Home Kolumne Kuebler vs Drapšin: Zašto je ‘Riječka bitka’ bila tako krvava?

Kuebler vs Drapšin: Zašto je ‘Riječka bitka’ bila tako krvava?

3264
2
Zapovjednici: Generali Ludwig Kuebler i Petar Drapšin

Zašto su borbe za zauzimanje Rijeke 1945. godine bile toliko krvave i jesu li zapovjednici vojski koje su branile i zauzimale grad donosili racionalne odluke? Na ova pitanja je na 70-obljetnicu ulaska Jugoslavenske Armije pokušao odgovoriti publicist Denis Kuljiš tekstom
Kako je Rijeka pobijedila Fjume? objavljenim 2015. godine na našem portalu. Tri godine kasnije povodom današnje obljetnice objavljujemo dio istog teksta koji se odnosi na završne vojne operacije u Rijeci:

Prije nekoliko dana, povela se besmislena – revizionistička – rasprava o tome zašto je Rijeka 3. maja zauzeta uz tolike gubitke snaga Jugoslavenske armije. Pošto je grad već bio u okruženju, bez izgleda na uspjeh otpora, pišu u ”Novom listu”, ”nerazumna odluka” njemačkog zapovjednika Ludwiga Kueblera da pod svaku cijenu izbjegne predaju, dovela je do nepotrebnog gubitka života na obje strane…

Naravno da nije tako. Sasvim je u krivu povjesničar akademik Petar Strčić – njega u ”Novom listu” i citiraju- kad kaže da su se ”na čelu njemačke strane nalazili ljudi koji očito nisu bili psihički zdrave osobe, niti je njihova tadašnja borba imala ikakvog smisla…”

Imala je smisla, borili su se da sačuvaju svoje živote, ali nisu uspjeli, jer je Vrhovni štab – Tito – odlučio da zauzme prostor do rijeke Soče prije ulaska britanskih snaga, bez obzira na žrtve.

Vrhovni zapovjednik šalje 27. aprila 1945. Štabu 4. armije (general-lajtnantu Petru Drapšinu) naređenje br. 66 od 77-IV: ”Južna grupa sastava 9, 19. i 26. div. treba da energično napadne Rijeku i ako bi otpor bio suviše jak i borba zategla onda energično nadirati opštim pravcem Klana – Trst, a za blokadu Rijeke postavite jednu div. koja treba jednovremeno da vam štiti levi bok ove grupe.” Strateški je cilj operacije – Trst, a zahvat – Monfalcone, Duino, Gorica, Furlanije sve do rijeke Soče, zatim Tarvisio i Villach, do Klagenfurta…To je Tito unaprijed javio feldmaršalu Alexanderu, objasnivši da će na tom teritoriju djelovati njegova civilna, odnosno ”narodna vlast”, bez obzira na garnizoniranje savezničkih trupa s kojima će JA, obećava, lojalno surađivati…

Rijeka je naprosto ”džep”, kao Koenigsberg koji je nešto ranije (9. aprila) smlavila Radničko-seljačka Crvena armija. To je vrlo sugestivna paralela za kultur-historičara moderne Europe – Rijeka i Kalinjingrad, nastali umjesto Fjume i Koenigsberga, nameću se za usporedbu, iako iz današnja perspektive, Rijeka na prvi pogled više nalikuje Vladivostoku, što je naglašavo najvažniji povjesničar Rijeke, nedavno tragično preminuli Fjuman, William Klinger (”gubernijski grad u kojemu je propao komunizam, a Partija ostala na vlasti…”).

U Trst su jedinice JA ušle još 1. maja, te ondje započele ulične borbe protiv neprijatelja koji je do zadnjeg časa pružao otpor pokušavajući dočekati britanske snage kojima će se predati. Nisu uspjeli, ali u zaposjednuti Trst ipak ulazi i britanski okupacijski kontinget pa su povedeni razgovori o budućem upravljanju gradom. Teoretski – samo teoretski – postojala je takva mogućnost i za Rijeku, ili za Pulu, ali za to, doista nije bilo prije svega vojnih, a zatim ni političkih uvjeta: Tito je još uživao punu podršku Staljinove velesile.

U Istri, njemački general Kuebler, zapovjednik 87. korpusa, postavio je kružnu obranu, dok su u Rijeci bile raspoređene tri divizije. Prema izvještaju operativnog odjeljenja Štaba IV armije (op. br. 121 ”Pregled stanja frontova na operacijskoj prostoriji IV armije na dan 4. V 1945. GOD”), riječ je bila o 188., 237. i ostacima 392. divizije, te o 1.600 talijanskih vojnika.

Kad je IV. armija zauzela Trst, ta njemačka Riječka grupa ostala je u okruženju i preko Ilirske Bistrice pokušala se probiti na sjever da se pridruži ostalim njemačkim jedinicama što su se bez otpora predavale anglo-američkim snagama. ”U uništavanju Riječke grupacije sudjelovale su četiri brigade 19. i 26. divizije”, navodi su u istom izvješću operativca IV armije, ”a neprijateljsko nadiranje prema Trstu sprječavaju 9., 17. i 43. divizija te jedna bigada 29. divizije.” Zaista znatne snage, koje su mogle biti angažiran jer su operativni ciljevi armije već dostignuti, pa su sad efektive slobodne za slamanje otpora. ”Borba sa neprijateljskom Riječkom grupacijom naročito je teška i ogorčena jer su vojnici dobili naređenje da se imaju boriti do posljednjeg…” Takva je naređenja uvijek lako izdati, ali zašto su ih vojnici poslušali?

Kakav to ratni cilj imaju dvije strane pa jedna, bez obzira na gubitke, šalje u borbu silne vojnike težeći pobjedi u zadnjoj bitki u ratu koji je zapravo dovršen, dok se druga ogorčeno bori i pokušava poraz makar odgoditi? Odgovor se lijepo vidi iz posljedica koje su nastupile kad su jedinice JA 3. maja zauzele Trst (i za to dobile posebnu pohvalu vrhovnog zapovjednika maršala Tita).

General Ludwig Kuebler, zapovjednik njemačkog 87. armijskog korpusa bio je komandant u Istri i Dalmacije još od kapitulacije Italije i snage pod njegovim zapovjedništvom, pokazale su veliku surovost prema civilnom stanovništvu. Tijesno je surađivao sa zloglasnim Odiliom Lotariom Globočnikom, slovensko-koruškim SS-zapovjednikom u Trstu. Činjenica što su Kueblera, koji je zarobljen pošto je ranjen 1947. obješen u Ljubljani, sigurno ne bi trebala izazvati veliko negodovanje (a pritom ga ne smijemo miješati s mlađim bratom, geral-lajtnantom Josephom Kueblerom, koji je zapovijedao na Neretvi i obranom Beograda, također obješenim 1947., ali u Beogradu).

Njemačka 188. rezervna gorska divizija koja se na kraju našla okružena u Rijeci, nije bila nikakva elitna jedinica, nego posadna, rezervna – domobranska – divizija iz Innsbrucka koja je 1943. poslana u Istru da zaposjedne položaje koje su napustili Talijani. Zapovijedao joj je Hans von Hoesslin, također obješen u Ljubljani s Ludwigom Kueblerom. Što se dogodilo s njegovim vojnicima? Bilo je osam bataljona infanterije, a sačuvana je i fotografija pripadnika divizijske 1088. artiljerijske regimente koja se predaje u Musilu, lučkom pulskom utvrđenju, tek 6. maja 1945. Oni su se održali najduže, nadajući se izbavljenju…Gdje su završili?

Na internetskom ”Axis History Forumu” mogao se još 2102. godine naći ovaj post:

”Bok. Ja sam novi ovdje ali nadam se da će se naći netko tko će mi pomoći da saznam nešto o ovoj diviziji jer ne mogu naći ništa o njoj. Bila je locirana u Istri (Hrvatska), konkretno u Puli do kraja 1944. i početka 1945. Zašto mi je to važno? Policija istražuje jednu jamu u kojoj su, kažu lokalni stanovnici, partizani bacali zarobljene njemačke vojnike. Najmanje 60 završilo ih je u toj jami. Pronađene su neke kosti. Ali, u jedinici o kojoj je riječ, bilo je između 1200 do 2000 vojnika…”

Drugi mu se lik javio s ovom informacijom: ”Naš je djed služio u 1047. regimenti 237. divizije, a mi također nemamo nikakve informacije. Na popisu ubijenih i nestalih njemačkog Crvenog križa našli smo samo da je 237. bila bazirana u Trstu krajem rata…”

Larry Springs iz Winter Springsa, Florida, upozorava ih na neobjavljene materijale o zarobljenim i ubijenim njemačkim vojnicima u Istri 1945-46 u U. S. National Archives i Komisije UN za ratne zločine u New Yorku. Tamo, kaže, ima ”tone i tone i materijala”…

Njemački zarobljenici uoči streljanja iznad Vežice (foto: Lokalpatrioti Rijeka)

Na web-stranici Vojska.net može se naći razrješenje barem jedne ove male misterije – 1047. regimenta ostala je u Puli, nije se kao ostale jedinice te divizije pokušala probiti preko Hreljina i Rupa do Ilirske Bistrice (gdje je uslijedila predaja 7. maja). Znači, djed je u istarskoj fojbi, nije likvidiran s ovima iz Ilirske Bistrice koji su najvjerojatnije završili u plitkim grobovima Kočevskog roga, niti ga je pojeo mrak u Zaprešiću. Zašto Zaprešiću? Tamo je otkriveno oko 4,500 leševa 392 (hrvatske) infanterijske divizije Wehrmachta, sastavljene od domobrana, pod zapovjedništvom njemačkog oficirskog i podoficirskog kadra…Pošli su na križni put, a na njegovom kraju čekala ih je opet jedna jama. Sigurno su bili savršeno svjesni što im slijedi, pa su se borili do zadnjeg časa, nadajući se bilo kakvom događaju koji bi čudesno izmijenio njihovu sudbinu. Fjume je uvijek bio talijanski i austro-ugarski, stanovništvo je bilo većinski talijansko, kao što su na Sušaku bili u većini Hrvati, i nije bilo sasvim neosnovana nada da će se opet, kao i po završetku Prvog svjetskog rata, umiješati saveznici, pa spriječiti da cio grad padne pod jugoslavensku vlast. Ali, ono što Karađorđeviću nije uspjelo, Titu jest i u novom gradu s novim kompozitnim identitetom jugoslavenske Rijeke počinje sveobuhvatno etničko čišćenje, uz masovne likvidacije. Nijemce strijeljaju,a njemačke civile šalju u slovenske koncentracione logore. Od 550.000 Nijemaca koliko ih je prema popisu u Jugoslaviji bilo prije rata, ostalo ih je nekoliko tisuća. Procjenjuje se da ih je oko 200.000 ubijeno (izvor: Goran Beus Richenberg ”Nijemci, Austrijanci i Hrvati”, naklada Ljevak, 2010.). Ostali su ili prisilno asimilirani ili protjerani. To se, naravno, odnosi na civile. Zarobljeni vojnici ”folksdojčeri” uglavnom su smaknuti jer su pripadali SS-jedinicama (budući da kao ne-državljani Reicha u legalističkom njemačkom poretku nisu mogli biti primljeni u Wehrmacht).

Prema tome, zašto bi netko pomislio da su njemačkim jedinicama u Rijeci zapovijedali ”psihički nezdrave osobe”, kad je njihova procjena bila sasvim ispravna, zdravorazumska? Predaja znači smrt! No, s druge strane, postavlja se pitanje – zašto je, doista, vrhovni zapovjednik JA insistirao da se, bez obzira na žrtve, ide na potpuno i momentalno slamanje neprijateljskog otpora?

Da, zauzimanje Trsta i ”severne meje” Velike Slovenije, to je politički sasvim razumljivo, kao i operativni razlozi da se njemačkim trupama iz Rijeke ne dopusti da se probiju iz ”kazana” u kojemu su bili okruženi. No, Nijemci su, recimo, u svojoj zimskoj ofenzivi 1941. okružene neprijateljske vojnike zarobljavali, pa iako je smrtnost u logorima bila veoma visoka (oko 60%) nisu išli na sustavnu ekstreminaciju. Njemački vojnici u sovjetskom zarobljeništvu imali su još bolje izglede da prežive (smrtnost je bila oko 30%, podjednako za Wehrmacht i SS), a jedino su u jugoslavenskom zarobljeništvu izgledi za preživljavanje bili izuzetno mali, zapravo ništavni. Svih se, uglavnom, vodilo na masovne egzekucije, iako su, doduše, neki zarobljenici preživjeli – jer, postojali su i radni logori, gdje su korišteni za robovski rad…O tome se, zapravo, gotovo ništa ne zna. Jugoslavenska historiografija – akademici poput Strčića – nisu to područje nikad istraživali, njima je sve to u ”psihičkoj sferi”, a Nijemcima je, neravno, neugodno u to ulaziti, oni dobro znaju tko je bio žrtva, a tko agresor. Što ne poništava – ratne zločine koji su protiv zarobljenika i civila tada počinjeni u Rijeci i u cijeloj Jugoslaviji.

Ti ratni zločini nisu bili sporadični, počinjeni ”na mah”, u pobjedonosnom zanosu. To je bio dio opće politike genocida i etničkog čišćenja. Njemački i talijanski vojnici masovno su ubijani, a civili su protjerani kako bi se promijenio karakter zauzetih gradova i zemalja. Fjume je iz modernog industrijskog centra fašističke Italije, pretvorena u staljinističku utvrdu na Jadranu te masovno naseljena ljudima iz pasivnih krajeva. Za tri godine do prvog popisa 1948. godine iz Rijeke je uklonjeno 50.000 Talijana. Tu ”svojevoljnu” emigraciju poticao je šef riječke Ozne, Mirko Lenac, po kome se još donedavna zvala gimnazija na Sušaku. On je provodio retorziju, utapao ljude u moru s kamenom oko vrata, progonio ”klasne” i ”narodne neprijatelje” dok svi nisu otišli u egzil ili dovraga. Stanovao je u najljepšoj vili u Rijeci – nasljednici su je nedavno prodali za milijunski iznos. Slični procesi trajali su Istri. Ondje je polovica stanovništva iseljena, da bi već u sljedećem popisu svi opet bili na broju – sad Istrijani, ne više Istrani, odnosno, isto to ali još radikalnije u slovenskoj Istri, koja je slovenizirana.

Znači, genocid i etničko čišćenje nije nasumična posljedica, nego planirani cilj djelovanja kojega su svjesni vojnici na jednoj i na drugoj strani, pa se u skladu s tim ponašaju – nema tu nikakvog ludila. Nijemcima su njihovi vlastiti životi bili skupi, a Titu jeftini, kao što su mu bili jeftini životi vlastitih boraca, jer je u to doba JA narasla regrutacijom na 800.000 pripadnika, pa to više nije ona kadrovska vojska sastavljena od komunista do kojih mu je stalo, nego bulumenta, pa su Trst, recimo, okupirale albanske brigade, a u Grčkoj borili su se Slovenci (slovenski bataljon) unovačeni među zarobljenicima iz talijanske okupacijske vojske u Albaniji. Kad su se jugoslavenske armije spojile sa sovjetskima na Sremskom frontu, umjesto gerile počelo je ozbiljno ratovanje uz enormne ljudske žrtve koje se nisu brojile – to su sve bile normalne staljinske formacije, koje su s istom doktrinom i operatikom nastupale prema istom cilju.

2 COMMENTS

  1. Recite Slovencima da je slovensko primorje ‘slovenizirano’ tek poslije II rata. Denise, ostavi se povijesti.

  2. Zasigurno vojna/politička odluka. Moguć dogovor sa Staljinom u cilju povećanja teritorije na račun okupatora, što je i učinjeno (mada je planirano i više). Nije jedini primer Kalingrada. Promena granice Poljske i Nemačke je još veća.
    Jeftini su bili životi prisilno mobilisanih tinejdžera koji ni obuku nisu prošli (lično sam prisustvovao svedočenjima). Cilj je opravdavao sredstva.
    Razlog zbog kojeg su poraženi vodili već izgubljene bitke takođe nije upitan. Realno je bilo i očekivati bolji prijem pri predaji, onima koje su i tretirali prema konvenciji o ratnim zarobljenicima. Od banditskih i komunističkih formacija iz redova niže rase koje su masovno, planski i temeljno izrabljivali do uništenja, mogli su očekivati samo jednak tretman.
    Posleratna dešavanja ne mogu se podvesti pod planirana demografska nivelisanja. Pre je to bio skup okolnosti u kome ima mnogo pojedinačne odgovornosti (lični materijalni, politički i emotivni razlozi) predstavnika nove vlasti, ali i samih raseljenih. Ideološki, religiozni, ekonomski, nacionalni i mnogi drugi motivi su prevagnuli kod mnogih da svoju budućnost ne vide u novoj Jugoslaviji. A za razliku od Mađara i Bugara, Nemci i Italijani imali su i konkretniji izbor.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here