Grčka je, kako su nas učili u školi , kolijevka demokracije. Par tisuća godina kasnije ta ista Grčka je, na neki način, postala istinska kolijevka neviđenog političkog populizma.
Da bi ušla u euro zonu Grčka je nekako morala sakriti dobar dio svog duga. Za tu operaciju odabrana je jedna od najvećih američkih banaka Goldman Sachs. Grčko zaduženje u Goldman Sachsu bila je skupa greška političkih elita od samog početka, koja je postepeno vodila eskalaciji dužnike krize. O tome je naveliko pisao Bloomberg. Banka je zamijenila starije grčke obveznice u dolarima i jenima za nove evropske obveznice po rekordno niskim tečajevima, kako bi se činilo da je ukupan dug smanjen. Od 2001. do 2005. godine, kada su počeli rasti prinosi na grčke obveznice, dug Goldmanu se udvostručio. Serija tajnih zajmova grčkoj vladi bila je samo uvod u kasnija financijska mađijanja u skrivanju pravog iznosa grčkog javnog duga.
Veliki apetiti političara u kupovanju glasova preko proračuna, koji se je vršio preko neodgovornog napunpavanja javnog sektora, lansirali su grčki dug pod nebo. Prema tome uzrok Grčke krize leži u nezapamćenoj rastrošnosti i neefikasnosti državnoga sektora. Kada godinama posudujete novac kako bi odrzavali tu ogromnu i neefikasnu mašineriju, iza sebe ste neminovno ostavili masu moralno degradiranih i demokratski neosviještenih gradana. Nikoga nije briga odakle svaki mjesec dolazi novac.
Kada je eskalirala grčka kriza, početkom 2010., europskim političkim i financijskim krugovima je trebalo godinu i pol da dođu do činjenica prema kojima Grčka nikad neće moći vratiti svoj dug. U tom traženju pravih činjenica, učinjeno je više nego što je bilo potrebno da bi se izbjegao ‘grčki bankrot’. Uz izdašno kreditiranje MMF i članica
euro zone, čak je i ECB kupovala grčke državne obveznice dok su ih se svi razumni tržišni sudionici nastojali što prije riješiti.
U međuvremenu Grčki je dug povećan s oko 250 na gotovo 350 milijardi eura. U tom je naknadnom rastu skriven i dio naknadno otkrivenih državnih obaveza, kako mi to u Hrvatskoj popularno zovemo ‘kostura iz ormara’.
U toku otpisa dugova dogodile su se i velike promjene u strukturi javnog duga. U zamjenu za otpis dijela duga, umjesto privatnih investirora i banaka na njihovo su mjesto uskočili službeni kreditori poput već spomenutog MMF-a, ECB-a i Europskog fonda za financijsku stabilnost. Ovdje sada govorimo pretežno o proračunskom novcu ili novcu EU poreznih obveznika. PRimjerice, Slovenija je priskočila s 1.8 milijardi €.
Kada se konačno vidjelo svijetlo na kraju tunela, pobjeda koalicije ljevice pod imenom Syriza (Koalicija radikalne ljevice, grč.: Συνασπισμός Ριζοσπαστικής Αριστεράς, Synaspismós Rizospastikís Aristerás) i njezina lidera Alexisa Zsiprasa donosi novu dimenziju u odnosima izmedu Gračke i EU partnera. Grčka u tome početnom svijetlu na kraju tunela u međuvremenu nije uspjela pokrenuti gospodarski rast niti ga ubrzati. Naprotiv, zemlja je ponovo počela tonuti u političkom i ekonomskom smislu, ponovo se loveći za prijašnji politički populizam koji ih je i doveo u tu krizu. Zemlje koja nije u stanju osmisliti novu perspektivu razvoja.
U ovoj situaciji nikome nije lako. Ako dužnika ne rasteretite dovoljno na kraju i vi kao vjerovnik sebe gurate u situaciju da nećete moci naplatiti svoja potrazivanja. Pa tako slovenski porezni obveznici mogu zaboraviti svojih 1.8 milijarde €. Slovenci su po plaćama i mirovinama siromašniji od Grka. Ako Grke rasteretite previše, onda
će se Grčka brzo oporaviti, te se izvući “lišo”. To znaći da će vjerovnici naplatiti samo manji dio duga, a Grcima smo poklonili sve one lijepe godine luksuza na naš račun. To bi izazvalo moralnu eroziju u EU i stvaranje sklonosti financijskoj nedisciplini u budućnosti. “I tako će to netko drugi platit na kraju”. Najgora stvar od svega će biti ako Grčka jeftino bankrotira. Na kraju bi netko mogao izračunati da se jeftini bankrot isplati. I zaključiti: ‘Pa zašto i mi nebi bili kao Grčka’. Ovo bi definitivno imalo dalekosežne posljedica za odnose u EU i za odnose izmedu
budućih dužnika i vjerovnika.
