Kotač povijesti se neizbježno okreće, jao si ga žrtvama i njihovim bližnjima koji su patili ili pate zbog posljedica davnih gaženja. Tako je i s pričom o fojbama, zločinima koje su počinili komunisti krajem i po završetku Drugog svjetskog rata u Istri i Rijeci nad Talijanima te drugima koji su bili ili su mogli biti opozicija novoj vlasti. Fojbe u Istri simboliziraju kraške jame u koje su bacane žrtve, a talijanska agencija ANSA spominje 15.000 žrtava. Tema je bila razlog za talijansko-hrvatske polemike na najvišoj razini. Sada je Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske, dao pomirljiv intervju za subotnji broj tršćanskog »Il Piccola« što je list, sudeći prema naslovu, shvatio kao predsjednikovo promicanje pomirenja s Italijom i Slovenijom.
List u uvodu teme podsjeća na studenački talijansko-njemački susret Silvio Berlusconi – Angela Merkel, ukazujući na činjenicu da su ministri vanjskih poslova domaćina i gostiju, Franco Frattini i Walter Steinmeier, bili u zloglasnoj Rižarni San Sabba kako bi odali počast žrtvama jedinog nacističkog logora u Italiji. U opremi intervjua s hrvatskim predsjednikom je baš fotografija ministarskog posjeta logoru. Na valu ovih pomirenja, »zatvaranja ratnih rana«, spominje se hrvatsko-talijansko-slovensko pomirenje i to jednim službenim činom. Mesić to smatra posljednjom šansom, događajem koji treba pomno pripremiti, ali upozorava da se u pomirbi ne mogu na istu ravan staviti fašisti i antifašisti. Gesta pomirenja se priprema još od doba predsjednikovanja Italijom Carla Azeglia Ciampija.
Novi predsjednik Giorgio Napolitano je prije nepune dvije godine, 10. veljače 2007. godine, na Dan sjećanja spomenuo »tisuće talijanskih žrtava«, definirajući ih kao »sredstvo etničkog čišćenja« i »slavenskog aneksionizma«. Mesić je te fraze nazvao »rasističkim i revanšističkim«. Diplomacije su kasnije ugasile nastali požar, ali je između država nastao muk.
List spominje susret predsjednika Italije, Hrvatske i Slovenije, na kojem bi se odala zajednička počast žrtvama. Osim Rižarne, spominje se fojba u Bazovici, ali i spomenik slovenskim žrtvama fašizma iz Bazovice, logor na Rabu, zaključujući da su te inicijative blokirane. Mesić nije tog mišljenja, smatra da je ta kombinacija i dalje u igri, ali dodaje, pozivajući se i na pokojnog slovenskog predsjednika Janeza Drnovšeka, da događaj treba biti dobro pripremljen, uzimajući u obzir sve aspekte.
– Moguća su dva ishoda. Organizirati događaj kako treba, dokazujući da nam je namjera odati počast nevinim žrtvama, bez da na istu razinu stavimo fašizam i one koji su se borili protiv fašizma. Na taj način bismo svi, bez iznimke, priznali što je bilo pogrešno učinjeno s raznih strana. U suprotnom, bit ćemo prisiljeni popustiti onima koji šest desetljeća nakon završetka Drugog svjetskog rata žele povijesni revizionizam, gubeći tako povijesnu šansu, rekao je Stjepan Mesić.
Hrvatski predsjednik smatra da ovu drugu opciju ne treba uzimati u obzir, stoga inzistira na dobroj pripremi susreta, tako primjerice i na bilateralnim susretima državnih vrhova ovih nacija. Napomenuo je da je Hrvatska dala pristanak na ovakvu vrstu susreta, ali iz Rima nije dobila odgovor. Mesić je napomenuo i promjene u regiji, dodavši da bi u ovu inicijativu trebalo uvesti i Crnu Goru.
Talijani su neminovno povukli i pitanje esula, njihove imovine, podsjećajući da će od 1. veljače ove godine stranci, znači i talijanski državljani, moći kupovati nekretnine u Hrvatskoj bez traženja dozvole hrvatskog ministarstva pravosuđa. Esuli pak traže, gdje je to moguće, povrat napuštenih nekretnina. Mesić o tome nema dilema.
– Pitanje odštete esulima, koje mi u Hrvatskoj nazivamo optantima, riješeno je Osimskim sporazumom između Italije i bivše Jugoslavije. Hrvatska je jedna od država sljednica ovoga sporazuma, ali njegova revizija ne može biti razmatrana. U odnosima između država vrijedi i načelo »pacta sunt servanda«, znači što je dogovoreno, biva štovano.
Spomenuto je da bi Hrvatska kao čin dobre volje mogla Italiji darovati jedno cijelo nenaseljeno istarsko selo, o čemu se raspravljalo još uoči tadašnjeg Ciampijeva posjeta Zagrebu. Mesić je spomenuo tadašnju Hrvatsku otvorenost tom potezu, ali nakon posjeta od toga nažalost nije bilo ništa, a čin bi bio dobrodošao Hrvatskoj, ali i Italiji.
»Il Piccolo« najavljuje da 12. siječnja u Zagreb dolazi Franco Frattini, talijanski ministar vanjskih poslova, planiran je njegov susret s hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom, ministrom vanjskih poslova Gordanom Jandrokovićem i sa Stjepanom Mesićem. Planiran je i Frattinijev posjet Puli, prvi jednog talijanskog ministra vanjskih poslova Istri. (novi list)
LETTERA APERTA AL MINISTRO DEGLI ESTERI FRANCO FRATTINI
Signor Ministro,
ho molto apprezzato unitamente ai molti Dalmati italiani nel Mondo residenti a Trieste, la Sua intervista a “Il Piccolo” del 5 u.s, contenente la risposta decisamente pragmatica e realista alla proposta di riconciliazione tra i popoli croato, italiano e sloveno avanzata dal Presidente Mesić.
Mi trovano, invece, decisamente contrarie le interpretazioni polemiche date da gran parte della classe politica triestina, l’unica peraltro intervenuta sulla vicenda da parte italiana, che restringono i tempi storici e limitano la riconciliazione allo scontro tra fascismo e comunismo.
Va preliminarmente ribadito che la “Questione adriatica” non nasce con la guerra italo-jugoslava del 1941 e nemmeno con la sistemazione confinaria che segue la Prima Guerra Mondiale ma inizia con la scomparsa della Serenissima che aveva mantenuto un rispettoso equilibrio tra le popolazioni slave e latine dell’Adriatico, che per secoli avevano convissuto pacificamente in Istria e in tutta la Dalmazia, da Veglia a Cattaro. Questa convivenza si incrina in maniera evidente all’interno del Regno di Dalmazia quando viene incorporato nell’Impero austro-ungarico con un evidente squilibrio a favore del nazionalismo filocroato di tipo continentale, che trova la sua ragione d’essere nell’elemento razziale, che viene imposto a tutti i dalmati, compresi i croati adriatici per rompere l’unita e la pacifica convivenza del popolo dalmata che aveva sposato invece il concetto mediterraneo di nazione inteso come fatto culturale.
Il Regno di Jugoslavia, nato sotto l’egemonia serba ma del quale hanno fatto parte croati e sloveni, accentuerà la snazionalizzazione della Dalmazia nel periodo tra 1920 e il 1940.
Per farla breve, nell’atto di conciliazione Mesić non potrà eludere l’esistenza di un vero e proprio genocidio degli italiani, testimoniato dal fatto storico che Napoleone nel 1806 prese atto che la lingua egemone in Dalmazia era l’italiano ed incluse perciò l’intera Dalmazia nel suo Regno d’Italia con capitale Milano, mentre oggi la lingua italiana è fortemente minoritaria. Sta alla diplomazia italiana e croata trovare la formula corretta che evidenzi l’esistenza storica della snazionalizzazione di questa terra, di cui non è responsabile il popolo croato che ne è stato però il beneficiario.
La sola esistenza dei Dalmati italiani, colpiti e snazionalizzati ben prima del ventennio fascista, esclude che la Questione adriatica possa essere ridotta allo scontro fascismo-comunismo, che Ella ha correttamente superato ricordando che anche i crimini iniziati nel 1941 e proseguiti dai comunisti jugoslavi fino al 1946, a guerra finita, non possono avere alcuna giustificazione ideologica, cosa che i polemisti triestini sembrano aver bellamente dimenticato.
Le chiedo, signor Ministro, che il nostro Governo prenda le distanze da queste inutili e forvianti polemiche che risentono ancora dell’impostazione propagandistica di Tito il quale, per far dimenticare la feroce guerra civile interna tra jugoslavi, cioè tra ustascia croati e domobrani sloveni (alleati dei fascisti e dopo l’8 settembre 1943 di nazisti) ed i partigiani comunisti di Tito, era costretto a inventare la falsa equazione fascisti=italiani, comunisti=jugoslavi per nascondere il fatto che i croati e gli sloveni filo-fascisti erano più numerosi e combattivi dei comunisti jugoslavi.
L’Italia, che ebbe un ruolo marginale negli scontri interni nel periodo 1941-43 acuitisi dopo l’8 settembre 1943 (quanto i soldati italiani della RSI e i reparti del Regio esercito passati con i partigiani di Tito svolsero un ruolo pressoché irrilevante) non può assumersi alcuna responsabilità della carneficina tra ustascia, domobrani e titini e dimenticare invece che, in poco più di un secolo, le popolazioni veneto-italiane sono state espulse da territori che abitavano dai tempi dell’alleanza illirico-romana dell’antico Regno latino di Dalmazia.
Con i più cordiali saluti
Il Presidente
On. Renzo de’Vidovich
Trieste, 7 gennaio 2009