“Otkrivamo tajni dokument – Rusi dolaze, žele stvoriti naftnu megakompaniju”, piše “Večernji list”. Ista priča, bez jasnog izvora na ruskoj strani, gdje bi takvu kombinaciju, da je imaju, dobro krili, onako kako samo to Rusi umiju, izašla je prvo u “Jutarnjem listu”, što znači da te potpuno proizvoljne informacije sistematski pušta druga, zbilja zainteresirana strana, a to je – MOL, piše na svom facebook profilu Denis Kuljiš.
‘Uostalom, prvi je o svemu pisao (u “Jutarnjem”) Mladen Pleše, koji već dugo donosi ekskluzive iz mađarskog sjedišta kompanije. A ondje, čini se, zapravo žele unaprijed onemogućiti rusku akviziciju udjela koji su sami stavili na prodaju! Stoga se toj transakciji o kojoj za sada nema ni govora, pripisuje nekakve dalekosežne strateške reperkusije, pa pobuđuje nervoza u hrvatskoj javnosti i oprez aktera u europskom političkom prostoru. U Budimpešti, zapravo, rade na tome da se prodaja INA-e spriječi. Grade se da prodaju, te istodobno čine sve da prodaju otežaju i, u svari, ne žele odstupiti kontrolni paket nekom realnom kupcu. Dva su bloka koji kod njih o tome odlučuju – prvo, mađarski oligarsi na čelu s Hernadyjem, kao vlasnici većinskog udjela. Oni traže velik novac, ali u načelu nisu protiv prodaje ako se zajamči da će biti obustavljen Zsoltov progon i povuče Interpolova tjeralica zbog sumnje da je podmićivao bivšeg premijera Sanadera. U Hrvatskoj to nije lako ili je posne nemoguće zajamčiti, pošto političko-financijski kompleks vlast ovdje nema u džepu kao u Mađarskoj. Drugi je interesni blok sama mađarska država – njoj prodaja uopće ne odgovara, ni politički ni ekonomski. Prilikom prodaje dobila bi zanemariv iznos za svojih 25%, manje od milijardu eura, a percepcija domaće javnosti, koja očekuje ekspanzivnu ekonomsku politiku i, uopće, snažnu mađarsku prisutnost u regiji, bila bi u slučaju prodaje, krajnje nepovoljna. Stoga vladini i politički krugovi teže da se zadrži dominantna poziciju u INA-i to će pokušati ostvariti tako da je stave na prodaju, dokažu da je nemoguće pronaći realnog kupca pa zatim isforsiraju dogovor s hrvatskom vladom, koji bi im omogućio da konsolidiraju svoja upravljačka prava, vjerojatno već stečena kupnjom dionica na slobodnom tržištu, preko nevidljivih partnera u offshore-oazama. Kad bi to istraživala neka ozbiljna tajna služba, išla bi tragom transakcija prilikom pokušaja preuzimanja “Podravke” i u istim bi financijskim oazama pronašla skrivene assete. Činjenica da je ova hrvatska vlada pokazala spremnost da svoj udio u INA-i zaista proda, bila je šokantna za mađarske kombinatore. Prema dosadašnjim iskustvima mislili su da se uvijek mogu osloniti na pohlepu utjecajnih ljudi u Zagrebu. Činjenica da im nije ponuđena neka ponuda ispod stola, ovu hrvatsku vladu u njihovim očima diskvalificira kao partnera. MOL, naime, treba sukuba, vlast koja će, kao Sanaderova, glumiti interes za upravljanje kompanijom, a zapravo dopustiti – u zamjenu za neki manji novac po privatnim računima – da se portfelj i dalje obezvređuje i ta nekoć moćna hrvatska nacionalna naftna kompanija pretvara u beznačajni satelit budimpeštanske centrale. Tu je još jedan element – budući da je nemoguće ovakav sporazum nametnuti sadašnjoj vladi, možda će se moći sljedećoj, što znači da treba zavlačiti, izmišljati nesavladive prepreke i pritom pokušati održati kontakt s ljudima iz prošle vlade, koji mogu ući u sljedeću – a oni su se pokazali dovoljno kooperativnima. Tko se preporučuje kao idući partner, lako ćemo uočiti čitajući novine. Poslije novinske pripreme s pričama o navodnom velikom ruskom interesu, koji su iz Moskve zanijekali – a njihove izjave prenio je svojedobno upravo Mladen Pleše koji očito sjedi na nekom čvorištu informativnog produktovoda – uslijedit će izjava lika koji će se pojaviti s tezom o “nacionalnom interesu”. Nacionalnom interesu da se INA nikako ne proda, nego se nastavi vožnja u dvokolici kojom upravlja Hernady. Dakle, kao što reče Don Corleone svom sinu na samrtnoj postelji: “Izdajnik je onaj tko ti predloži sastanak na neutralnom terenu!” Kao ilustraciju nudim relikvijar desne ruke prvog mađarskog kralja Sv. Stjepana. Od 13. stoljeća, nalazila se u Dominikanskom samostanu u Dubrovniku, a onda, odjednom, pojavila 1945. – u Budimpešti. Ta svetačka misterija nije nikad dobro istražena. Poslije sedam stoljeća te na nakon rata koji je Mađarska izgubila boreći se na Hitlerovoj strani, iz grada koji su kontrolirali pobjedonosni partizani, neki anonimni fratar odnosi je prelazeći pola zaraćenog Balkana u grad koji je upravo okupirala Crvena armija. A što je dotle radila Ozna?’, pita se Kuljiš na kraju teksta.
