Home Kolumne Marko Medved o seriji ‘Fiume – crno i crveno’: Od selektivnog čitanja...

Marko Medved o seriji ‘Fiume – crno i crveno’: Od selektivnog čitanja prošlosti grada do falsificiranja povijesti

11153
1

Kritički osvrt na upravo emitiranu seriju “Fiume – crno i crveno” dao je riječki povjesničar Marko Medved.

Riječ je o, uz časne iznimke, selektivnom čitanju prošlosti grada i instrumentalizaciji događaja prošlog 20. st., što sve dovodi do falsificiranja povijesti.
O tome da je percepcija hrvatstva dijela sudionika serije (odnosno današnje hrvatske desnice ili dijela desnice) sporna, odnosno da je proturječna, ukazuje nam stav povjesničara umjetnosti B. Valušeka. On je s jedne strane uspostavu hrvatske države odnosno Domovinski rat uzdigao do centralne točke naše povijesti, a s druge je hipotetski zamislio (i poželio) situaciju u kojoj su grad umjesto partizana 1945. oslobodili saveznici, koji bi umjesto komunizma uspostavili demokraciju. No time je gledateljstvo prikraćeno temeljnog podatka: u slučaju savezničkog oslobađanja grada, Rijeka ne bi bila pripojena Hrvatskoj već bi ostala u Italiji. Time je serija falsificirala povijest jer običnom građaninu, kojemu je željela približiti riječku prošlost i time popularizirati povijest, nije objasnila ključni moment 20. st. u gradu i ključni trenutak serije.
Smatram da je serija motivirana potrebom za sudjelovanjem u političkoj areni danas u Rijeci i Hrvatskoj. No upravo je to ono što priječi objektivnu i trezvenu povijesnu prosudbu o prošlosti ovoga grada. N. Raspudić tvrdi kako rezultati izbora u Rijeci u zadnjih 30 godina, odnosno pobjede ljevice, izviru iz činjenice da su, nakon što je većina Talijana otišla u egzil, došli oni koji su, preuzevši talijanske stanove i imanja, bili ideološki homogeni i danas se samo zaodjenjuju pluralizmom i multikulturalnošću.
Kao Riječanin, izrazito sam nezadovoljan ekonomskim, društvenim i kulturnim stanjem u našem gradu, za što snose odgovornost i obnašatelji vlasti u gradu. U više se prosudbi, izrečenim mahom u zadnjoj epizodi (posebice osudom modela ekonomije vezane uz državu ili nepotizmom), slažem. No to su i odlike cjelokupnog današnjeg društvenog modela u Hrvatskoj, a ne samo Rijeke. Potreba za javnom raspravom oko promašenih modela razvoja i eventualnih rješenja za budući razvoj grada je dobrodošla. No i u ovom slučaju analiza je falsificirana jer se gledatelju sugerira da uzroke treba tražiti samo u aktualnoj vlasti u gradu. Nikada ni u jednoj emisiji BBC-ja nisam uočio da dokumentarni film s povijesnom tematikom ulazi u takvu vrst zaključka.
Hrvatska radiotelevizija trebala bi biti javni servis; emitiranjem ovog serijala prostituirala je povijest za jeftinu dnevnu politiku.
Kozaračko kolo kao glazbena pozadina priče o naseljavanju nakon Drugog svjetskog rata, asocira gledatelja na to da je u Rijeci provedena srbizacija. Treba reći da se u Rijeku doseljavalo više iz drugih dijelova Hrvatske, a manje iz Srbije. To je tim problematičnije kad se zna, a u nekim slučajevima i sugovornici to izričito kažu, da su i oni sami doseljenici u Rijeku.
Nije legitimno riječkim Talijanima određivati ispravan identitet, niti na temelju prezimena određivati bilo čiji nacionalni identitet, u Rijeci ni drugdje. Nije prihvatljiv ni hrvatski ni talijanski nacionalizam. Nacionalizam kao takav nije prihvatljiv. Tko to nije shvatio, bojim se da neće nikad razumjeti riječki identitet.
Tko ne razumije da su nacionalizmi uzrokovali dva svjetska rata u Europi i da je na pepelima nacionalizama stvorena suvremena Europska unija teško može shvatiti stoljeće koje je iza nas, a možda i godine u kojima živimo.
U emisiji se više puta čuje riječka/fijumanska pjesma “La mia Perla” iz 1899. To je još jedan paradoks serije koja neće ili ne želi dublje zaći u identitet Rijeke i Riječana. To bi, naime, zahtijevalo angažman pluralnijih sugovornika.
Glede analize komunizma nije spomenut Predrag Haramija, ni Neda Andrić, kao ni brojni drugi aspekti te ideologije i diktature. Odabir što i kako pamtiti, samo zločine i negativnosti, nije pristup povjesničara. To je politički izbor.
Ne priječim sudjelovanje stručnjaka razne vrste u raspravama glede povijesnih tema. No u tom se slučaju ova serija ne može smatrati dokumentarnim povijesnim uradkom.
Povijest ne smije ponovo postati talac politike. Dakako, povjesničari moraju istraživati (to znači marljivo raditi u arhivima) i objavljivati, a političari raditi svoj posao. No svi zajednički moramo štititi demokraciju i europske vrijednosti. Uvijek kada se povijest prepusti političkim inženjerima, koji prošlost tumače i instrumentaliziraju prema svojim političkim i nacionalističkim gledištima, onda se dolazi do napetosti.
Jedan primjer. Književnik D. Velnić tvrdi da komunistički antifašizam nije nikakav antifašizam. Dokumentarni film o povijesti zahtijevao bi produbljenje i objašnjenje dvaju pojmova, njihovu genezu i način odnosa kroz vrijeme. No serija je prepuna generalnih tvrdnji bez da ih se argumentira i produbi. Prosječan gledatelj je pritom doveden u stanje nekritičkog primanja na znanje stavova više intelektualaca među kojima ima i vrsnih znalaca, ali i onih koji nisu u stanju podrobnije potkrijepiti svoje stavove. Više vremena i prostora posvećeno je tiskovini iz početka devedesetih Ri-telefaksu negoli Novom listu ili Radio Rijeci, iako svaki svjedok toga vremena znade da su potonji mediji izvršili neizmjerno veći upliv na identitet grada od prvo spomenutog dnevnog lista.
Izostalo je spominjanje imena poput HDZ-ovog kadra Darija Vukića, a kamoli analiza propasti Croatia Linea. Na život Riječana, odnosno na novi val iseljavanja iz grada znatno je više utjecala propast spomenute tvrtke negoli pregovori između generala Čada i riječke gradske vlasti o tehničkom načinu na koji je JNA napustila vojarne na našem području, čemu je posvećen velik prostor opet s nakanom političkog obračunavanja.
UDBA i tajne službe bivšeg jugoslavenskog režima mogu biti krive za hrvatski model prijelaza iz socijalizma u kapitalizam samo u žargonu dnevno-političke arene, a nikako u emisiji s pretenzijom ozbiljne povijesne analize. Uzročno-posljedična povezanost liberalizma, Frana Supila i Riječke rezolucije s Jugoslavijom i neprijateljstvima Hrvata i Srba u prvoj i drugoj polovici 20. st. teško mogu naći podršku među iole ozbiljnim hrvatskim historiografima.
Kako smo uopće mogli očekivati da će serija ozbiljno progovoriti o složenom pitanju riječkog identiteta kada već na samom početku dokumentarni film s pretenzijom povijesne analize idealizira hrvatski položaj u Monarhiji kroz riječi Otta Von Habsburga ili dok se sugerira da je vrhunac uspješne afirmacije hrvatskog identiteta recitiranje riječi hrvatske himne od strane Johna Malcovicha.
Ne pišem sve ovo jer je moj ego povrijeđen s obzirom na to da nisam sudjelovao u emisiji. Naime, nakon što sam primio pitanja koja mi je je uputio scenarist i redatelj Vinković, shvatio sam orijentaciju serije. Nakon što sam je odgledao, shvatio sam da nisam pogriješio.
Svakako ne zadovoljava prisustvo riječkih povjesničara u promišljanju onoga što jest i onoga što čini identitet grada. Žao mi je da postupak pripreme i samo odvijanje programa Europske prijestolnice kulture nisu uključili riječke povjesničare u mjeri koja bi po mojem mišljenju bila potrebna. Smatram da se uspješnost povjesničara ne mjeri samo tiražom njegovih knjiga, već i odgovornošću prema zajednici i široj javnosti, kako u posredovanju prošlosti tako i u razumijevanju sadašnjosti.

1 COMMENT

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here