Home Kolumne Kolumna Mojmira Križana: Verbalni ćorsokaci

Kolumna Mojmira Križana: Verbalni ćorsokaci

661
0

Budući da Republika Hrvatska ne može izbjeći uključivanje u globalne ekonomske i kulturne procese, ona ne može izbjeći niti kulturnu raznolikost. Dobrobit građana Hrvatske pak zahtijeva njihovu suradnju i harmoničan suživot, dakle i prihvaćanje te raznolikosti. U političkim se diskusijama, pa i u zakonskim tekstovima koji tu raznolikost tematiziraju, međutim često koriste riječi čije je polje značenja takvo, da ne ide na ruku toj suradnji i suživotu, već naprotiv, međukulturnim konfliktima. To su prvenstveno slijedeće tri riječi:

1) Nacija
Riječ «nacija» potiče od latinske riječi nascor, nasci, natus, koja znači «biti rođen», «poticati od …» i sl., tj. ta riječ označava vezu roditelja i njihove djece. Kao oznaka zajedništva je ona stoga nespojiva s principom političkog zajedništva pojedinaca koji imaju jednaka prava, slobode i dužnosti u okviru građanske države.
Povrh toga se riječ «nacija» u svijetu koristi u tri različita značenja. U anglo-američkom govornom području se njome označava skup državljana određene države. U francuskoj je pak političkoj tradiciji «nacija» određena prvenstveno kulturno: Pripadnici nacije imaju zajedničku kulturu, u Francuskoj je to prvenstveno kultura republikanizma i ljudskih prava utemeljena Francuskom revolucijom, koja tako shvaćene Francuze ujedinjuje u zajedničkoj državi. Treće, u srednjoj i istočnoj Evropi se riječ «nacija» odnosi na tzv. «etničke» grupe, tj. grupe koje veže neko kulturno, povijesno ili čak biološko zajedništvo, koje žive na određenom teritoriju i streme za vlastitom «nacionalnom državom».
Još nezgodniji su problemi s riječi «nacionalna manjina»: Riječ «manjina» u pravilu ima omalovažavajući prizvuk, pretpostavlja se da takve «manjine» svoju «državotvornost» ostvaruju u nekoj drugoj državi, a «manjine» kojima nedostaje «matična» država postaju još nezgodniji problem, kao u Hrvatskoj primjerice Romi.
Konačno: Praktično je nemoguće sačiniti listu varijabli čija određenja bi odredila pripadanje neke osobe ovoj ili onoj «naciji». Što više, gotovo je nemoguće postići konsenzus o tome koja konkretna obilježja određuju, recimo, jednog Hrvata.

2) Autohtonost
Riječ «autohton» znači, otprilike, «izvoran», «starosjedilački» i «vezan za određeno tlo», te se u pravilu koristi za ne-doseljeničke grupe. Uvođenje te riječi u političku diskusiju koja želi biti državno-pravno relevantna je međutim nepoželjno, jer je obilježje «autohtonosti» praktički nemoguće jasno definirati. U cilju takve definicije bi naime bilo neophodno dati jednoznačne odgovore barem na slijedeća pitanja:
– Kako dugo neka kulturna grupa mora živjeti na određenom teritoriju, da bi bila priznata kao «autohtona»?
– Koliko ona mora biti velika?
– Koliki mora biti udio njezinih pripadnika u stanovništvu tog teritorija?
– Gubi li ona status «autohtonosti» ako taj teritorij napusti?
– Ako ga ne gubi odmah, nakon kojeg vremena?
Ovome treba dodati napomenu da su razmišljanja ove vrste često bliska nacističkoj «Blut und Boden» (krv i tlo) ideologiji.

3) Identitet
Ostavljajući po strani značenje riječi «identitet» u matematici i logici, u sociologiji i kulturologiji ova riječ znači samo da neki pojedinac, grupa, ili pak grad ili krajolik, imaju neke svoje posebnosti i karakteristična obilježja. To je, međutim, samorazumljivo i stoga banalno, te je u vezi s takvim obilježjima prikladnije govoriti o posebnostima, prepoznatljivosti, simbolima itd.
Želi li se, međutim, u «potrazi za identitetom» pojedinaca i grupa izdići iznad ove razine banalnosti, prelazi se u sferu svjetonazora i normativnih doktrina: ideologija, etičkih učenja, vjera itd. Budući da ovih – ako se izuzmu isto tako banalni lokalni kultovi – ima relativno malen broj, uz njihovu pomoć nije moguće definirati «identitete» velikog broja različitih grupa željnih da pronađu svoje posebne «identitete». Takvi se pokušaji stoga redovito otsklizavaju na razinu banalnosti. U Hrvatskoj se, primjerice, katolicizam kao univerzalistička vjera pokazuje kao nedovoljan za definiciju hrvatstva, te se u ta kola upreže i jezik, u koji se pak, da bi se povećale njegove posebnosti u odnosu na srpski, odnosno srpsko-hrvatski jezik, unose razni arhaizmi, neologizmi, gramatičke besmislice itd.
Uostalom, ova ne-banalna obilježja u pravilu imaju svoje općepoznate nazive, koje je nepotrebno uljepšavati govorom o «identitetu». Jednostavnije je i jasnije reći «Građani Hrvatske su većinom katolici», nego «Identitet građana Hrvatske je većinom katolički». (Mojmir Križan)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here