Home Kolumne Krug po Indiji i skok do Nepala u 110 dana (13): Dovoljno...

Krug po Indiji i skok do Nepala u 110 dana (13): Dovoljno je reći – Kathmandu

152
0
Trg Durbar u Patanu

Kathmandu je glavni grad Nepala, ima oko milijun stanovnika (još ih toliko živi na periferiji), a nalazi se 1337 metara iznad razine mora. Utemeljen je u 12. stoljeću podizanjem hodočasničkih odmarališta duž trgovačke rute prema Tibetu, a ime je dobio prema jednom od tih naselja – Kashtamandapu, čiji se dio i danas može vidjeti na trgu Durbar.

Kathmandu je postao turistička meka 1960-ih, kada su pripadnici hipi subkulture nahrlili u taj grad u potrazi za prosvjetljenjem, dobrim provodom, lako dostupnom marihuanom i općenito jeftinim životom. Iako se službeno drukčije zove, najpopularnija ulica iz tog vremena i dalje je poznatija kao „freak street“ (ulica frikova). Posjetio sam tu ulicu i mogu reći da ni po čemu ne odudara od ostalih ulica u centru grada, dakle dućani, dućani i samo dućani. Sumnjam da je tako iskomercijalizirana bila u to vrijeme. Snalaženje za početnike nije jednostavno jer ulice, osim onih najvažnijih, nemaju imena, već se imenuju prema distriktima (na nepalskom: tole), a imena trgova, hramova ili drugih dominantnih građevina označavaju najbliži disktikt nekoj adresi. Npr. adresa svih koji žive u radijusu od 100 metara od Thahiti tole je – Thahiti tole. Začuđujuće je da pošta, koliko god spora bila, uvijek bude pravilno dostavljena.

No, vratimo se mojoj priči. Smjestio sam se u Shree Lal hotelu na Thamelu, turističkom djelu Kathmandua. Zbog pozitivnog iskustva s dormitorijem u Pokhari, tražio sam isti tip smještaja i u ovom gradu, međutim ispalo je da ću cijelo vrijeme biti sam u četverokrevetnoj sobi. Ako ništa drugo, cijena je i više nego pristupačna: 300 npr/noć, što je oko 18 kuna. Zbog neplaniranog kasnog dolaska u Kathmandu, prvi dan sam proveo u hotelu i odmarao se za ono što me čeka idućih par dana.

A sljedeći dan je na rasporedu bio odlazak do trga Durbar i posjet Swayambhunath stupi na brdašcu zapadno od centra grada. Punu priču o trgu Durbar mi se ne da prepričavati jer bi oduzelo previše vremena. Ukratko, radi se o grupi budističkih i hinduističkih hramova, svetišta i statua razbacanih uokolo desetak manjih trgova, a prema dobivenoj karti koju se dobije prilikom kupovine ulaznice, tih povijesnih građevina ima točno 43. Ne pripadaju istom vremenskom razdoblju (od 12. do 18. stoljeća), nisu posvećeni istim božanstvima niti građeni od istog materijala (drvo, kamen i opeka), ali ih je na okupu stvarno prekrasno vidjeti. Ulaznica za Durbar square je dosta skupa, čak 750 npr (oko 45 kn), i plaćaju je isključivo stranci. U Europi bi to zvali diskriminacijom. Cijena je do prošle godine bila 300 npr, a podignuta je uz obrazloženje da treba ubrzati sanaciju spomenika. Upoznao sam jednog Nepalca koji radi u administraciji tog lokaliteta uvrštenog u svjetsku kulturnu baštinu i on kaže da se ne vidi nikakav veći priljev novca niti se obujam konzervatorskih radova povećao. Višak novca se, prema njemu, slio u nečije džepove. Jako žalosno, ali znamo mi u Hrvatskoj kako to ide. Ako ništa drugo, možete (i trebate) napraviti propusnicu koja vam omogućava da posjećujete trg svakodnevno, a platite samo jednom.

Osim veličanstvenih hramova još je jedna zanimljivost vezana za trg Durbar. U njegovom rubnom dijelu nalazi se Kumari bahal – dom božice Kumari Devi, inkarnacije strašne Durge. Radi se, međutim, o živoj djevojčici, koja bude odabrana na temelju točno definirane 32 fizičke karakteristike. Djevojčica mora biti starija od 4 godine, ali ne preblizu puberteta. Običaj je to koji potječe iz 18. stoljeća, ali se ne zna njegov točan razlog. Kada se nađe kandidatkinja, stave je u mračnu prostoriju i straše na razne načine. Ako ne pokaže strah, a inkarnacija božice Durge to nikako ne bi smjela, odabrana je te se s obitelji seli u Kumari bahal, gdje je dvorjani paze i štuju kao pravu božicu. Njezino „božanstvo“ nestaje s prvom mjesečnicom ili bilo kojim ozbiljnijim gubitkom krvi, budući da na taj način Durga izlazi iz njezina tijela te ona ponovo postaje obična smrtnica. Ženidba za bivšu božicu smatra se nesretnom, iako je realniji problem u siromašnim uvjetima uzdržavati razmaženu ženu, koja je navikla na raskoš, lagodan život i povlađivanje. Imao sam tu privilegiju biti u unutarnjem dvorištu kada je Kumari Devi došla do prozora vidjeti što se vani događa, ali me njezin uzvišeni stav i gledanje u okupljene ljude bez i najmanjeg smiješka nisu nimalo oduševili. Fotografiranje božice je najstrože zabranjeno, ali možete vidjeti kako izgleda na nekoj od njezinih službenih slika.

Poslijepodne je bilo rezervirano za laganu šetnju do 2 kilometra udaljenog brda, na čijem je vrhu izgrađena prekrasna budistička stupa Swayambhunath (ponovite ovo par puta da lakše zapamtite). Najraniji zapisi potvrđuju postojanje stupe već u 5. stoljeću, dok su je u 14. stoljeću mughalski osvajači djelomično srušili u potrazi za zlatom. Danas je ona dom stotinama majmuna pa se često zove i hram majmuna. Do vrha vodi strmo stepenište omeđeno prikazima životinja, a na samom brdu nalaze se, osim centralne stupe, i mnogi drugi religijski objekti, kao i mali muzej, svi ukrašenih raznobojnim molitvenim zastavicama. Ono što je mene najviše privuklo jest pogled na grad.

Drugi dan put me odveo u susjedni Patan – nekada posebni grad, udaljen oko 5 kilometara od centra Kathmandua, a danas tek dio metropole južno od rijeke Bagmati. Jedan veliki plus kod vodiča od Lonely Planeta jesu opisi pješačkih tura kroz uličice starog grada pa sam na putu do Patana vidio toliko hramova da mi ih je već bilo dosta kada sam nakon dva sata pješačenja napokon stigao na trg Durbar (durbar znači palača, tako da skoro svi stariji gradovi u Nepalu imaju trg tog imena). Ulaznica za ovaj kompleks košta 500 npr (do nedavno je bila 200 npr) i nakon što sam ga razgledao sa svih strana i vidio da se gotovo uopće ne razlikuje od istoimenog trga u Kathmanduu, odlučio sam otići na ručak u restoran s pogledom na trg, a ne na sami trg, čije su palače i hramovi većim djelom izgrađeni između 16. i 18. stoljeća.

Treći dan otišao sam na jednodnevni izlet u Dhulikhel, gradić udaljen oko 30 km od Kathmandua, koji je poznat po odličnom pogledu na Himalaju. Bojao sam se malo tog izleta zbog jednog razloga: minibus do Dhulikhela kreće s autobusnog kolodvora Ratna park gdje se nalazi dvjestotinjak parkiranih kombija i autobusa, uz desetak onih koji upravo dolaze ili odlaze, a nigdje ni traga peronima ili tablama na engleskom jeziku. Kaotično mjesto. Ipak, kao što sam već napomenuo, samo treba pitati i u roku od dvije minute bio sam u minibusu koji je krenuo tek par trenutaka kasnije. Put od 30 kilometara traje puna dva sata (karta je 60 npr), a nakon dolaska u mjesto odmah sam krenuo do vidikovca, do kojeg vodi dugi niz stepenica. Sav taj trud se isplati kada vidite snijegom prekrivene planine u daljini. Ostao sam u Dhulikhelu par sati, ali su oblaci počeli zakrivati vrhove pa sam shvatio da je vrijeme za povratak u ludilo velegrada.

Četvrti dan imao sam u planu posjetiti toranj Dharahara, Boudhanath stupu i Pashupati. Toranj Dharahara nalazi se u samom centru grada, izgrađen je 1824. godine, ali ga je potres iz 1934. u potpunosti uništio. Dvije godine kasnije ponovo je podignut, iako je sada par metara niži (62 m). Svrha mu je bila okupiti ljude zbog nekog važnog događaja tako što bi se trubilo s vrha tornja. Sada on služi kao vidikovac.

Kasnije sam otišao s minibusom do Boudhanath stupe, jednog od najvažnijih hodočasničkih odredišta za Budiste i najveće azijske stupe. Prvi puta se spominje još u 7. stoljeću, ali je današnja stupa novijeg vijeka, budući da su staru srušili mogulski osvajači u 14. stoljeću. Radi se o kružnom hramu savršenih linija i simetrije, ukrašenom molitvenim zastavicama, a arhitektonski stil krije i mnogo simbolike. Tisuće hodočasnika svaki dan dolazi do stupe i kruži oko nje u smjeru kazaljke na satu, vrteći pritom preko pet stotina molitvenih kotača. Posebno atraktivno bude u sumrak kada se pale stotine svijeća, a malenim trgom odjekuje pjesma budističkih redovnika. Ako se želite maknuti od buke i prašine Kathmandua, ovo je mjesto za vas.

Dva kilometra južnije, na obalama rijeke Bagmati, nalazi se kompleks hinduističkih hramova Pashupati (Pashupatinath). Rijeka Bagmati također se, kao pritoka Gangesa, smatra svetom rijekom te se koristi za kremiranje preminulih i ritualno pranje. Odmah uz gatove za spaljivanje nalazi se i hram iz 6. stoljeća s prikazima tantričkog seksa, što je zaista zanimljiva kombinacija. Iako su gatovi slični onima u Varanasiju, htio sam ih vidjeti jer je ova rijeka, za razliku od Gangesa, jako uska pa se spaljivanje može promatrati i s uzvišenja na suprotnoj strani. I onda je uslijedio šok: na velikim tablama na prilazima kompleksu pisalo je da cijena ulaznice za strance, počevši od travnja ove godine, iznosi tisuću rupija! Mislim da su se malo precijenili jer je to tek par kuna jeftinije od Taj Mahala. Prošetao sam oko kompleksa, nisam vidio puno pa sam krenuo natrag prema Thamelu. Da, ovdje se radi i o škrtosti, ali i o činjenici da sam već vidio gatove za kremaciju, no prije svega o principu, jer opet ulaznicu plaćaju isključivo stranci. Ali tisuću rupija? Što je previše, previše je!

To je trebao biti zadnji dan u nepalskoj prijestolnici, budući da sam ujutro imao namjeru ići do sela Daman i vidjeti, kako kažu, najbolji pogled na Himalaje u Nepalu. I onda se sve zakompliciralo. Ispalo je da postoji samo jedan bus dnevno, i to u 7 ujutro, koji kreće iz neke sporedne uličice na periferiji Kathmandua. Može se doći i s presjedanjem, ali bi to trajalo oko 5-6 sati. Da stvar bude gora, saznao sam i da je u tijeku rekontrukcija nekoliko dionica na toj cesti pa bi se putovalo još duže. I onda sam zaključio da mi se jednostavno ne da gnjaviti s time, posebno nakon što sam imao lijepo vrijeme u Dhulikhelu. Zato sam ostao jednu noć duže u Kathmanduu, šetao naokolo i uživao, a sutra ujutro krećem direktno prema graničnom prijelazu Birganj-Raxaul, put koji bi trebao trajati oko 8 sati.

Riječanin Igor Linardić u tri mjeseca kružno obilazi cijelu Indiju, a onda će skočiti u Nepal na desetak dana. Njegove putopise pratimo na portalu Rijeka Danas, a možete ih izravno pratiti i na njegovom blogu.

Previous articleHrvatsko gospodarstvo i dalje tone
Next articleStrategija razvoja PGŽ: Pametan ući na tuđim greškama, budala na svojim

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here