Home Kolumne KRITIKA: Elementarne čestice ekvinocija kazališta

KRITIKA: Elementarne čestice ekvinocija kazališta

1796
0
Piše: Zvonimir Peranić: (Foto: buro247.hr)
Piše: Zvonimir Peranić: (Foto: buro247.hr)
Piše: Zvonimir Peranić: (Foto: buro247.hr)

Zbivanja oko predstave „Elementarne čestice“ Michela Houellebecqa koje je pomoćnica intendanta za dramski i popratni program Dubrovačkih ljetnih igara Mani Gotovac predložila u ovogodišnji program poprimila su nevjerojatne razmjere. Policijsko osiguranje nalik je onima na sportskim arenama. Zbog borbi na tribinama. Policijske snage moglo se vidjeti tako na prilaznim ulicama Lovrijencu gdje je predstava održana. Na okolnim brdima. Na samim probama nazočno je bilo uvijek njih dvanaest. Kao apostola. Za vrijeme predstave izvirivale su sjene na grudobranima. Za ulaz na izvedbu potrebno je bilo dati osobne podatke. Do nadnevka rođenja. Takvu mjeru doživio sam samo na izvedbi jedne predstave u zatvoru. Izvođači su bili zatvorenici. I sada. U Dubrovniku. Gradu Slobode. Na jednom od najstarijih kazališnih festivala. Koji želi biti svjetski. U slobodnoj Hrvatskoj.
Sve je to posljedica nestučnosti, neznanja. Nestručnjaci, najčešće neznalice putem uhljebljivanja dočepaju se pozicija. Nisu niti svjesni svoje nesviFjesti. A kamo li nestručnosti. Uvjereni su u suprotno. A onda baljezgaju. Poput štetočina uništavaju. Nameću društvu druge vrijednosti. Vrijednosti u kojemu znanje nije bitno. Bitno je koga poznaš, u kojoj si stranci, tko će te ili koga ćeš kresnut. Najnestručniji su upravo političari. Normalno je da većina liječnika ima završen fakultet, profesori isto, pravnici… Uobičajeno je da mnogi pekari, zidari, konobari… završe strukovne škole. Koliko je političara završilo bilo koje „političke“ studije? Koliko su učili o politici? Diplomaciji? To nije bitno. Je li nužan uvjet za biti političarom i dobivati gotovo najveće plaće u državi, steći diplomu odgovarajućeg studija? Ili steći bilo koju diplomu? Naravno da nije. I to nam je „normalno“. Neki ih i imaju. Prepisane. Plagirane. Klonirane. No važno je iskazivati moć. Poput životinja bez svijesti. Samo opasnije. Pa su takvi napravili dar mar oko „Elementarnih čestica“ Michela Houellebecqa. Detaljnije o tom cirkusu možete pročitati u tekstu KOMENTAR: Elementarne čestice ili igra prijestolja.
Ta slika degenerične stvarnosti u koju se mijenja društvo nužno se odrazila i na samo kazalište. I tamo ima nestručnjaka. Posljedično tome kazalište i priče oko njega postali su poligon raznoraznog izživljavanja nekolicine, uglavnom nestručnjaka. Nelegalna zapošljavanja, pogodovanja, uhljebljenja… Svatko misli da je genijalac. I predstave koje se proizvode uglavnom su katastrofalne. I katastrofične. Zastarjele. Nestručnjaci, najčešće neznalice putem uhljebljivanja dočepaju se pozicija. Nisu niti svjesni svoje nesvijesti. A kamo li nestručnosti. Uvjereni su u suprotno. A onda baljezgaju. Poput štetočina uništavaju. Nameću druge vrijednosti. Vrijednosti u kojemu kreacija nije bitna. Bitno je koga poznaš, u kojoj si stranci, tko će te ili koga ćeš kresnut. Instaliraju se u vijeća, žirije. Dodjeljuju sami sebi novce i nagrade. Primjer nagrada hrvatskog glumišta (namjerno malim slovom) je jedan od mnogih. Za plesni dio analizirali smo u ANALIZA: Metastaze suvremene plesne scene. Postoji vjerojatnost da je tako i u drugim segmentima. Primjer posljedica takve bahatosti i nestručnosti je engleska verzija teksta knjige EPK koju je podnio Split. Tamo piše: OUR CITY IS BLOCKED!. Ili pak “Split is a home to the Natioanal Theatre”. I da ne nabrajam dalje. Iako se kao volonter nudila osoba s engleskog govornog područja kao lektor. Vjerojatno je uhljeb, stručnjak za engleski, trebao dignut honorar?!
U tom kontekstu zanimljiva je i pojava otpora. Otpora prema novom. Svaki put kada se nešto mijenja u ljudskoj okolini javlja se trenje. Nužno se opire promjeni. Dvjestotinjak godina bilo je potrebno za uvođenje Newtonove mehanike. Četiristotinjak godina Crkvi da prizna Galileiu da je bio u pravu kada je tvrdio da Zemlja nije središte Svemira. Već stotinjak godina filozofska načela kvantne i novih teorija fizike teško se integriraju u bivanje naše vrste. Zašto je tomu tako? Prvo jer smo u okruženju u kojemu nas društvo, zajednica, obitelj, dogma i obrazovni sustav formatiraju tako da nas je strah nepoznatog. Da se sramimo neznanja. Svake se godine iznova iznenadim u prvim tjednima s novim brucošima kada vidim sve veći strah od izricanja mišljenja, možebitne osude okoline poradi pogrešnog odgovora. Drugo, problematičnim „stručnjacima“ na pozicijama i njihovo „razumijevanje“, a nadasve interpretiranje kroz vlastitu prizmu vrijednosti uz dostupnu im moć, daje se neopisiva lakoća posezanja za lomačama (u slučaju Galilea) ili obustavljanja dogovorenoga financiranja (u slučaju dubrovačkih „Elementarnih čestica“). Jer ne izvođenje predstave bila bi svojevrsna smrt. Upravo interpretiranje vrijednosti kroz vlastitu prizmu, usrednjavanje skupina (čak i naroda) oko (nacionalističkih) vrijednosti je potpuno neprirodno. No nužno za kontrolu. Kvantna je fizika pokazala kako motrenjem mijenjamo stvarnost. Kako samo kao motritelj, individua, bitni. Kako objektivna stvarnost (iz perspektive mehanicističke slike svijeta) ne postoji. Treće, u vremenu promjene moćnici intuitivno „osjećaju“ da za njihovo pozicioniranje dolazi kraj. Animalistički nagoni se aktiviraju, a isti povećavaju otpor.
Ovo su samo primjeri složenije slike društva, naše egzistencije kao rase, na ovom planetu koje je u kauzalnom nizu događaja dovelo do današnje slike ispraznosti. Jedno o takvih su i književna djela kao odrazi stanja pojedinog vremena. Primjerice Vojnović. I njegov „Ekvinocijo“. Tu su i političke odluke. Sport. Natjecanja. Ali i niz nebitnosti. Lažnih, površinskih vrijednosti estetike tijela, ali ne i unutrašnjosti. Bitnosti oblikovanja mesa i tkiva, ali ne i stanja. Seksualnost, kao jedino bitni prirodni segment, jer produljuje vrstu, iskorišten je u sve moguće svrhe estradnog porobljavanja, masovnog manipuliranja, kontroliranog fokusiranja. Svijet je to koji se rapidno giba kroz nebrojene stvarnosti. Možda ćemo odabrati biti satrani pije uspostavljanja nove paradigme? Možda ćemo se iskorijeniti poradi vlastite gluposti. Možda ćemo evoluirati? Umjetnost i oblik svijesti razlikuje nas od drugih bića na planeti. I trebali bi biti garancija boljeg odabira nastavka egzistencije ljudske rase. Zato je zatiranje umjetnosti još strašnije.
No nisu svi političari nestručni, kao ni svi umjetnici. Upravo zahvaljujući, možda zaboravljenim, moralnim vrijednostima pojedinaca – umjetnika, realizirane su „Elementarne čestice“ u Dubrovniku. Upravo svjesnost pojedinaca čini promjenu mogućim. Kao i rečenica mladog Ivana Miošića, jednog od najuspješnijega na ovogodišnjoj državnoj maturi koja ukazuje na svijest. Usprkos oblikvanom društvu. Usprkos svemu. „Zadaci se mahom vrte oko istih stvari i ponavljaju se, dosadni su! Ispituje se samo jedan aspekt našeg znanja i sve to skupa skoro je identično našem školstvu – jednoobrazno. Matura možda jest dobra kao opća provjera znanja, ali ne znam koliko je ona dobar most prema fakultetima.“ (t-portal)
Houellebecq je, ovisno o perspektivi, zainteresiran, usredotočen, opsjednut, fasciniran, opterećen upravo filozofskim aspektima suvremene fizike. U dijelu života i onim aspektima koje je razvijala fizika elementarnih čestica. Težnja za elementarnošću i saznanjima odgovora o istima, težnja je ka saznanju fundamentalnoga, osnovnog o nama. O našemu postojanju. O onome odakle smo i kamo idemo. To je priča o znanosti. Prenošenje, konvertiranje Houellebecqove ideje načinili su redatelj Ivica Buljan i dramaturg Robert Waltl u dubrovačku inačicu „Čestica“. Transformirali su je o priču o čovjeku.
Houellebecq u „Elementarnim česticama“ upravo priča o svijetu na prekretnici, o promjeni paradigme koju uspostavljaju novi znanstvenici, a koja se među ostalim temelji i na fizici elementarnih čestica. A svaka fizika zrcali svoju filozofiju. Prekretnica je to s Newtnove mehanicističke slike svijeta u kojoj smo zaglavili. „Elementarne čestice“ priča su o transformaciji. (Pro)mijeni. Houellebecq se bavi onim osnovnim, istinskim iz perspektive novijih filozofskih rakursa. Od tuda i neophodna seksualnost koja se propituje u razini elementarnosti.
Buljan, sukladno djelu, koje dekonstruira stvarnost do razine elementarnosti, pokušava ne konstruirati klasično kazališno uprizorenje. Uvelike tome pomaže adaptacija teksta Velimira Grgića. Baš poput usporednih stvarnosti (istovremenih!, nazovimo ih trenutno štrucama kruha!), osobnih motriteljskih stvaranja objektivnosti stanja, likovi su ubačeni u arenu igre, čiji je pod ispunjen česticama pijeska (scenografija Aleksandar Denić). Svi su istovremeno prisutni svo vrijeme. Iz te (kao kvantne) juhe, povremeno izviru likovi koji pričaju svoje odabrane linearne životne priče, koje se u čvorovima susreću, spajaju, isprepliću s nekim drugim nitima. Nitima drugih odabranih životnih priča. Dodiruju se, razilaze, spajaju, sukobljavaju, nose sa sobom sjećanja o prošlosti, potpuno nesvjesni budućnosti, koja se već dogodila. Sve je metrizirano sjajnom glazbom Mitje Vrhovnik Smrekara, nizom songova koji se pjevaju francuski. Kolaps stvarnosti pojedinih likova više je niz eseja, performansa koji se lijepe jedan na drugi. Likovi su istovremeno i osobe samih glumaca, ali i interpreti koji u podskupu imaju i dijelove osoba i dijelove likova. Sve to Buljan uspješno kolabira u svoju redateljsku kolažno akvarelnu stvarnost. (Primjer neuspješnog sličnog, površinski odrađenog postupka i umjetničkog promašaja, naročito u usporedbi s ovim uprizorenjem je Valentov „Weltschmerz“ na Riječkim ljetnim noćima.) Kao buka koju stalno čujemo, niz glasova koji su istovremeno oko nas, ali naše uši, točnije mozak bira hoćemo li razabrati sugovornika, glazbu koja dopire do nas, šum mora ili cvrčka. Taj redateljski postupak možda je najbliži fizičnosti o kojoj piše Houellebecq, srži „Elementarnih čestica“ i koji oslikava što izravno, što neizravno društvo, stanje u kojemu smo. Zato onaniranje na sceni, „mekane“ slike seksa, pokazivanje spolnih organa, prostačenje… nisu bitni poradi šokiranja. To smo u kazalištu već odavno vidjeli. Hrvatska publika imala je priliku vidjeti „radikalnost“ seksa na sceni u interpretaciji djela Sadea „Filozofija u budoaru“, grupe La Fura del Baus.
Sva seksualnost je u funkciji ukazivanja na elementarnost vrste. Reprodukcija kao bitan element koje današnje društvo „interpretira“ na odabran način. U nizu slojevitosti zanimljivo je i širenje slike na današnji Dubrovnik. Zato i objašnjavanje dubrovčanima (kroz pjesmu) u jednom od početnih songova što je to gang bang. Zato i sama knjiga Houellebecqa „Elementarne čestice“ kao rekvizit u predstavi. Zato i citat Mani Gotovac o stvarnosti pročitan s nekog portala s tableta. Zanimljiva je još jedna samosličnost. Frljić i Blažević se u „Hrvastkom glumištu“ „obračunavaju“ s nagradama hrvatskog glumišta kao jednim od vrhunaca patvorine svijeta (u Hrvatskoj inačici) o kojoj govori i Houellebecq. U Buljanovoj interpretaciji spominje se i predstava „Ekvinocijo“ redatelja Joška Juvančića koja je taman pred „Čestice“ završila svoje igranje. I zaista, taj rezidualni bljesak, ta jedna rečenica priziva svu grozotu ove predstave. Dan ranije gledajući je na Lokrumu zanimljivije mi je bilo pratiti zvjezdano nebo. Tolika količina patetike, plastičnosti, preglumljavanja, nadimanja, umjetnosti (misli se na umjetno), lažnosti, licemjerja, izgubljenog vremena, neoriginalnosti, manipulativnosti, isfuravanja, starosti, ne promjenljivosti rijetko se viđa. Upravo jer je dobila mnogobrojne nagrade hrvatskog glumišta, indikator je to slike svijeta, propalosti, truleži, jednodimenzionalnosti koje je zahvatilo u žabokrečeni i ljigavosti, sluznosti samo kazalište. Ta okoštalost i zastarjelost samokonzervira bilo Grad, bilo glumište u samodostatnost, zaglavljenu u vremenu. Tako ne kreativnu i žalosnu. Tako „Ekvinocijo“ i „Elementarne čestice“ kontrapunktuiraju jedni druge i dodatno naglašavaju tužne slojeve odabranih stvarnosti. Jer otpor je ogroman. Sve novo treba ugušiti. Slično se događalo i s pokušajima „novog“ Krešimira Dolenčića prije par godina.
A moguće smjernice i odabrane stvarnosti ne treba tražiti daleko. Igre su slično započele svoju priču kao i Avignonski festival. No dok se u Avignonu izvodi na desetke novih naslova, u Dubrovniku smo spali na dva. Igre se prazne. Isušuju. Ocvale su. Otporne su. Zato je programacija Gotovac bitna. Jer takva programacija pokušava revitalizirati osušenu otupljenost. Vraća žarište na umjetnost. Stvaranje. Kreiranje. Ne kopiranje. Recikliranje.
No i elementarne čestice, i naše stvarnosti utkane su u tkanje prividne elementarnosti prostora i vremena, točnije prostorvremena. Tako i samo izvođenje ove kazališne inscenacije. Ili čitanje knjige. Kazivati o fundamentalnosti, kao što to čine Houellebecq i Buljan nužno otvara i (znanstveno) pitanje prostorvremena. I aplikacije na izvedbu (knjigu). Jer temelj kazališta je upravo vrijeme. Jesu li prostor i vrijeme elementarni? Pa kao takvi i bazična mreža, koordinate za postavljanje, (re)interpretiranje kazališnog djela. Odgovor na to pitanje nužno utječe na kreiranje umjetničkog djela.
Saznanja o prostoru i vremenu drastično se mijenjaju. U Newtonovoj fizici su apsolutni. Entiteti koji postoje bez obzira na nas. Već termodinamičke interpretacije vremena zapanjuju. Priroda teži k sve većoj entropiji – mjeri nereda sustava. Kad razbacate stranice knjige i pokupite ih slučajno najvjerojatnije ih nećete posložiti u početni red. Čestice parfema ispune cijelu prostoriju, ne grupiraju se u jednom kutu. Tijelo se raspadne kada umre. Fizikalni zakoni neovisni su od smjera vremena. Svejedno je okreće li se Mjesec oko Zemlje u smjeru kazaljke na satu ili obratno. Ako je tomu tako i trenutno imamo polurastopljenu kocku leda u čaši vjerujemo da će se ista otopiti za par minuta. Ali vjerujemo da je i prije nekoliko minuta bila čvrsta kocka leda. No, ako fizikalni zakoni ne ovise o smjeru vremena, onda je veća entropija trebala biti i u povijesti. Ne samo u budućnosti. To znači da prije nekog vremena nije postojala čvrsta kocka leda. Nego se nekom statističkom anomalijom sustav postavio u stanje niže entropije. Posljedično tome i svi mi, cijeli svemir je upravo nastao statističkom anomalijom u kojoj se smanjila entropija. Pa tako i naše misli, osjećaji, sjećanja. Prošlost ne postoji. Kao ni mi. Ni naša sjećanja.
Einstein je ponovno redefinirao prostorvrijeme. Možemo ga objasniti kao štrucu kruha. Svaka šnjita pokazuje dio događaja u prostoru i određenom vremenskom trenutku. Recimo grljenje u „Elementarnim česticama“. Drugi trenutak je scena plesanja sentiša. Neki treći je primjerice koktel nakon premijere. Šnjita po šnjita, kao sličice osvjetljene svjetlom projektora život se odvija poput filma. Svo prostorvrijeme, sav prostor i svo vrijeme postoje. No ako se relativno gibamo jedan u odnosu na drugog onda je naša percepcija drugačija. Sada kao da režemo šnjitu ukoso. Pa ona zahvati i dio prošlosti, odnosno budućnosti. Tako u jednoj šnjiti sada „vidimo“ scenu grljenja i koktel istovremeno! Ono što Einstein nije odgovorio jest pitanje a što to „osvjetljava“ film života?
Kvantna fizika ukazuje na još fascinantnije prostor i vrijeme. Sve moguće (i nemoguće) prošlosti (i budućnosti s kojima mijenjamo prošlosti) se isprepiliću. Sve egzistiraju. Kao usporedne stvarnosti. (Više Einstenovih štruca kruha nezavisno.) A onda, prema kopenhaškoj teoriji, motrenjem kao da usrednjujemo sve te prošlosti i realizira se jedna. Kolabiramo u odabranu stvarnost.
Teorija struna/M teorija ukazuje pak na to da je naš 3D prostor samo dio 11 dimenzionalnog svemira. Da je njegova geometrija razlog zašto su se elementarne čestice grupirale u baš tri porodice. A svaka je zapravo ISTA struna koja samo titra na različite načine.
No niti u jednom fizikalnom zakonu, niti u ijednoj formuli nisu objašnjene niti opisane promjene trenutaka!
U konačnici, težnja ka fundamentalnom dovodi nas do najmanjeg. U suvremenim fizikalnim teorijama postoji najmanji (Planckov) prostor i najmanje (Planckovo) vrijeme, ispod kojih rasprave o prostoru i vremenu postaju bezpredmetne. Slično kao da razlažemo ovaj tekst na rečenice, pa na riječi i slova. Ali raspravljati kako je slovo S dražesno nema smisla. Iako slovo S čini dio ovog teksta. Dio „Elementarnih čestica“. Houellebecqovih i Buljanovih. Tako i vrijeme i prostor nisu osnove svemira, već izviru iz dublje fundamentalnosti iz koje se kreiraju, stvaraju. Zapravo ne postoje, nisu elementarni. U fizikalnim smo teorijama odabrali prostor i vrijeme kao elementarne. I iz njih izgradili teorije. Tako i elementarne čestice su posljedica vibriranja, titranja u prostoru i vremenu. No ako su prostor i vrijeme niti tkanja, primjerice košulje, što bi se dogodilo kad bi košulju rasparali. Gdje bi bile niti? Kada bi bile niti? Zaglavljenost u takvim teorijama ukazuje kako je potrebno iznaći teoriju neovisnu o prostoru i vremenu, teoriju iz koje bi se kreirale niti (prostor i vrijeme), pa koji bi usustavili košulju (današnje fizikalne teorije i pripadajuće filozofije). Vjerojatno bi usput izronili sasvim drugi svemiri, sasvim druge kreacije, a u nekima vjerojatno ne bi nužno bili kreirani entiteti prostora i vremena. Bili bi to bezprostorni i bezvremenski svjetovi.
Iz te perspektive kritiku današnjeg društva koju opisuje Houellebecq treba shvatiti kao samo jednu od mogućih. U tom svijetu Houellebecq privodi ljudsku rasu njenom izumiranju, ali i izdanku, gomolju kreiranja nove vrste, koja će se reproducirati ne seksualno. Već kloniranjem, znanstveno oblikovanom (jednom od) metoda. Tako seks kao elementarnost ljudi dovodi rasu do izumiranja, ali i kreiranja nove vrste u kojoj seksualnosti nema. Taj kompleksan zahvat uistinu iznjedruje moguće komplemente prirode, stvarnosti i mogućnosti.
Propuštajući ove razine kroz kazališnu prizmu, zanimljiv je odabir Buljana u kreiranju djela u kojemu se olabavljuje klasične dramaturške i redateljske niti kreiranja izvedbenog djela (uže predstave). Upravo je glumcima dana mogućnost introspekcijskog sažimanja onoga što su poimali u stvaranju ovog djela. Bez „čvrste“ redateljske trasiranosti, ispreplitale su se percepcije i formirale u možebitni kaleidoskop kojega svaki gledatelj ponovno motrenjem (de)kriptira u svom ključu. Ali svi percipiraju, samoslične stvarnosti. Možda zbog kratkoće vremena, ili pak mijenjanja koncepta, nemogućnosti osvještavanja svih aspekata u radu, dogodilo se da su glumci najslabija karika ovog koncepta. Ali samo izvedbeno. Ljudski pak, savladali su mnoge otpore, mnoge razne ponude za filmove i serije sa znatnim honorarima koji su mogli uzrokovat unutarnju propast projekta. Ta dualnost je pak stvorila kompaktan, povezan tim, kakav se rjeđe viđa u institucionalnim ostvarenjima. Uvjerljivije i izvedbeno jače treba naglasiti Senku Bulić, Luciju Šerbeđiju, Hanu Selimović, Madu Peršić i Paška Vukasovića.
Upravo kada se u konstrukciji na neki način gubilo klasično ustrojstvo kazališta, dobivali smo umjetničke slike koje progovaraju dublje nego li sav izgovoren (nekad smiješno umjetan) tekst. Primjerice kada je izdvojen susret, skok u zagrljaj dva čovjeka, koji se ponavlja i ponavlja u nebrojenim varijacijama, skokova, zagrljaja, susreta sve postavljeno u inače odličnom oblikovanju svjetla Elvisa Butkovića. Ili pak bezvremenskog sentiša, laganog plesanja, u kojemu je uključena i publika. Uključivanje publike u niz scena dodatno doprinosi „kvantnosti“ uzorka. Sve te slike stvarale su moćnu poetiku Houellebecqova, Buljanova i našeg svijeta. Svijeta sjete, žudnje, hladnoće i vatrenosti, sjena, ljubavi… u topologiji prekrasnoga ljudskog življenja.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here