Zbogom riječki nakladnici! To su tri osnovne riječi kojima se može opisati Program javnih potreba u kulturi Grada Rijeke u resoru nakladništva za 2009. godinu. U tom je resoru, bez obzira što je nazvan »Nakladnička djelatnost«, učinjena medvjeđa usluga knjizi, osnovnom produktu nakladničke djelatnosti. Izvršena je tiho – da li i namjerno? – preraspodjela planiranih ukupnih financijskih sredstava umjesto za nakladništvo, za programe tipa akcije i manifestacije, posebice za sajmove i knjižarstvo – djelatnosti iz područja trgovine, a ne nakladništva.
Doduše, na sajmovima knjiga i u knjižarama plasiraju se i prodaju knjige u raznovrsnom spektru, ali ta djelatnost, kolikogod promovirala autore i njihove knjige, nije nakladništvo. Smisao trgovine jeste trgovina sama, odnosno zarada. Kako je teško povjerovati da predlagači programa javnih potreba u kulturi Grada Rijeke (Kulturno vijeće za knjigu i nakladništvo, Odjel za kulturu, Poglavarstvo), kao i donositelj programa (Gradsko vijeće), ne poznaju razliku između nakladničke i trgovačke djelatnosti, može se samo pretpostaviti da gradska kulturna politika nema više interesa, kao dosad, financijski skromno ali ipak potpomagati objavljivanje riječke knjižne produkcije, već se financijski podupirajuće okreće zagrebačkim knjižarama u Rijeci i zagrebačkim nakladnicima, koji su vlasnici tih istih knjižara.
»Kupujmo zagrebačko«
Političkokulturnim iskorakom za spas knjige u stilu »kupujmo zagrebačko« gradska se kulturna politika priključila sličnim protekcionističkim recesijskim sloganima kao što su »kupujmo njemačko«, »englesko« te zadnjih dana i »kupujmo američko«. A gdje je tu riječko? – moglo bi se priupitati. No nema se više tko u riječkom nakladništvu i riječkom knjižarstvu priupitati. Riječki su profesionalni nakladnici priključeni na aparate za disanje, a još je jučer ista gradska politika – prisjetimo se – smaknula, visinom najamnine za gradski poslovni prostor, jedinu riječku knjižaru u Trpimirovoj ulici. To je bilo jučer. Danas su ipak druga vremena. Gora za riječke nakladnike.
U gradskom proračunu ove godini planirana financijska sredstva za nakladničku djelatnost iznose 1.375.000 kuna što je, recimo, dostatno za četiri malo bolja monografska izdanja, ili što čini samo 9 posto od ukupnih sredstava za javne potrebe u kulturi Grada Rijeke za 2009. godinu. Od toga je 499.000 kuna namijenjeno periodičnim izdanjima (časopisi, zbornici), 400.000 kuna za razne tipove akcijskog brzopoteznog djelovanja (sajmovi, knjižare, susreti, razmjene, tribine i divani), dok je za program objavljivanja knjiga namijenjeno tek 338.000 kuna (iznos odgovara troškovima objavljivanja jedne malo bolje monografije ograničene naklade).
Uspoređujući ove iznose s iznosima za istu namjenu iz zadnjeg rebalansa gradskog programa za 2008. godinu, dolazimo do podatka koji ukazuje da su u 2009. ukupna sredstva za nakladničku djelatnost manja 22 posto. Unutar tako umanjenih ukupnih nakladničkih sredstava izdvojeno je za objavljivanje knjiga 50 posto manje sredstava nego lani.
Program periodičnih izdanja (časopisi »Novi Kamov«, »Književna Rijeka«, »Sušačka revija«, »Dometi« i dr.) nekako se zadržao na razini prethodne godine (pad 9 posto), dok je za program raznih tipova aktivnosti (znači nije nakladništvo) planirano čak 161 posto više sredstava nego u 2008. godini.
U gradskom recesijskom planu nazivnika »Nakladnička djelatnost« deblji su kraj izvukli programi objavljivanja knjiga jer – a to je opće poznata stvar – krize, kakve god bile, ne pogađaju sve jednako. Riječka je kulturna politika odlučila u kriznim vremenima više financijski podupirati aktivnosti. One ionako brzo padnu u zaborav pa se lako mogu nadopunjavati drugim aktivnostima, jednako prolaznim.
Maćehinski odnos domicilnog grada prema svojim profesionalnim nakladnicima knjiga mogao se i očekivati. Naime, gradska je politika još prošle godine odlučila »novom politikom prema knjizi razvijati knjižarstvo« te je u dobroj namjeri izdvojila značajna sredstva za programe u knjižarama, kao i za organizaciju zavisnog i nezavisnog sajma knjiga, te donijela odluku prema kojoj je knjižarama (galerijama i antikvarijatima) smanjena osnovna zakupnina poslovnog prostora u vlasništvu Grada. Te mjere i smjernice, obzirom na opće stanje oko knjiga, bile su dobrodošle, ali nije dobrodošao način na koji su se za taj program i prošle i ove godine osigurala financijska sredstva. A osigurala su se na uštrb riječkih nakladnika.
U ionako oskudnim sredstvima namijenjenim za »Nakladničku djelatnost« izvršena je samo preraspodjela sredstava pa je privilegirano nenakladništvo u odnosu na nakladništvo. Gradska kulturna politika je odlučila, u vrijeme proklamiranog stezanja kaiša, s rastom od 161 posto podupirati razne aktivnosti i trgovinu pod nazivnikom »nakladništva«. Bolje i takav prioritet nego nikakav. Samo, te programe treba kirurškim zahvatom odstraniti iz resora »Nakladnička djelatnost« kako ne bi, a što je očito tendencija, u potpunosti pojeli društvenu potporu za kulturološki vrijedne knjige. Fizičko odvajanje prisilnog braka »nakladništvo – akcije« pomoglo bi i građanima Rijeke da jasnije razaberu što se od nakladničke djelatnosti u njihovom gradu (naravno i njihovim novcem) financijski potpomaže. Ako ih to uopće može u današnjoj društvenoj situaciji zanimati.
Čini se da riječki nakladnici pomalo odustaju od kulturološki vrijednih knjiga, povlače se, odumiru ili se prebacuju na hrvatsko konjukturno tržište bijelih snova golih istina. Neki hrabro i s određenim biznismenskim pedigreom kroče područjem prodaje nekretnina. Riječki se izdavači jednostavno nisu snašli u procesu okrupnjavanja hrvatskog nakladničkog kapitala (jer ga nisu nikad ni imali u nekim umirujućim količinama), nisu se uspjeli uključiti u nacionalni »deal« udžbenika, kao što isto tako nisu uočili ni svoju šansu u beskrajnim mogućnostima osnivanja kojekakvih udruga za proizvodnju magle ili društava ljubitelja kazaljke sata na gradskom tornju. U svojoj neinventivnosti nisu se uopće dosjetili osnivati udruge za stare, udruge za mlade, za crtanje, za pisanje i za ostale ispraznosti pa još da te udruge samoinicijativno nazovu vladine i nevladine. Na taj su način mogli iz raznih proračuna diljem domovine osiguravati sredstva za knjige i njihove autore, i to u zanimljivim iznosima.
Riječki su nakladnici, primjerice, isto tako, kao u domicilnom gradu, »izvisili« i na državnoj nakladničkoj razini pa im je Ministarstvo kulture u 2008. otkupilo tek 17 naslova objavljenih knjiga od ukupno otkupljenih 1.017 naslova u Hrvatskoj, te dalo financijsku potporu za tek 23 rukopisa od ukupno sufinanciranih 794.
Ono što se danas događa s riječkom nakladničkom scenom asocira na početak dalekih pedesetih godina prošlog stoljeća, kada na horizontu još ne bijaše ni jednog riječkog nakladnika knjiga. Rijeka ponovo doseže taj knjigoprazan nakladnički horizont. Tone u nakladnički provincijalizam. Iz ove vrste provincijalizma ne mogu je doskora izvući političari, ma kako bili skloni grupnom čitanju knjiga u knjižarama. Knjigu, naime, treba najprije napraviti. (novi list)