U Caffe baru „K.U.N.S.“ (Klub umjetnika na Sušaku) – GALERIJA O.K. Franje Račkoga 24, će u subotu 28. ožujka u 20 sati biti otvorenje izložbe Sabine Damiani ‘Beskrajni putevi’. Sabina Damiani
Sabina Damiani je rođena 28. svibnja 1985. godine u Kopru. Završila je Opću gimnaziju u Bujama. 2003. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Veneciji, smjer Dekoracija sa eksperimentalnim programom u u pedagogiji i didaktici umjetnosti. 2008 stječe diplomu u Vizualnoj komunikaciji i didaktici umjetnosti. Trenutno pohađa magisterij fotografije na Akademiji likovnih umjetnosti u Breri, Milano. Izlagala na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i Italiji, te na dvije samostalne izložbe. Član foto-kluba „Mrak“ od 2006 godine. Bavi se fotografijom, slikarstvom, grafikom i video art-om. Živi i radi u Milanu i Umagu.
Beskrajni putevi
Žestoko, snažno, rekao bih i monumentalno! S motrišta povijesti umjetnosti za očekivati je da su to slike velikih formata, ali u svakom slučaju, zbiljski, to su velike kompozicije bez obzira na stvarne dimenzije. Istra, monumentalno se ne mjeri nužno fizičkim dimenzijama, ali moj je uvid u slikarstvo Sabine Damiani posredovan elektronički. Dostavljeni su mi podaci , svjetlopisi njenih slika. Moj konzervativni jezik, svjetlopisi, i suvremena zbilja, zaprženi medij! Paradoksalno jer probudih asocijativnost protiv koje su okrenute njene slike. S motrišta povijesti umjetnosti za očekivati je da su te slike velikih formata, ali u svakom slučaju, zbiljski, to su velike kompozicije bez obzira na stvarne dimenzije.
Slike temetski imaju svoj izvor, inspiraciju, ali on je tek potaknuće za slikarsku praksu. Važan je snažan izraz, široki i naglašeni potezi, odlučnost i trenutak, tj. koncentracija na sliku a ne na nešto što je njoj izvanjsko. Motiv, ono gledano i doživljeno, stvarnost, razgrađen je pa sazdan slikarskom jezikom u sliku. Zato je to apstraktno slikarstvo. Veliki bi formati samo dodatno razgradili asocijativnost jer bi otvorili prostor potezu, ruci i kistu, da se realizira kao gesta, kao doslovni trag fizičkog zamaha ruke koji je pokrenuo izraz, možda i masivnijim instrumentom, četkom.
Stoge ne tražimo ovdje Veneciju, ne nastojimo prepoznati nešto, možda gondolu. Gledamo sliku! Dramatično na tamnom: od turobno crnog do crnog kao talog do nijansi ustajalih voda. Crno pomiješano sa zelenilom algi. Tome tamnom suprostavljena je boja. Ona je dramatizirana tim hladnim zelenilom, ona je neutralizirana – molto vivace! Boja plovi po toj tami, nadilazi ga, bori se za prevlast. Da stekne dominaciju, koncentrira svoje snage, na jednoj slici u jednom dijelu kompozicije, na slijedećoj u drugom, nikada na mjestu koje bi kompoziciju posložilo u mir, nikad u točki staloženosti oko koje se najčešće smješta portret. Na tom se dijelu slike Sabine Damiani malo toga događa, oko središta, simetrije. Kod nje je cijela površina platna u naboju u kojemu se uravnotežuju nanosi toplih pigmenatas hladnom podlogom. Ako na jednoj strani prevladava zeleno-tamno, na drugoj mu se suprostavljaju jarke boje. Tu dinamiku dodatno izražava gesta, slikaričini pokreti rukom. Jasno ali paradoksalno, gesta koja doprinosi drami i koja dodatno impulzira boju, zapravo ju artikulira. Ne samo fičicki, snagom i širinom poteza, nego pastoznošću namaza.
Pa ipak – to su fragmenti iskustva i vrlo sugestivna stanja, realni izvori! Ono što nije relevantno za sliku, može biti da su ustajale vode lagune. Kao što alge u vodi troše kisik svemu živome, tako i crnilo troši svijetlost oko koje živi boja. Dakle mogu biti plovila u ustajaloj laguni, gondole kao ploveći mrtvački sanduci, oblikovani šarmantnom ironijom rokokoa. Slike Sabine Damiani jesu pune spontanosti, ali nisu slučajno nadahnuti pokreti. Jesu nadahnuti Venecijom koja nije samo slikovita i puna kolorita, jer i u nju ulazi turobna jesen? U njoj ima i straha od reume, truljenja ili zime. Slike Sabine Damiani čuvaju „genius loci“ duh Venecije kao osobno iskustvo.
Slikarska osjećajnost Sabine Damiani odgovara slikarstvu nakon Drugog svjetskog rata, apstraktnom ekspresionizmu i lirskoj apstrakciji.Jasno, govorimo o mladoj slikarici, iz potrebe za uvidom u njene duhovne i strukovne korijene. Obe slikarska i egzistencijalistička opredjeljenja izrazavala su se prije svega gestom, ponekad kao teška kaligrafija, ponekad kao neopterećeno izljevanje boje ili strukturalna analiza određenog i uvijek određenog i uvijek istog motiva – ti učinci su zapravo rukopisi. Kroz te van vremenske duhovne rekacije naslućujemo poruke Kooninga, Klinea ili Saulagesa, s istočnijih odredišta Murtića, te vodeće osobnosti suvremenog slikarstva Venecije, Emila Vedove. Nije li venecijska slikarska akademija njegova ostavština? (Željko Sušek)
