Festival malih scena Rijeka ove godine slavi 25. godina postojanja. Festival je to koji Riječani vole i rado posjećuju. Obljetnica je značajna i važno ju je proslaviti.
U proteklim godinama na pozornici, najčešće Hrvatskoga kulturnog doma na Sušaku, gostovalo je niz kazališnih družina iz Hrvatske i inozemstva. Pamtimo sjajne predstave, iznimne glumačke kreacije i uvijek zanimljiv dijalog nakon odgledanih predstava. Ipak, iz godine u godinu ponavljaju se neki organizacijski propusti koji se ne ispravljaju nego, na žalost, ponavljaju.
Dio 1. Karte
Ako niste uglednik, pro-načelnik, utjecajniji novinar ili naprosto „faca“ koja je važna u nekom smislu i kontekstu Grada, ako ste najobičniji građanin, onaj vulgaris, do karata ćete jako teško doći. Osim što se kompleti podijele gratis „uglednima“ i „zaslužnima“ preostale karte se „puštaju u promet“ u nekim čudnim terminima i bez jasnih informacija. Dobro je i pričekati koji dan jer „uglednici“ često imaju pametnijeg posla pa znaju i vraćati karte.
U 21. stoljeću i eri digitalizacije, po karte, odnosno ono što je od njih ostalo, morate doći „na noge“ u HKDU i to u vremenu od 10:00-12:00 sati ujutro i prije početka predstava poslijepodne, od 18:00 do 20:00 sati. Postoji mogućnost i rezervacija- telefonom!? Treba naglasiti i da karte nisu jeftine koštaju 100 kuna, po komadu, da ne bude zbune.
Dio 2. Mala scena
I nakon Scila i Haribdi potraga za kartom uspjela sam dobiti dvije karte za predstavu u 17:00 sati „Moja ti“, Ateljea 212. Pet minuta prije početka predstave, (pri)pušteni smo u dvoranu HKDU-a. I onda lagani šok. Preko udobnih i razumno raspoređenih stolica netko nadobudan složio je konstrukciju plastičnih, plavih stolica u maniri tribine na nogometnom stadionu. To su one, višanamjenske, pokretne tribine koje se montiraju za maškare, „Homo si teć“ i sl.
Na stolicama tamnoplavi jastučići i isprintani brojevi na bijelom papiru zalijepljeni na naslone.
Tribine su strme, nepraktične i neudobne, a gledateljstvo, mahom, starije životne dobi, otežano se vere do svojih mjesta.
Slijedi novi šok. Pristižu gledatelji i uskoro se utvrđuje da mnogi imaju iste brojeve stolica.
Sto kuna je sto kuna! Nekome za dva-tri ručka, ali svi žele vidjeti predstavu! Odnekuda izranjaju stolice koje mladi dečko, vjerojatno student na ospobljavanju ili volonter, slaže i slaže dok nije naslagao po tri-četiri reda ispred „tribina“. Neki su završili u neposrednoj blizini zvučnika, neki u sredini, a neki samo što nisu ušli na scenu. Slaganje stolica potrajalo je pa predstava počinje oko 17:20.
Vremešna gospođa ispred mene čeznutljivo gleda udobne stolice ispod tribina i pita se zašto ne možemo gledati predstavu „normalno“. Pitam se i ja. Pitam se bi li se glumci čuli da smo sjedili na „normalnim“ sjedištima? Nakon predstave, tvrdim da – bi!
Što i kome znači izraz „mala scena“ i koliko to mora biti mala? U gabaritima mini tribine na kojoj će gledatelji sjediti ´ko vrane na žicama pazeći da se ne oklizni ili da konstrukcija ne popusti pod silnim jatom znatiželjnih zaljubljenika u kazalište?
Ako je drama komorna pa zahtjeva malo gledatelja to se drugačije rješava, na sceni, oko scene, višekratno igranje predstave i sl.
E, ali kako zadovoljiti parametre koji osiguravaju užitak i glumcima i gledateljima, a pri tom i zaraditi? To je pitanje, a odgovor smo vidjeli.
Predstava koju smo gledali govorila je o ostarjelim ženama koje nalaze način da, međusobno si pomažući, riješe svoje probleme. Njihova je poruka da je pobuna važna i da nije važno koliko imaš godina. Nama na tribinama, svidjela se predstava i poruka. No, nismo se bunili. Nitko nije tražio povrat novca, svoje „pravo mjesto“ ili se pritužio u javnosti. Možda i hoćemo, ali onda kada poruku doista i prihvatimo, a ne samo konstatiramo da nam se „sviđa“.