Ove subote u riječkom kazalištu Ivana pl.Zajca bit će izvedena premijera Alfa Romeo Jankovits, povijesna rekonstrukcija jednog od najnevjerojatnijih događaja u našem gradu. Riječani, braća Jankovits, u tridesetim godinama prošlog stoljeća stvorili su automobil koji je u to vrijeme bio revolucionaran. Nažalost, događaji koji su uslijedili nekoliko godina kasnije izbrisali su sjećanje na taj događaj. Sve do danas. Tim povodom razgovaramo s autoricom predstave Laurom Marchig.
Za one koji ne znaju, tko su bili braća Jankovits?
Riječka braća Eugenio (Gino, 1911.) i Oskar (Ferruccio, 1912.) Jankovits, bili su unuci gospođe Marie Nagler, udate Jankovits. Maria, nakon što je ostala udovica, udala se za Eugena Fabicha, bogatog i darežljivog riječkog industrijalca, trgovca drvom, koji je među ostalog bio jedan od komitenata – nabavljača drva, za potrebe izgradnje Sueskog Kanala. Nakon smrti Marijinog sina Mattie, oca braće Jankovits, baka Maria i djed Eugen Fabich, postali su Oskarovi i Ginovi skrbnici. Nakon propalog pokušaja studiranja Inženjerske mehanike i designa, na prestižnom fakultetu „Politecnico“ u Torinu, braća Jankovitsse vraćaju u Rijeku. Obožavali su automobile, brzinu, mehaniku i design, i krajem 20. godina- početkom 30. godina XX stoljeća, uspjet će nagovoriti djeda Fabicha da pretvori svoju vrlo uspješnu tvornicu prerađivanja drva „Fabich Legnami” u Garažu, „Autorimessa Lampo“, vlasnici F.lli (Braća) Eugenio e Oscar Jankovits. Garaža se nalazila u okviru današnje Garaže Zagrad, i mogla je primiti preko stotinjak automobila. Bila je istovremeno i automehaničarska radionica, te je bila opremljena najmodernijom njemačkom tehnologijom. Izuzetni riječki mehaničari koji su bili zaposleni u Garaži Lampo, znali su oblikovati lim, koristeći se pritom samo čekićem. Gospodin Fabich je tada postao i predstavnik Alfe Romeo za cijelu našu Regiju. Oskar i Gino odlučili su realizirati sportski automobil, po modelu Alfe Romeo 2300 Spider. Početna ideja se pretvorila u opsesiju, te su pune tri godine, od 1935 do 1938, radili na izgradnju njihovog super bolida. Studirali su nove mogućnosti apliciranja principa aerodinamike, došli su do nekih tehničkih avangardnih rješenja koja se dan danas primjenjuju u realizaciji trkačkih automobila. Oskar je izmislio začudan, inovativni dizajn. Kad su Rijeku, 1943. okupirali Nijemci, bili su prisiljeni servisirati i popravljati njemačke kamione i automobile, a 1945., kad su u grad ušli partizani, bili su prisiljeni servisirati i popravljati partizanska kola i kamione. U noći na Badnjak 1946., kako bi izbjegao deportiranje ili, još gore, streljanje, Eugenio je uspio pobjeći preko granice, u Trst, sa svojom Alfom 2300 Aerodinamica Spider. Jugoslavenska vojska je pucala na automobil, probušili su karoseriju i gume, ali je Gino uspio stići u Trst, gdje su ga čekali Oskar sa svojom suprugom Ericom Hartlieb. Kasnije im se pridružila i Ginova supruga Waleska (Lilli) Margan, sa djecom Marisa i Enrico.
Bili su prisiljeni, iz ekonomskih razloga, prodati automobil nekom američkom oficiru. Njihova Alfa je slijedila sudbinu ljudi i postala „automobil u egzilu“. Tijekom godina promijenila je vlasnike, države i kontinente, te je nestala neko vrijeme iz kolektivnog siječanja. Sada je, srećom, postala predmet kulta „alfista“ cijelog svijeta.
Kako ste se odlučili za ovaj projekt i tko vam je pomogao u realizaciji?
Priča o konstrukciji Alfe Jankovits je toliko fascinantna i bitna za Rijeku, za povijest automobilizma, ali se o njoj se zapravo malo zna. Zato mi se činilo važno da napišem kazališni tekst i da na taj način pokušam popularizirati ovu zanimljivu epizodu riječke povijesti. Presudna su bila istraživanja koje je vodio Zoran Petrović Bebe, koji je uspio prikupiti nepoznate dokumente. Od samog početka su mi pomogli prijatelji Udruge Slobodna Država Rijeka koji su svo vrijeme bili uz mene i zapravo su inicijatori samog projekta. Ideja se učinila interesantnom Leonori Surian koja je prije nekoliko godina vodila Talijansku dramu HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke, ali i Giuliu Settimu. Kad je postao ravnatelj Talijanske drame, uvrstio ju je u program. Zahvaljujući talijanskim partnerima, Goldenshow iz Trsta, Teatro Stabile Il Rossetti iz Trsta i drugi, uspio je realizirati važnu koprodukciju. Podsjećam da je predstava, u obliku čitanja, predstavljena prošlog rujna u okviru manifestacije Trst europska prijestolnica znanosti 2020.
Ne bih mogla doći do korisnih, i do sada nepoznatih informacija, bez pomoći povjesničara automobilizma iz Zagreba, Daniela Tomičića, koji me povezao sa sinom Gina Jankovitsa, inženjerom Enricom Jankovits. Enrico živi sa svojom suprugom u Provansi. Tomičić me povezao i sa sadašnjim vlasnikom Alfe Jankovits, njemačkim minerologom Georgom Gerbahdom, koji je meni i mojoj umjetničkoj Organizaciji Fedra art projekt, koja u svemu sudjeluje kao partner, dao dozvolu da postavimo na scenu priču Alfe 2300 Aerodinamica Spider. Enrico Jankovits mi je ustupio memoare svoje pokojne starije sestre Marise, u kojima sam pronašla veliki broj do sada nepoznatih činjenica i detalja. Uspjela sam, zahvaljujući tom tekstu, riješiti mnoge nedoumice i demantirati neke teze koje su kružile oko mita Alfe Jankovits.
Postoji li još načina da se valorizira priča o braći Jankovits？
Vjerujem da bi puno toga mogli ispričati i kroz dokumentarni ili igrani film. Kazalište ima svoja pravila i nemoguće je iznijeti sve činjenice i detalje. Zapravo je priča Alfe Jankovits toliko zanimljiva i napeta, da se čini kao stvorena za film. Vjerujem također da bi izložba, ili još bolje, stalna postava originalnih crteža i ostalih dokumenata, mogla biti vrlo poučna. I kad već govorimo o pronađenim dokumentima, Zoran Petrović je „iskopao“ geodetsko mjerenje sa detaljnim opisom, Garaže Lampo, kojeg je odmah poslije rata realizirao moj djed Dagoberto Marchig. Zoran je također pronašao molbu s kojom se baka Maria Fabich obraćala Narodnom sudu, zato što su komunističke vlasti bile konfiscirale imovinu familije Fabich-Jankovits. Pokušavala se boriti za svoja prava i molila je da joj uzmu sve ali da joj ostave barem Garažu Lampo.
Planirate li u budućnosti još koji sličan projekt?
Da. Nedavno je ugledna producentska kuća prihvatila projekt dokumentarnog filma o genijalnim riječkim blizancima Romolo i Remo Venucci, kojeg bi trebala realizirati kao scenaristica, zajedno s redateljem afričkog porijekla, Lawrenceom Kiiru. U filmu bi trebala imati i ulogu naratorice.
Približavamo se datumu zatvaranja EPK. Kao osoba iz područja kulture i umjetnosti, koji je vaš dojam o iskustvu riječkog EPK? Što je bilo dobro, a što loše.
Dobra je sama činjenica da je Rijeka nominirana Europskom prijestolnicom kulture. Na žalost je pandemija zaustavila mnoge projekte i nikoga ne možemo kriviti za to. Predstava Alfa Jankovits je ušla u program EPK 2020 ali smatram, s obzirom da je tekst predstavljen i u okviru manifestacije ESOF 2020 (Trst europska prijestolnica znanosti 2020), da su se te dvije velike manifestacije trebale čvršće povezati, te im je ovaj projekt mogao poslužiti kao povod za realizaciju niz inicijativa u kojima su se mogli spojiti jezik znanosti i jezik umjetnosti i kulture. Imala sam osjećaj da je cijeli EPK jedan autistični koncept, koji iz samog početka nije prepoznao važnost postavljanja odnosa sa riječkim snagama, sa umjetnicima, kulturnjacima. Njih se jednostavno maknulo sa strane. Riječki EPK, koji je mogao postati prava spona između Rijeke i ostatak svijeta, je zbog neprisutnosti izvornog riječkog duha, postala manifestacija mimo Rijeke i bez definirane duše.
