KOMENTAR: Benčić p(ro)vjerljivo

Upravo sam se vratio iz Benćića (ex tvornice, danas riječke kulturne budućnosti) gdje je održan program čiji je poziv “vrijeme je da porazgovaramo” privukao i mene (iz osobnih razloga) i još stotinjak ili dvjestotinjak znatiželjnika, većinom ljudi bliskih Gradu i udrugama koje surađuju s gradom, te kulturnjaka koji su ili će biti uključeni u sadržaje koji se planiraju implementirati u Benčić. Netko će možda primjetiti da ovaj tekst možda i ne spada na Poriluk, jer nije uobičajeno da pišemo o nečem što je prošlo, već uglavnom najave, a i stoga što će biti “možda malko”, negativan, a, stranica se kao busa u pozitivu, no, eto nisam izdržao. Ono što mogu reći u svoju obranu je da sam otišao na program jer me je zanimalo, dobre volje, čak sam i kameru uzeo da napravim neki prilog (ali sam odustao od toga, a i bilo je dovoljno ovjekovječitelja), i nisam imao negativni koncept u startu. Nemam, ni sad, osim ako neke činjenice ne shvatimo kao negativnosti.

Nakon kratkog otvorenja prisutni su dobili uputu da mogu razgledati objekte u kojima će ih čekati ljudi koji na neki način vode ili sudjeluju u projektima, od gradonačelnika, pročelnika kulture, i drugih suradnika, dvadesetak njih na spisku. Moglo ih se “oči u oči” pitati pitanja. Taj dio mi je bio simpatičan, iako ga finalno nisam iskoristio, jer iskreno, nakon ovog što ću sad opisati, nisam znao koja korist od tih pitanja koja bi postavio.

Krenuli smo u OBI-lazak zgrada, i već u prvoj sam odustao od tog koncepta, jer osim oblaka prašine, jer to je ipak gradilište, nisam vidio poantu ovog razgledavanja i gutanja prašine, osim u predizborne svrhe, možda.

Iskoristio sam priliku da pogledam reklamne materijale, popričam s nekim dragim ljudima koji su se skupili u parku. Tada je počelo da se obrušava nešto u meni. Ovdje treba napomenuti za one koji ne znaju, jedan sam od voditelja Spirita, udruge koja je krajem 2001. dakle prije 15 godina, ušla u isti taj Benčić sa namjerom da podigne kulturni centar, što eto 15 godina kasnije na neki drugi način Grad upravo radi. Tad im baš nismo bili po volji jer su planovi bili parking, hotel, i koješta, nema kruha od kulture, jelte. A ruku na srce, mi smo uvijek bili i redikuli šta bi rekli Dalmoši, ko bi nas saslušao:-) (a tek i pare dao). Drugo što želim napomenuti je da ovaj tekst nije nikakav osvetnički osvrt. Zaista pokušavam realno napisati što sam vidio i osjetio. Zasigurno subjektivno, kako bi bilo.

“Tada, od 2001-2005 u Benčiću je VEĆ stanovala (sub)kultura, a sada se TEK planira kultura”, reče mi danas jedan od onih koji su me prepoznali iz tih “pionirskih” dana. Da, naših nekoliko stotina raznih programa i stotinjak predstava susjedne Otvorene scene Belveder moglo bi se tako nazvati. Subkultura ne samo da je stanovala tu, i mi smo stanovali tu 😉 Noću i danju. 5 godina.

No, što sam to vidio da me tako “pomaklo” da nisam nastavio obilazak (gradilišta) kulturnog centra?

Nekoliko stvari. Ostavimo sad činjenicu da je u biti (pre)malo ljudi pokazalo interes za ovako kapitalnu investiciju Grada, a bila je dobro najavljena. To možemo pripisati raznim faktorima, i možda nije toliko bitno koliko je ljudi, često to nije pokazatelj ničega. Ono što me prvo u parku zasmetalo je da i dalje nema biste onoga po kome se zove ex tvornica, odnosno budući centar – Benčić.

Znate li tko je Rikard Benčić? Mladić koji je poginuo u drugom svjetskom ratu u borbi za slobodu, kojeg ne spominjem iz razloga što propagiram “partizanštine” i slično, već iz pojma da je to MLADIĆ od dvadesetak godina koji je poginuo za neke svoje ideale, a sad je njegova bista uništena, pošarana i fali joj glava. A centar se zove po njemu. Ovo tako stoji već godinama, ali nekako je krajnje neprimjereno da na ovom pokaznom programu nitko to nije sanirao, bar sad. Ovo mi je na neki način reklo kamo idu smjernice gledanja (ili negledanja?)

Mišljenja sam, još onda kad smo radili u Benčiću smo to apostrofirali, da je u biti on (Benčić) riječki lokalni “Palach”, na neki način, i da je logično da ovo bude mjesto za kulturu mladih. Uostalom nismo ga mi tako nazvali, neg smo zatekli to ime i naslijedili ga.

Druga stvar, koja je manje vidljiva ali znakovita, je da ispod Benčića protiče potok, a dolje u dnu parkinga je i neko staro perilo ili slično. Potok je “u naše vrijeme” napajao fontanu u parku, ali se netko mudar sjetio da je bolje to zatrpati i spojiti ju na vodovod. Stanje fontane je uvijek relativno upitno, počisti se tu i tamo. Naročito mi se vidi zanimljivo i korisna ideja (s obzirom da je ovo RiJEKA!) otkriti na neki način ovaj i sve te potoke, i dati im da dišu. Siguran sam da energetski i metafizički to ima smisla. Ima ih na desetine ispod grada. No, dobro, ne mogu tvrditi da to nije u planu. Nisam toliko upućen.

I finalno, kao “točka na i”, do mene je došao prospekt (skenirana prva stranica je u prilogu).

Koji me je pogodio kao šakom. Rijeka 2020. europska prijestolnica kulture, na slici nekolicina osoba “u nekim godinama”, uz pivu i cigare izgleda kao da ne zna šta bi sama sa sobom, stoji na Rivi. Mogli bi proć za neku “kulažu” i meditaciju, ali uz najbolju volju nisu mi prošli. Cigare i jeftina dvolitrena piva na slici pritom nisu pomogli. Mogli su im bar dat neku skuplju pivu. Ma, koja je poruka te naslovnice? Di je tu život, mladi, kultura, valjda unutra u katalogu? Kao: izvana smo “stari i pogubljeni” ali unutra kad pogledaš, ajme! Sve pršti od svega?

Neću vam sad otkriti šta je unutar kataloga, nađite ga pa odlučite sami. Iskreno se nadam da sam samo loše volje i da sam isfrustriran činjenicom da je vjerojatno samo ovaj današnji program koštao kao svih naših 400 u Benčiću, uz svu devalvaciju, inflaciju i koješta u ovih 15 godina 😉

Nažalost, nisam baš frustriran. Dobro se osjećam. Bojim se da možda nije u meni problem.

Samo sam Neprilagođen. Jednostavno iskreno Neprilagođen. I ponosim se time.

Razumijem i potrebu da se od gradilišta napravi program. Imali smo i mi taj slučaj krajem 2001.

Dakle, kad smo “uzeli” u najam Benčić, nakon kratkog vremena shvatili smo da smo previše zinuli. Bez sponzora, a i sami bez para, samo s puno volje, naletili smo na stanje objekta puno ispod nivoa kako je u startu izgledalo. Sve je bilo trošno i nikakvo. Tada smo napravili ovo isto.

Razrušeno i nepofarbano stratište popunili smo nekim stvarima i slikama, stavili zvučnike i izveli prvi program uz donacije na ulazu, od kojih smo željeli nastaviti radit. I nastavili smo. Štoviše usudim se reći da je taj performans “Kamo-Va” bio prilično dobar i izvedbeno i zvučno. Rad bi ga i danas pogledao. Koštao je čak 100njak kuna. I puno volje, truda, volontiranja. I nastavili smo tako iz programa u program graditi prostor. Svaki dan se moglo vidjet da se nešto napravilo.

Ovaj današnji program ipak je koštao “malčice” veću sumu. Spiritu pokazivanje gradilišta mogu oprostit, ne zato jer sam jedan od voditelja, već je objašnjenje sasvim razumljivo i štoviše hrabro za očekivat da će netko upogonit prostor s šakom donacija na nekim performansima 😉 Instituciji sa velikim budgetom gledanje u prašinu mogu teže “oprostit”. Srećom, prašine nije bilo toliko da ne vidim mimo nje.

I, ne, nije ovaj tekst negativistički. Nije ni hejterski. Naprotiv. Ljudi, sve što želim je da Riječka kultura 2020. ne bude kao naslovnica ovog prospekta na način kako sam ja to shvatio. Šaka oldtajmera sa dvolitrenom pivom izgubljenog pogleda, koja peca u prljavoj vodi riječke luke (gledajući za iseljenim sinovima, rekli bi zlobnici.

Biti će mi jako drag svatko tko me razuvjeri i kaže da sam samo loše volje i da on vidi nešto drugo u svemu. Nešto vedrije, tajnu poruku. Ma tko sretniji od mene da progledam od prašine bačene u oči. Ipak, podosta desetljeća promoviram riječku kulturu, zašto bi joj želio neko zlo?

Na pozivnici je pisalo “Benčić povjerljivo – vrijeme je da razgovaramo!” .

Nisam ništa pitao. Što se mene tiče razgovor je zakasnio bar 10, ako ne i 15 godina.

Razuvjerite me!