Drugog dana IKS Festivala mogli smo pogledati „Flamencoraneo“ u izvedbi Saške Šašić La Sali koja je ujedno i koreografkinja i plesačica. Očigledna je to fascinacija Šašić flamencom kojega istražuje, s kojime se bavi i koja okuplja niz umjetnika na projektima koji u težištu upravo imaju flamenco. Flamenco kao tradicionalni ples ima utkanu energičnost, strast, mediteransku neuhvatljivost. Ples je to uglavnom o ljubavi, ostvarenoj, neostvarenoj, željenoj. Ples je to čežnje. Šašić i suradnici, plesači Mitja Obed i David Mezon Fierro vladaju flamencom. Naročito je to vidljivom u duetima ili triima. Besprijekorna sinhronizacija pretače ritam u pokret. Izuzetno je zanimljiv i glazbeni spoj. Glasu, gitari i perkusijama dodaje se violončelo koji neobičnim (za flamenco) bojama, tonalitetima i zvukom stvara „pomaknutu“ zvučnu kulisu. Naime, strune violončela drugačije su duljine od gitare te imaju drugačije vibracijske modele. Time se izravno prodire u tradicionalni zvuk kojega se obogaćuje (tvrdokorni tradicionalisti bi možda rekli nagrđuje). Glazbenu ekstenziju prati i pomak u izvedbenoj.
Šašić je tradicionalni flamenco postavila kao jednu točku proučavanja, dok joj je drugo ishodište suvremeno. Same itervencije u kostime, ali i u samu strukturu plesa stvaraju djelo koje ima otisak osobnosti. Kako se navodi u najavi: „’Flamencoraneo’ je spoj klasičnoga, tradicionalnog flamenca i modernoga, suvremenog plesa. Povezujući međusobno udaljene i naizgled suprotstavljene strukture – suvremeno i naslijeđeno, konvencionalno i slobodno, rigidno i dinamično – autori ispituju mogućnosti pomirenja i komunikacije među parovima ovoga binarnog niza. Identitet suvremenoga čovjeka.“ Iako izuzetno artikuliran, energičan i atmosferičan, ovaj projekt izuzetnog potencijala zaglavio je u međuprostoru. Postavlja se pitanje je li ovo kazališna predstava, multimedijalna iinstalacija ili samo niz odličnih koncertnih izvedbi skladbi s plesanjem? Nedostaje samo pucanje! Pogledajmo zašto.
Dok je u predstavi „Talking Head“ primaran temelj činio prostor i njegove strukture u ovoj izvedbi temelj je vrijeme. A kazalište jest stvar vremena. Prva razina determiniranosti vremenom jest sama glazba. Ritam i tempo jasno trasiraju nužnosti kretnje, promjene trenutaka. Segmentarno na razini plesne izvedbenosti dijelovi samostalno funkcioniraju. Međutim, problem je u njihovom spajanju. Razvidno je kako nije postojao dramaturg na projektu. I to je najveći nedostatak. Na razgovoru nakon predstave Šašić je izjavila da je sama radila dramaturgiju. I vidi se.
Druga razina razotkriva dramaturški potpuno nerazrađenu podlogu. Znaju li plesači zašto plešu? Iz kojih stanja? Kakvi su odnosi likova? Što se poručilo gledateljima? Osim da je flamneco lijep, srčan i zabavan. Iz navedenog citata u najavi vidljiva je zbrkanost perspektive razmišljanja o tradicionalnom i suvremenom. Isto se stavlja u opoziciju, na različite krajeve. Ne čini to samo Šašić već i mnogi drugi. Iz toga izvire „tradicionalno“ poimanje koncepta vremena, koje je već odavno, barem stotinjak godina, relikt prošlosti. Promišljajući suvremeno tradicionalnim konceptom vremena umjetnici bivaju zaglavljeni u zabludama. Govoreći o tradicionalnom i suvremenom govori se zapravo o istoj stvari, samo drugačije koordiniranoj u vremenu. To su dvije različite vremenske (evolucijske) slike istoga. I najjača tradicija kada je započinjala bila je suvremena. Današnja suvremenost može postati tradicija. Današnja suvremenost zapravo je oblik tradicionalnog, nikako supronost. Kada bi, hipotetički, promijenili nešto u tome tradicionalnome (u prošlosti) sadašnja suvremenost koja se referira na tu tradicionalnost postala bi bezpredmetna.
Stoga je postavljanje sukoba („autori ispituju mogućnosti pomirenja i komunikacije“) potpuno nametnuto i promašeno. Iako naglašavaju „naizgled“ u suprotstavljenim strukturama kada spominju „parove binarnog niza“ jasno je potpuno nerazumijevanje. Nije jasno o koja se dva niza radi? Jer ako su to kodovi tradicionalnog i suvremenog onda su isti razdvojeni, ne proizlaze jedni iz drugih. Suvišno je pitati kakvi su nizovi pojedinačno. Jesu li i oni binarni, dekadski ili heksadecimalni?
Treća razina determiniranosti vremenom, a koja razotkriva erozivne učinke neimanja dramaturgije jesu tišine. Iščekivanja. Zaustavljenog trena. „Ništa.“ Svaka glazbeno plesna točka teži k emocionalno energičnom vrhuncu. Stanju. Trenu kontemplacije i promišljanja. Osim što je izraz plesača umjetno forsiran, jer se samo oslanja na definiciju kako bi to trebalo biti, a nisu razrađene (dramaturški) relacije, možebitno stanje narušava se primjerice kada se glazbenici, baš u tome trenutku češkaju, ili pak šapuću ili mijenjaju note. Možebitna slika ne samo da je nedovršena, već je upropaštena. Trud same plesne scene rasplinjuje se. Još jedno dramaturško pitanje. Zašto su glazbenici postavljeni na scenu? Zašto baš na to mjesto? Ako su na sceni kakav je pokret glazbenika? Je li osvješten u dijelovima kada ne sviraju?
Dramaturški ćušpajz vidljiv je i oblikovanjem svjetla te uporabom kostima. Svjetlo je vjerojatno oblikovala ponovno sama Šašić jer u podjeli takav podatak ne nalazimo. Svjetlom se neću baviti. Napomenut ću samo korištenje kostima. Zanimljiva je ideja ogromne crvene haljine. Crveno kao simbol ljubavi, ali i krvi. Borbe. Međutim potpuno je dramaturški nerazrađena mogućnost koji taj scenski element donosi. Osim plesnih bravura. Primjerice, Tomaž Pandur u svojoj Carmen (SNG Maribor) upotrijebio je predimenzioniranu crvenu haljinu koja se porstirala ispod zatvorenog zastora skroz u gleadlište (tako da se na početku nije niti znalo da se radi o haljini) pa preko cijele pozornice, scenografije, kulisa. Ta predimenzioniranost jasno je naglasila nabijenost emocijama, ali i moguće nijansiranosti odnosa. Crvena je i simbol koride, mamljenja bikova. Koride u kojima se odvija borba. Nekad i do smrti. Što bika, što čovjeka. Smrt je mogući odlazak. A odlazak kao element upravo je potenciran i u „Flamencoraneou“. Stalnim pojavljivanjem zelenih kovčega. Na i u kojima se pleše, koji sadrže kastanjete koje ne „zasviraju“, koji sadrže haljine…
Potom, zamjena kostima u kojima u haljinama nastupaju plesači, a u hlačama plesačica također razrađuje nove odnose, položaje, ne samo unutar djela nego i u kritičkom promišljanju društva. No i ta je ideja samo površno uvedena. Dobar primjer ovakve razrade je predstava „Gospoda Glembajevi“ u režiji Branka Brezovca (HNK Rijeka) kada barunica Castelli, Leone i Ignjat Glembay mijenjajući kostime, mijenjaju osobnosti, što pridonosi promjenama relacija, karakterizacijama likova, ali i stanjima života i smrti (gotovo kvantno) koja su se prelila na kraju i na stvarnost (smrt Galliana Pahora koji je tumačio jednu od uloga pored Severine Vučkovič i Mislava Čavajde).
Iako je festivalska publika u punoj dvorani vidjela zanimljivo i zabavno djelo i uživala u izvedbi, ponajviše poradi izuzetne glazbeno plesne izvedbe, uistinu je šteta što se projekt nije pretvorio u kompaktno umjetničko djelo, najviše poradi egocentriranosti niza funkcija oko jedne osobe koja je svaku ideju samo naznačila, nije ju razradila. Posljedica neimanja dramaturga, oblikovatelja svjetla, savjetnika za režiju nabubreni potencijal projekta je samo prikazao na površini, a izostale su možebitne umjetničke, začudne pokretne slike suvremenog kazališta u kojemu bi flamenco bio sredstvo, pokretačka matrica stvaranja nadstruktura. Ovako gledali smo (dobar) flamenco poradi flamenca.
