Home Kolumne Mojmir Križan: Kako odvojiti državu od crkve?

Mojmir Križan: Kako odvojiti državu od crkve?

1352
2

Kako se približava trenutak pristupanja Hrvatske Evropskoj Uniji (EU), sve aktualnije postaje pitanje razgraničenja i odvajanja organa države od institucija građanskog društva. Takvo razgraničenje zahtijevaju principi liberalne demokracije, tj. poretka koji Hrvatska mora prihvatiti ako želi postati članica EU – i koji je dobrim dijelom već prihvatila. Pri tome se ovaj zahtjev najčešće formulira kao zahtjev da “država bude odvojena od Crkve”. Imajući u vidu njegovu aktualnost, nije ga na odmet pogledati izbližega. Prije svega, o čemu se radi kada se govori o “državi”, odnosno “crkvi”?

U liberalno-demokratskom smislu je “država” organizirani savez njezinih građana, koji je u posjedu određenog teritorija i u kojem su nadležnosti i odnosi moći pojedinih državnih organa jasno definirani, ozakonjeni i demokratski legitimirani. Prema tradicionalnom shvaćanju države ona posjeduje monopol nad sredstvima prisile (oružjem) utjelovljen u vojsci i policiji, u suvremenom, globalno integriranom svijetu je taj monopol međutim uvelike doveden u pitanje.

Riječ “crkva” pak iz suvremene perspektive treba shvatiti kao neku vrst alegorije, koja označava sve moguće svjetonazorske, doktrinarne i kulturne zajednice koje postoje u nekom društvu, dakle ne samo vjerske zajednice, već i različite jezičke skupine, omladinske subkulture i sl. U ranom Novom vijeku su naime pristalice moderne, liberalno-demokratske predstave o državi pred očima imali prvenstveno kršćanske vjerske zajednice, što je razlog da se udomaćila formulacija da “država treba biti odvojena od crkve”. U suvremenim uvjetima se ovaj zahtjev međutim pretvorio u zahtjev da država bude odvojena od svih spomenutih zajednica, skupina, društvenih organizacija itd.

Šta pak znači njihova ”odvojenost”? Ona znači da je država od tih zajednica i organizacija odvojena organizacijski, prostorno i doktrinarno. Doktrinarna odvojenost pak znači da država niti prihvaća, niti odbacuje njihove svjetonazore, vjere, tradicije itd., već samo njihovim pristalicama osigurava slobode i prava da žive u skladu s tim svojim uvjerenjima.

Mogu li se ovim zahtjevom opravdati različite zabrane manifestiranja vjerske pripadnosti u nekim evropskim zemljama, usmjerene najčešće protiv islama, primjerice zabrana gradnje minareta u Švicarskoj, nošenja hidžaba u francuskim školama itd.? Ne mogu, jer se kod tih zabrana radi o ograničavanju slobode građana da žive u skladu sa zahtjevima svojih vjera. Muslimanske vjerske zajednice minarete ne grade na državnim zemljištima, već njihovim izgradnjom na vlastitim terenima i mujezinovim ezanom s minareta samo stupaju u javni prostor – prostor koji mora biti pristupačan svim građanima. Učenice, koje u poreznim novcem financiranu školu dolaze s hidžabom, time ne postaju organi države, već se samo odijevaju u skladu sa zahtjevima svoje vjere. Uostalom, pravo na takvo odijevanje moraju imati i državne službenice, jer služba u organima liberalno-demokratske države, kojoj je jedan od osnovnih zadataka zaštita ljudskih prava, ne može imati za posljedicu suženje ljudskih prava njezinih službenika. Možda nije na odmet napomenuti da je suženje tih prava u pogledu odijevanja zamislivo samo kada država iz uvjerljivih razloga propisuje nošenje uniforme, ali su i tu mogući različiti kompromisi.
Kako i gdje onda povući razgovjetnu granicu između države i njezinih građana, vezanih za različite “crkve” – kulture, subkulture, doktrine, vjere, tradicije itd.?

Prostorna i organizacijska se granica nalazi između, s jedne strane, eksplicitno državnih ustanova i ustanova financiranih državnim novcem (tj. poreskim novcem građana), primjerice škola, tj. njihovih zgrada i ostalih nekretnina, kao i njihovih organizacijskih struktura, i, s druge strane, najrazličitijih – javnih i privatnih – ustanova građanskog društva. U prostoru države stoga ne smije biti istaknutih simbola pojedinih vjerskih, kulturnih ili ostalih zajednica, s izuzetkom simbola države u pitanju kao političke zajednice svih njezinih građana. Konkretnije: U školama ili sudovima na zidovima ne smiju visiti raspela – ali učenici i učitelji, sudski personal, tužitelji i optuženici oko vrata smiju nositi lančiće s križem, budući da ulaskom u školu ili zgradu suda na ostaju bez svojih ljudskih prava.

Idejna, doktrinarna granica između države i građanskog društva je pak smještena između službene legitimacijske doktrine države u pitanju, koja svoj odraz nalazi u njezinom ustavu – dakle normativne doktrine koja postulira liberalno-demokratski državni poredak, zaštitu ljudskih sloboda i prava, pravnu i socijalnu državu itd., i svih ostalih svjetonazora, vjera, tradicija i kultura čiji su pristalice građani te države. Drugim riječima, država se u svojim dokumentima i ostalim službenim aktima ne smije staviti na stranu niti jednog od tih uvjerenja, što je najlakše postići neupuštanjem u diskusiju njihovih sadržaja i ciljeva. To vrijedi čak i u slučaju kada su ti sadržaji i ciljevi u sukobu sa zakonima, osnovnim vrijednostima i ciljevima države u pitanju. Tek kada netko, djelujući u skladu sa zahtjevima svojeg posebnog svjetonazora, dođe u sukob sa zakonima države čiji je državljan, može i treba mu se suditi u skladu s tim zakonima – ali opet, ne zato što je pristalica svjetonazora u pitanju, već samo zato što je prekršio važeće zakone. (mojmir križan)

2 COMMENTS

  1. Kvalitetan tekst…
    Svima se treba (mora) osigurati prakticiranje, manifestiranje njihove neke grupne pripadnosti, svjetonazora i uvjerenja, pod uvjetom da nisu usmjereni na nanosenje bilo kakve stete drugima. Drzava se tu mora drzati neutralno, buduci da su svi svjetonazori i stilovi zivota (ako ispunjavaju taj uvjet nenanosenja stete) jednako vrijedni. Ukoliko bi drzava postupala pristrano to bi dovelo i do razlicitog kvalitativnog vrednovanja pojedinih nacina zivota, sto bi dovelo i do pogorsanja odnosa medju ljudima…
    Problem je samo sto mnogi reagiraju negativno na bilo kakve svjetonazore i stilove zivota razlicite od njihovih vlastitih, nisu u stanju shvatiti da je sve stvar pojedinacnog izbora, da nema stvari koje su objektivne i univerzalne (jedini objektivni kriterij je onaj nanosenja stete) i onda uvjereni u ispravnost iskljucivo vlastitih svjetonazora znaju negativno i nasilno reagirati prema ljudima drugacijih zivotnih stavova…

  2. ovo tvoje “pod uvjetom da nisu usmjereni na nanosenje bilo kakve stete drugima” iz jednadžbe isključuje sve organizirane monoteističke religije 🙂

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here