen je televizor. Bez zvuka. To mi izmami osmijeh na lice. Djeca ne slušaju vijesti. Neugledne police pretrpane su svim i svačim. Trošan stol, par stolica, sjedeća garnitura čiju je orginalnu boju teško razaznati. Prostorijom dominira veliki poster M. Jacksona i do njega nezaobilazna Madonna. Za stolom sjede dvije djevojčice zabavljene crtanjem. Jednoj plave kovrče na glavi poskakuju svakim pokretom. Drugoj tamni pramenovi padaju preko lica.
U kutu sjedi dječak koji ne trepćući gleda kroz prozor. Na zvuk moga glasa sve aktivnosti prestaju. Veselo me pozdravljaju. Započinje veselo čavrljanje o školi, glazbi i ostalim uobičajenim temama.
Sasvim običan trenutak ostao bi zauvjek takav da ne znate ono što znate.
Kovrčava plavuša ima vidljive ožiljke na svojim podlakticama. Njezini biološki roditelji, alkoholičari, u svom pijanstvu gasili su cigarete na njezinim rukama. Tamnokosa djevojčica redovno je dobivala batine od svog oca i to takve da ih se ne bi postidio ni veliki Mike Tyson. Zamišljeni dječak u kutu nikada nije upoznao svoje roditelje. Napušten je još kao beba. Nalazi se na pragu punoljetnosti što znači da će ponovno biti napušten. Ovaj put od strane institucije.
Napuštena i zlostavljana djeca imaju samo jednu želju, onu s početka priče; žele ljubav i sigurnost. Žele biti nekome posebni, nečiji centar svijeta.
Hoćemo li mi, kao društvo dozvoliti da se toj djeci, kao i ostalim potrebitima, oduzme mogućnost udomljavanja u obiteljima koje čine istospolni ili neformalni životni partneri? Hoćemo li dozvoliti da nekakvi Hrastovi, Bukve, Vrbe i loši psihijatri dodatno stigmatiziraju bilo koje formalne i neformalne skupine građana? Očito je da su takvi kvazipolitičari preskočili lekciju o ljudskim pravima.
Ljudska prava odnose se na sve ljude, a ne samo na one koji se njima sviđaju. Što točno znači izjava da je prirodno da se dijete odgaja u zajednici muškarca i žene? Možemo li onda izvesti zaključak da je za onoga koji to tvrdi prirodno gašenje cigareta na dječjim podlakticama? Prirodno je i batinanje djece koja se ne mogu obraniti? Naravno da su ovakvi zaključci grubi i neargumentirani. Identični su izjavama naših političara u javnom prostoru.
Kako to da naše političare ne brine da su i oni već stigmatizirani od strane građana, koji ih percipiraju kao korumpirane, nesposobne i lažljive? Možda i oni jednog dana budu ubačeni ili izbačeni iz nekog zakona.
Zadatak odgovornog političara, i svih onih koji kreiraju zakone, jest da se pobrine da svi građani imaju iste mogućnosti. Zadatak im je i da porade na brisanju negativnih stigmatizacija u društvu, a ne da ih dodatno naglašavaju. Ponovno podsjećam porezne obveznike da isključivo oni plaćaju svaku izgovorenu riječ političara, svaku nepravdu koju čine građanima, a to čine često i bez ikakve političke odgovornosti.
Znamo da su zakoni suhoparni, pisani pravnim jezikom i isključuju emocije. Logično. No, isto tako je logično da zakon ne smije isključiti određenu kategoriju ljudi koji su spremni pomoći i usrećiti drugu kategoriju ljudi. Upravo to i jest cilj zakona: pomoći onima kojima je pomoć potrebna. Čemu onda isključivanje?
Društvo čine pojedinci. Čine ga ljudi s različitim načinima života, različitih materijalnih statusa, različitih intelektualnih kapaciteta i različite spolne orijentacije. Različitost ne kvari društvo. Ona ga oplemenjuje. Sve ostalo samo je u našim glavama.
