Predstavom Murmel, Murmel u produkciji Volksbuhne am Rosa Luxemburg Platza iz Njemačke otvoren je 49. BITEF. Zanimljiva inscenacija u izvoru ima svođenje teksta na jednu jedinu rijeć. Murmel. Rijeć koja se ponavlja, preoblikuje, interpretira, reinterpretira, pjeva, ozvučuje, uglazbljuje, izdiše, misli, distorzira, preoblikuje, oslikava… Sve navedeno metrizirano je, uglavljeno u vremenske periode. Naime, sve se svodi na šesterostruki takt. Sve je svedeno na zajednički nazivnik – šest. Svaka scena, svaka radnja, odnos izvođača, njihove interpretacije, stanja, pojave, igre, tranzicije, šutnje… podređene su upravo osnovicom šest taktova, šest bitova, svojevrsni „heksalni“ sustav. Tim sustavom izvrsno upravlja, izvodi cijelu predstavu, koju bi prije nazvao koncertom, možda operom, dirigent Axel Wandtke. Preciznost njegove koncentrirane punktuacije u gomili glazbeno zvučnog materijala povezanu s pokretom izvođača je svakako kvalitativna jezgra izvedbe.
Murmel, Murmel najzanimljivija je poradi svoje scenografije. Šest bočnih panela i tri vertikalna dinamičke su strukture (dakel 3x po 6 ili 666) kojima upravlja (vjerojatno) računalni program. Šest bočnih panela jesu šest osnovnih boja. Redom komplementarne. Kada boje „transliteriramo“ u frekvencijski spektar elektromagnetskog zračenja, i to dio na koji su osjetljive ljudske oči, a sam prostor igra ulogu ograničavanja izvođača, predstava dobija dodatne razine. Prvotno se prostor mijenja gotovo neprimjetno, on zgušnjava izvedbeni dio, pritišće ga, sužava, povećava mu gustoću… Kasnije se dinamika prostora povećava. Ubrzava. Djeluje impulsno. Kao da se cijela zgrada pomakne u jednom smjeru. Na kraju prisustvujemo „plesu“ kulisa, njihovoj ritmičnoj dominaciji, u kojoj izvođači imaju sve manje izbora, koji su potpuno određeni, njihove putanje, kretanja, trajanje na sceni, upravo tim prostorom. Prostor ih na kraju proždire, oni nestaju, ostaje samo sam prostor – i vrijeme. U tom smislu, svaka izvedba izvođača, refleksija je zbivanja prostora, refleksija ograničena igrom prostora. Svi odnosi koji se grade, između pojedinih likova, karakterizacije, drame… postaju zapravo determinirane tim prostorom, a u međuigrama koje se grade pitanje slobodne volje odjednom se izokreće.
Važne su upravo i boje, frekvencije. Odabirom komplementarnih boja dramaturški se preslikava njihovo međusobno dopunjavanje. Isključivi komplementi, jedan „topli“ i jedan „hladni“ tako unose cjelovitost, osnovu karakteristiku prostora koji preuzima, osnovu krajnjosti bilo kojeg sukoba, osnovu glumačke interpretacije (primjerice krajnosti između neverbalnog kazališta i onog tekstualnog – što je onda jedna rijeć?). Tri primarne boje, frekvencije, tako su na jednoj strani (crvena, žuta i plava). Komplementi su na drugoj strani. Svaki komplement pak nastaje kombinacijom preostale dvije primarne boje. Tako se recimo crvenoj pridružuje zelena koja nastaje miješanjem žute i plave. Takav dvostruki, ili pak višestruki „heksalni“ ustroj dramaturški dodatno metrizira svu radnju, sve odnose, sva stanja. Nije svejedno sudari li se crvena ili pak zelena kulisa s izvođačem. Ukoliko frekvencije povežemo s razinama energije, a isto s povećanjem unutrašnje energije sustava – ove predstave, izvedbe, i to kada se prostor sažima, onda izviru u potpunosti elementarne, realistične razine koje mapiraju probleme, poteškoće ljudskih odnosa, koje (re)interpretiraju izvođači u drugačijoj perciptivnoj stvarnosti. Jedno od mogućih pitanja jeste ima li umjetnik uistinu kapacitet kreacije, ili je sve samo izmišljotina, jer rezultat ionako određuje neka druga prostornost i vrijeme?
Vertikalne kulise, platna su pak samo u toplim bojama, koje ljudsko oko percipira bliže od hladnih, iako su na istoj udaljenosti. Tako se i cijela jedna strana, kada se sastavi od samo hladnih boja doimlje prostorno drugačijom, čak kada se i kulise ne pomiču. Dodano se isto naglašava točno određenim proiciranjem boja na pozadinskom platnu. Mijenjem svjetla u crno svjetlo, promjena svih frekvencija, jer je upijanje, apsorpcija određenih energija drugačija, mijenja sliku u svojevrsni negativ. Suprotnost. Još jedan komplement cjelovitosti.
Tako postavljena matrica, dramaturški je malo narušena u trenutku kada se izvođači oblače u trikoe upravo u osnovnim bojama. Nejasno je zašto su neke boje izostavljene i zašto su dva izvođača u bijelim trikoima. Bijela je naime skup svih boja, svih frekvenccija, cjelovitost elektromagnetskog spektra (vidljivog i nevidljivog). Opozicija jest crnilo. Tako dva lika odjednom postaju važniji, a sve se iščašuje iz nevidljivog razloga. Možebitni nedostatak jest i izvedba izvođača. Iako je uložen ogromni trud, izuzetna energija, izvedba je to u kojoj je naglašena forma. Više koreografska vještina. Nedostaje glumačka, dramska uvjerljivost, glumačka odluka, prisutnost umjetnika na sceni, dubinska promišljenost koja plijeni gledatelja, koja bi ovaj kazališni dragulj izbrusila od kraja. Čovjek tako postaje, zajedno sa svojom pogreškom, entitet koji narušava savršenstvo umjetničkog izraza, a pogreška jest možda nužnost koju „prirodno“ eliminira sam prostor u svom evolucijskom rastu, pa se od tuda, implicitno promišlja i postojanje teatra uopće.
