U trenutku dok u Europi živimo u relativnom miru, iza kulisa se pripremaju narativi koji bi mogli odrediti budućnost cijele Europe, i naše Hrvatske s njom.
Ovih dana, ruska sigurnosna služba SVR (Vanjske obavještajne službe Rusije) i sam Kremlj objavili su nevjerojatno priopćenje koje zaslužuje ozbiljnu pažnju.
U tom tekstu, koji dolazi iz samog vrha ruskih institucija, službeno su proglasili Europsku Uniju novim fašističkim neprijateljem, povlačeći izravne paralele s Drugi svjetskim ratom, te tvrdeći da su “kao i prije 80 godina, Moskva i Washington suočeni s istim zlom” — s europskim fašizmom.
O čemu se ovdje zapravo radi?
Operacija oblikovanja percepcije: rat još nije počeo, ali propagandni temelji su već postavljeni
Negdje duboko pod olovnosivim nebom Moskve, iza prozora teških od povijesnog dima i nedovršenih imperijalnih snova, oblikovalo se novo poglavlje stare priče. Ruska sigurnosna služba, u ime države koja je vlastitu prošlost pretvorila u pogonsko gorivo za buduće ratove, izdala je priopćenje: Europa, kao i prije osamdeset godina, fašistički neprijatelj kojeg valja poraziti. U toj namjeri čak namiguje trenutnoj Američkoj vladi, u nadi da uskoči u akciju podjele Europe.
Za nas, koji smo odrasli među knjigama i poukama krvave povijesti Europe, to nije nova misao. Znamo da ruski režimi, kad god se nađu na pragu vlastite slabosti, kada unutarnji nered prijeti da sruši carstvo iznutra, izlaze pred svijet s optužbama. Fašisti su, redom, bili Finci, Poljaci, Mašari, Česi, Moldavci, Ukrajinci, i sada – svi Europljani. Europa, ta zamišljena dekadentna dama u očima moskovskih pisara, ponovno se prikazuje kao demonski neprijatelj koji ugrožava sveti ruski narod, izabran da svijet očisti od tih zlih fašista.
Sve ovo nije tek puka retorička akrobacija. Ova nova službena izjava Kremlja je ključ. Šifrirana najava. Uvod u događaje koje rusisti ili oni koji poznaju povijest jednostavno ne mogu ignorirati. Jer kad Kremlj proglasi nekog fašistom, to je pozivnica na rat. Ako ne na rat tenkovima, onda na rat riječima, slikama, trovanjem istine, destabilizacijom svijesti. Ono što se danas zove hibridni rat, a što je u stvari samo staro dobro sovjetsko sovertiranje društva i kohezije u tuđim redovima.
I ova destabilizacija nije zamišljena da bi ostala iza karpatskih šuma i ukrajinskih stepa. Ona, gotovo organski, već godinama pulsira po Europi i još više u našem susjedstvu, u Srbiji u prvom redu, gdje službeni Beograd već nekoliko godina glasno i ponosno odjekuje ruskim pričama. Tamo gdje tabloidi i javna televizija viču svakodnevno o “NATO fašistima”, gdje vlast neskriveno njeguje prijateljstva s Moskvom, gdje crkvene propovjedaonice djeluju ekskluzivno kao političke govornice, spremne da novog ruskog cara obznane kao duhovnog branioca “pravoslavne civilizacije” (teoretske, jer osim Rusije i Srbije, sve ostale pravoslavne zemlje i vaseljenska crkva su danas na potpuno suprotnoj strani povijesti, odnosno ljudske svijesti). Pa i tad kad je taj idealizirani car, samo čovjek koji je svoj život proveo najmanje u znaku Krščanstva od svih trenutno živih ljudi na svijetu.
I sve to, sve te riječi, ti govori, ti pokreti, nisu pojedinačni incidenti. Oni su dio precizno izgrađene mreže, hladnokrvno smišljenog plana. Mreže koja ima za cilj uvjeriti male narode Balkana da pripadaju nečemu drugome, nečemu većem i starijem od svojih nespretnih republika. Nečemu što je spremno pogaziti ih kao pijune kad za to dođe vrijeme.
Kada se Moskovske noći počnu reflektirati u ikonostasima našeg susjedstva, kada srpski popovi u Crnoj Gori i Bosni (ali, iako skromnije, i u Hrvatskoj) prenose potpuno eretične po pravilima pravoslavlja (vidi pod filetizam) molitve za “očuvanje srpskog svijeta” pod čijom kapom sjaje ruske zvijezde, kada se u Beogradu javno slavi agresija kao oblik oslobođenja, svi mi stanovnici regije moramo biti svijesni da smo izravno na putu tih riječi – i da riječi, kad jednom puste korijen, stvaraju nasilje.
Oni koji danas misle da je priopćenje ruske obavještajne službe neka daleka propagandska priča, neka filozofska analiza, neka diplomatska igra na drugom kraju svijeta, varaju se. To je udarac o bubanj koji najavljuje marš. I taj marš već dolazi. Dolazi kroz riječi. Kroz propagandu. Kroz novce koji teku prema “nevladinim” organizacijama i novonastalim političkim influencerima po cijeloj regiji. Kroz novine koje šire strah i lude teorije zavjera u koje je i pametnom čovjeku dosta lako povjerovati.
Za sve stanovnike regiona stoga danas nema važnijeg zadatka nego da vide surovu istinu, da ju hrabro gledaju u oči i tad kad je nekomotna. Jer, ono što danas izlazi iz Moskve nije tek prijetnja jednoj specifičnoj naciji ili skupu država na Balkanu. To je otvoreni napad na čitav duh Europe kroz stoljeća, na samu ideju slobode, humanizma i na ono krhko, teško stečeno zajedništvo naroda koji su nakon stoljeća krvi odlučili da se više neće ubijati zbog granica, jezika i religija.
Kada ruski režim službeno proglašava cijelu Europsku Uniju fašističkom, on ne napada samo institucije, već namjerno juri na samu pretpostavku da različiti narodi mogu živjeti u miru, bez imperijalnih ambicija s ičije strane. Napada Pariz i Prag, napada Berlin i Rim, napada Varšavu, Athenu, Kopenhagen, napada svaki grad gdje ljudi vjeruju da pravila vrijede za sve, da se vlast ne smije nikad i nikako izvoditi iz cijevi pištolja, nego iz pristanka naroda.
Napada tu ideju već godinama. Jer, dok je svijet pratio ruske tenkove prema Kijevu u veljači 2022., Putin je odmah pokrenuo drugu paralelnu ofenzivu – ne protiv Ukrajine, nego protiv same Europe. Prema istrazi Dossier Centra, u posljednje tri godine Rusija je službeno izravno povezana s čak 59 slučajeva sabotaže, špijunaže i pokušaja atentata diljem Europe. Ciljevi su bili novinari u egzilu, čelnici obrambenih kompanija i ključna infrastruktura. Takve operacije vodi general Andrej Averjanov iz GRU-a, koristeći metode poput Telegram botova, lažnih dokumenata i regrutacije očajnih pojedinaca. Sabotaže služe za testiranje europskih sigurnosnih sustava, poticanje nepovjerenja u institucije i širenje podrške proruskih populista i podrška onim naivnim tkzv. “korisnim idiotima” kojih ne fali u svakom društvu, pa tako ni u našima. Sve ovo predstavlja oblik pravog državnog terorizma usmjerenog na dugoročno iscrpljivanje Europe i njezinih stanovnika, i njihovo slabljenje, a Putin odavno već smatra europske zemlje neprijateljima koje treba uništiti, bez obzira priznaju li to njihovi čelnici ili ne.
Karta ruskih sabotaža unutar EU-a poslije 2022.
U tom svjetlu i Hrvatska nije više samo mala država na istočnom rubu Jadrana, nego dio veće cjeline koja se našla na meti. U toj slici, Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Dubrovnik stoje rame uz rame s Lisabonom, Milanom, Amsterdamom i Sofijom.
Ako padne sadašnja ideja Europe, past će s vremenom i Hrvatska, Slovenija, Albanija, Bugarska, itd. Upravo tu, na jugoistoku, gdje Europa dodiruje svoje najnemirnije rubove, gdje povijest još uvijek nije zakopala svoje kosti, gdje crkve, političke lože i opskurni moćnici svakodnevno siju razdor, tamo će prvi plamtjeti.
Naš zadatak nije stoga da se zatvorimo u strah, ni da se izgubimo u malodušnosti. Naš zadatak je da budemo jednostavno budni. Da prepoznajemo laži, kad nam ih serviraju pod krinkom vijesti. Da prepoznajemo huškanje, naročito kad ga čujemo u šaptajima navodnih duhovnih autoriteta. Da prepoznajemo propagandu, kad se skriva iza “neutralnih” komentara. I iznad svega, da znamo gdje pripadamo.
A pripadamo ideji koja, sa svim svojim manama, sa svim svojim nesavršenstvima, ipak jedina nudi mogućnost mira, suradnje i dostojanstva za sve male narode i za svako ljudsko biće. U svijetu koji opet klizi prema zakonima jačega, biti proaktivni dio Europe znači biti na strani onih koji vjeruju da snaga ne opravdava nepravdu.
Zato je najveća opasnost za stanovnike ex-Yu prostora danas ona koja dolazi ne iz oružja, nego iz zaborava. Iz umora. Iz površnosti. Iz navike da slobodu uzimamo zdravo za gotovo. Međutim povijest (čak i ona recentna) nas uči da moramo biti pametniji, povijest koja je na ovim prostorima osobito stroga učiteljica – da sloboda koja se naj strožnije i naj budnije ne čuva, brzo postaje privilegij nekoličine ili pepelom zaborava.
Znači ovo je trenutak da budemo dostojni onih koji su prije nas sanjali i gradili. Da budemo, možda po prvi puta poslije dugo vremena, istinski ujedinjeni u svijesti da naš mali komadić svijeta ima smisla samo ako stoji rame uz rame s ostalima. Ne da budemo periferni igrači u tuđim igrama. Nego da budemo glavni igrač Europe na njezinom najranjivijem rubu. Da pokažemo da naše države nisu samo slučajne pojave na karti, nego svjetionik budučnosti u znaku humanizma i ljudskih prava na granici svjetova. I da tu granicu jednom zauvijek poguramo daleko od ovih zemalja i čitave regije.
Jer ono što danas branimo nije teritorij. Branimo pravo da budemo slobodni, zajedno.
