Home Kolumne KOMENTAR: Zastava koja se ne vijori

KOMENTAR: Zastava koja se ne vijori

2001
0
This image has an empty alt attribute; its file name is Croatia-Flag-desktop.jpg
Piše: Boris Bradarić

Povod ovoj kolumni je objava mog prijatelja na FB, dragovoljca domovinskog rata, i njegov osvrt na Oluju. Sve bi bilo dobro da u zadnjim dijelovima svoje objave nije stavio tekstove koji nemaju veze s ovom redarstveno-vojnom akcijom. Kao vojnik morate znati gdje su granice između vojne i političke odgovornosti i zašto post političke aktivnosti civilnih vlasti i političara ne smijemo trpati u isti koš s vojnom akcijom. Ako na ovaj način budemo obilježavali i dalje stvarali svoj nacionalni identitet onda se po ničemu nećemo razlikovati od srpske sadašnje političke i nacionalne elite. Izgradnja nacionalnog identiteta kroz poruke stradavanja koje služe kao mjerodavan obrazac za junaštvo, nepokorenost, vjeru, čast itd., u povijesnim okolnostima koje nisu bile kristalno čiste, završit će na kraju u diskontinuitetu nacionalne ideje i hrvatske državnosti. Onaj tko ne razumije ovo o čemu pričam napravit će više štete nego svi srpski topovi koji su tukli po hrvatskim gradovima.

U toku najžešćih srpskih napada na hrvatski teritorij hrvatska zastava je vijorila na mojoj rodnoj kući. U poslijeratnim godinama ona se spontano više nije pojavljivala u vrijeme državnih praznika. Zadnji put se zavijorila kada su Vatreni jurišali na protivničke rovove u Rusiji. Dečki iz svih krajeva Hrvatske, pa i oni koji su srpske nacionalnosti, svojim mukotrpnim i predanim radom uspjeli su se vinuti u same svjetske visine. To me je učinilo ponosnim i natjeralo me da stavim zastavu na svoju kuću nakon toliko godina, i to u njihovu čast, i na njihovu muku. Žao mi je rodbine, prijatelja i poznanika koji su poginuli u ovom ratu i boli me srce da barem u njihovu čast ne objesim tu zastavu kao i onda kada su odlazili na bojište ali naprosto sve je otišlo u tom smjeru da mene hrvatstvu i ljubavlji prema domovini podučavaju ljudi koji su i prije rata bili društveni problem ili oni koji po kapacitetima i intelektualnoj razini ne bi smjeli niti primirisati značajnijim pozicijama u društvu.

Takvi stalno traže nove neprijatelje i hrane svoje sirove strasti nahuškavanjem neukog naroda na nepoželjne pojedince ili etničke grupe. Danas taj nacionalni indentitet gradimo doslovce na mržnji prema jednom narodu ili pojedincima, uzimajući samo one dijelove koji nam odgovaraju, a brišući iz kolektivne memorije sve ono što bi nam moglo pokvariti tu veličanstvenu sliku. Jedan profesor koji je odveo djecu u Vukovar kritički se osvrnuo na to što to djeci pokazujemo i koje im poruke šaljemo. Samo što ga nisu razapeli na križ. Ne želim umanjivati ničiju patnju i bol, ali znaju li ti mladi ljudi da su Srbi masovo bježali iz Srbije i da je odaziv na mobilizaciju bio samo 15 %. Znaju li ti ljudi što bi se dogodilo da je odaziv bio samo 50 %, i da je srpska vojska mogla brojčano popuniti sve borbene jednice? Bi li mi danas slavili Oluju? I zato je krajnje opasno izgrađivati hrvatski nacionalni indetitet kroz Bleiburg, Vukovar i Oluju.

Ne treba mi nitko reći tko je započeo rat na ovom prostoru i tko je najveći krivac za sve ovo što se je dogodilo, ali jednu histeriju i ludilo ne možemo zamjenjivati svojom histerijom i ludilom. Treba li Oluju slaviti sa borbenim pjesmama Thompsona ili koncertima ozbiljne glazbe? Ako treba zabavljati neuki puk, treba li pjevati pjesme o ljubavi pokojnoga Olivera, koji je bio istinski domoljub, ili derati desetljećima po Čavoglavama i četnicima? Koliko još moramo pretući srpskih turista, radnika , sportaša ili Slavonaca koji govore ekavicu da bi zaključili da je ova nacija istinski bolesna? Zašto umjesto marširanja u crnim uniformama ne marširaju djeca sa porukama mira, tolerancije i kršćanskog oprosta? Treba li umjesto pokazivanja ratne oprema za ubijanje pokazivati dostignuća Rimca, IRB i sličnih? Ja sam duboko vjerujem da bi pokojni suprug moje prijateljice, koji se nazalost nije vratio s bojišta, volio da mu djeca odrastu u ozračju mira , ljubavi, napretka i tolerancije. Da pokažemo sami sebi i svijetu koliko smo kao društvo svake godine napredovali, i da žrtve nisu bile uzaludne. U zemlji u kojoj se na svakom ćošku uzvikuje “ubij srbina”, zemlja u kojoj moraš biti demokratski polupismeni poltron da bi postao saborski zastupnik , zemlja u kojoj većina osnovoškolaca prolazi s odličnim, zemlja u kojoj su izvrsnima zatvorena sva vrata ove države , u zemlji u kojoj se i čistačica ne zapošljava bez stranačke iskaznice, zemlja u kojoj nismo svi jednaki, zemlja u kojoj neki priviligirani branitelji odlučuju što je to domoljublje ne zaslužuje moju zastavu na bilo koji državni praznik.

Hrvatski nacionalni identitet trebao bi se isticati kroz pozitivne vrijednosti hrvatskog naroda i pozitivne primjere pojedinaca-građana bez obzira na njihov svjetonazor, etničku pripadnost seksualnu orjentaciju itd. Moramo racionalno prihvatiti ono što je bilo i ono što ćemo još postati. Moramo prevazići kolektivnu iracionalnost kako bi izbjegli sam onegiranje koje će nas odvesti u međusobne podijele i sukobe. Podijele na Slavonce, Zagorce , Primorce, Dalmatince, Ličane, Gorane neće ostati samo svjetonazornom i kulturološkom nivou, nego će se pretvoriti radikalni “autošovinizam”. Već smo polako ušli u ozračje gdje pojedinci i grupe imaju izrazito negativnu percepciju, mržnju, prezir , netoleranciju i agresivnost prema vlastitoj naciji. Prema tome, vrata pakla smo polako otvorili , i samo je pitanje koliko ćemo dubogo zagaziti. I dok se to ne promijeni moja zastava se neće vijoriti na “njihov” praznik.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here