U Rijeci postoje 33 mjesna odbora, različitih veličina, od samo nekoliko stotina stanovnika (Sv. Kuzam) do preko 30.000 stanovnika (Zamet). Godine 1992. u Rijeci se ukidaju dotadašnje Mjesne zajednice, te u gradu nekoliko godina ne postoji mjesna samouprava. Tek 1996. godine počinju se javljati nekoliko novo osnovanih Mjesnih odbora u pojedinim dijelovima grada, da bi na temelju novog Zakona o mjesnoj samoupravi 2002.godine, bili konstituirani Mjesni odbori na teritoriju cijelog Grada. Tim Zakonom Mjesni odbori postali su pravne osobe, sa svojim žiro-računom , Pravilnikom, Poslovnikom o radu, Proračunom i ostalim aktima. Grad Rijeka imao je ambiciju biti vodeći u razvoju mjesne samouprave u Hrvatskoj, te su se vrlo brzo stvarale pretpostavke za rad Mjesnih odbora. Tako gotovo svi Mjesni odbori dobivaju svoje prostorije, profesionalne tajnike, kompjutore i ostalu opremu. Sama logistika bila je postavljena vrlo dobro, a Direkcija za mjesnu samoupravu sastavljana od stručnih ljudi, uvijek je davala veliku stručnu pomoć . Vijećnicima Mjesnih odbora bila je određena naknada za rad od 100 kn.
No, kako je vrijeme odmicalo, traženja i zahtjevi mjesnih odbora bivaju sve češće izloženi ignoriranju, odbijanjem i marginaliziranjem od strane gradske uprave. Primjera je bilo sve više, a što je počelo stvarati nezadovoljstvo među vijećnicima MO. Slijedile su njihove sve češće ostavkame zbog nemogućnosti rješavanja životnih problema stanovnika pojedinih dijelova grada.
Primjerice MO Luka oštro se protivio postavljanju javnog WC-a ispod prozora građanima Matačićeve ulice, ali gradska uprava nije se obazirala na njihova traženja. MO Školjić tražio je izgradnju malog montažnog igrališta kao kompenzacija za izgubljeno igralište u Starom gradu, ali dugotrajnim traženjima nije udovoljeno.
Slijedeći je primjer ignoriranje volje MO Srdoči i njihovih građana u izgradnji buduće garaže Autotroleja na Srdočima. Slijedi nezadovoljstvo građana MO Brašćine-Pulac vodoopskrbom, nezadovoljstvo građana MO Banderovo komunalnim uređenjem, nezadovoljstvo MO Trsat i Pećine predloženim DPU od strane Grada i odbijanjem prijedloga građana. Ovdje se ne mogu nabrojati svi slični primjeri, ali sve to govori da je politika ove gradske uprave potpuno zanemarivanje mjesne samouprave i volje njihovih građana. Apsurd je tim veći kada se zna da je mjesna samouprava u sustavu Grada, pa bi bilo i logično da suradnja Grad – Mjesni odbori funkcionira. Najveći problemi se javljaju kod predloženih DPU pojedinih dijelova Grada od strane riječkih urbanista sa prijedlozima i voljom građana i MO, koji se u pravilu gotovo svi odbacuju.
Vijeća MO su sastavljena od ljudi koji žele svojom aktivnošću poboljšati život u svom kvartu, ali i koji vole svoj grad uz želju da on ljepše izgleda i bude funkcionalniji. Kada bi se uvažavali prijedlozi i sugestije Mjesnih odbora, Rijeka bi zasigurno izgledala puno bolje, a ova gradska uprava figurirala kao vrlo uspješna.
Nažalost, umjesto toga imamo ignoriranje, zanemarivanje, nezainteresiranost i često puta omalovažavanje vijeća mjesnih odbora od strane pojedinih gradskih resora (gradskih urbanista, Direkcije za komunalni sustav, Rijekaprometa, komunalnog redarstva).
Treba reći da se ove godine iz gradskog proračuna odvaja za mjesnu samoupravu 852.000,00 kn. Ovakav odnos gradske uprave prema riječkoj mjesnoj samoupravi postavlja pitanje svrhe postojanja mjesnih odbora, koji za sada imaju funkciju „dekora demokracije“. Velika šteta, jer Mjesni odbori mogu puno učiniti za naš grad. (predrag miletić)
Ovo je zanimljiv text. Očekivao sam više komenta na ovo, al izgleda da samo Mićota volite komentirat;-)
Urbanisti u Gradu čine velike propuste. Mještani znaju svoje neposredno okruženje i umjesto da saslušaju njihove stavove i zahtijeve, niti se ne obaziru na njih. iako Ni mještani ne mograju uvijek biti u pravu, ali u svim gore iznesenim primjerima jesu.
Kvalitetni urbanisti se raspituju, propituju situaciju, analiziraju je i koriste se sugestijama mještana, uzimaju to kao pomoć a ne kao smetnju, onome kako znaju sami reći što su zacrtali, pred 30 godina.
Prvi put kad sam upoznao sadašnjeg pročelnika urbanizma Srđana Škunci je bilo kad je htio azil za pse smjestiti na Pehlinu na 50 metara od naselja. Na upozorenje da će smetatri ljudima i da ćemo uvijek biti u sikobu s mještanima, lakonski je rekao da je teren u vlasništvu Grada i da će oni to nametnuti Mjesnom Odboru. Nevjerovatano! baš ga briga za sve, glavno da je forma ispunjena ida se može reći da se još nešto izgradilo. Srećom, iako je poglavarstvo to dalo vijeću na usvajanje, uspelo se kod vijećnika da ne izglasaju taj prijedlog. A mnogi primjeri su slični. Ni WC se nije uspio izmaknuti s nezgodne pozicije u MO LUKA, a ni 10 godina djeci naći zamjensko igralište ispred O.Š.Nikola Tesla. Sramota.