Roditelji joj imaju malu trgovinu, a ona se bavi sportom. Valjda su je zato u jednim dnevnim novinama vulgarno senzacionalistički nazvali trgovkinjom. Jest, radila je ona u obiteljskom dućanu, ali su je na početku olimpijskog ciklusa njezini oslobodili te obaveze. I još su joj omogućili da živi odvojeno od njih. Mimo sporta njezini su interesi generacijski: išla je u Motovun na filmski festival, u Novi Sad na Egzit. Kada su vidjeli kako joj se zove otac, vrijeđali su je poslovično anonimni neonacisti, u komentarima ispod članaka objavljenih na webu.
Srećom, to se smeće lako počisti. Snježana Pejčić prvi je sportaš uopće kojem je na Olimpijadi u Pekingu dodijeljena medalja. Poslije su se ovi naši čudili, pa su govorili da njezinu broncu nitko nije očekivao. Logično da nije, jer je i njezino nasmijano lice ustvari lice neke obične, male i svakodnevne Hrvatske, kojega nema na novinskim stranicama društvenih događaja, spektakla i skandala, a i na sportskim će se stranicama to lice naći samo kad, gle čuda, osvoji medalju u Pekingu. Ne samo da Snježana Pejčić jest sve ono što Simona Gotovac nije, nego je ona negacija Hrvatske u kojoj je Simona mjera slave i značaja.
Da nije tako, zar bi se baš toliko čudili olimpijskoj medalji jedne pametne i darovite cure, čiji je trener, Bosanac dramatično jakog zavičajnog naglaska, bio vlakovođa pa je otišao u mirovinu da bi se mogao sasvim posvetiti tretiranju buduće šampionke?
A bez medalje je, u gađanju glinenih golubova, za dlaku ostao Josip Glasnović. Njegov otac je zlatar, Janjevac iz zagrebačke Dubrave, koji je svojim sinovima osnovao streljački klub. Nazvali su ga GAJ (Glasnović Ante i Josip). Otac ih podupire, premda mu, izgleda, moraju pomagati u zlatarskom poslu. Bratu Anti Olimpijada je zamalo izmakla, a Josip, eto, nije osvojio medalju, nego je bio samo peti.
Kolikim li bi se, Bože dragi, danas gradili spomenici da su u svojim sportovima na Olimpijadi bili peti! Josip Glasnović jedva da se jedan dan zadržao na novinskim stranicama, i vratio se u anonimnost. Njegov senzacionalni uspjeh, i to u planetarno raširenom sportu, važan je samo u zagrebačkoj Dubravi.
Snježana Pejčić i Josip Glasnović olimpijski su junaci obične Hrvatske. Sport im ne donosi novac i slavu, ne pomaže im država nego mame, tate i braća. (Miljenko Jergović – Jutarnji.hr)