Je li pravedno nekog kradljivca, npr. mobitela, kazniti s deset godina zatvora, javnim batinanjem ili čak odsijecanjem ruke? Nije li Karl Marx imao pravo da je radnik koji za nadnicu radi za kapitalista uvijek predmet eksploatacije, dakle da nije plaćen onoliko koliko zaslužuje? Je li pravedno društvo u kojem jedni kupuju jahte i grade vile, a drugi prekopavaju po kontejnerima za smeće ne bi li se kako-tako prehranili? Kada se može tvrditi da je neko društvo pravedno? Uopće, šta je to “pravednost”?
Jedna prihvatljiva opća definicija pravednosti kaže da je pravedno ono društvo, u kojem je ljudske porive za moći nad ostalima i za prisvajanjem čim više materijalnih resursa moguće zadovoljiti samo unutar u društvu od većine prihvaćenih granica, u kojem su dakle nejednakosti moći i bogatstva ograničene.
Budući da su ljudi oduvijek željeli da društvo u kojem žive bude pravedno, smišljali su teorije o takvom društvu. Te su teorije često imale oblik iscrpnih opisa utopijskih društava, u kojima su sva – materijalna i nematerijalna – dobra pravedno, nekada čak i svima jednako raspodijeljena, zahvaljujući čemu su njihovi pripadnici sretni i zadovoljni, te žive međusobno u miru i surađuju za dobrobit cijelog društva. Marx je čak bio uvjeren da će njegovo buduće socijalističko društvo biti do te mjere bogato i solidarno, da se pitanje pravednosti uopće neće postavljati: Svatko će raditi i surađivati s ostalima u skladu sa svojim sposobnostima i imati na raspolaganju sva dobra koja mu trebaju.
Kraj “izgradnje socijalizma” je svima dobro poznat, a i ostale utopije su ostale daleko od stvarnosti suvremenih društava. Što više, zadnjih desetljeća jačanje neoliberalnih ekonomskih odnosa, često pod krinkom “globalizacije”, odnose u društvu sve više udaljuje od odnosa koje je moguće smatrati pravednim.
Zato ne čudi da suvremeni autori, koji se bave pitanjima pravednosti, iako to pitanje i dalje smatraju jednim od središnjih problema suvremenih društava, više ne pokušavaju koncipirati daljnje utopije savršeno pravednih društvenih poredaka. Oni se, u ime realizma i političke razboritosti, zadovol-javaju s prijedlozima ograničenog dosega, s ciljem da društvene odnose učiniti pravednijima tamo gdje je to najpotrebnije. Daljnji razlog ove suzdržanosti je spoznaja da su vrijednosti i ciljevi, za kojima ljudi streme, često međusobno nespojivi, uslijed čega je nemoguće koncipirati društvo u kojem su svi oni ostvareni – čak i pod uvjetom da se pravednost proglasi najvišom društvenom vrijednošću.
Jedan takav prijedlog je formulirao Michael Walzer u svojoj knjizi Spheres of Justice (Sfere pravednosti). On ističe da u društvu postoje različita dobra, čiju pravednu raspodjelu društvo očekuje, npr. osnovna sredstva za život, prava i slobode, zdravstvene usluge, obrazovanje, utjecaj na donošenje društveno značajnih odluka itd. Budući da se ta dobra kvalitativno razlikuju, njihova pravedna raspodjela zahtijeva i kvalitativno različita pravila raspodjele. Primjerice, poželjno je da obrazovanje bude svima podjednako pristupačno, dok zdravstvene usluge treba raspodjeljivati u skladu s potrebama bolesnih.
Korak dalje ide Judith Shklar, koja najnepodnošljiviji oblik nepravednosti vidi u okrutnosti, te u skladu s time razvija svoju predstavu “liberalizma straha” kao liberalizma čiji je središnji cilj uklanjanje okrutnosti, a time i straha, iz međuljudskih odnosa. Pri tome okrutnost i strah mogu biti posljedica ne samo kršenja važećih pravila, već i njihovog striktnog pridržavanja, budući da niti jedan skup pravila ne može garantirati da se neće pojaviti konkretna situacija u kojoj se njihova primjena može smatrati izrazito nepravednom.
Korak dalje ide Amartya Sen u svojoj knjizi The Idea of Justice (Ideja pravde). On ukazuje ne samo na postojanje različitih dobara, čija pravedna raspodjela zahtijeva i različita pravila raspodjele, i na stalnu opasnost od pojave nepravednosti uslijed uvijek prisutne nesavršenosti ljudskih društava, već i na mogućnost različitih perspektiva, različitih shvaćanja pravednosti i kada se radi o istom dobru ili čak o istom predmetu. Primjerice, troje djece želi doći u posjed jedne drvene frule. Jedno od njih tvrdi da na nju ima pravo zbog toga što jedino ono zna svirati frulu. Drugo tvrdi da na nju ima pravo jer nema drugih igračaka. A treće tvrdi da na nju ima pravo jer je ono tu frulu napravilo od komada drveta. Koje od njih je u pravu?
Nije na odmet spomenuti i najnoviju knjigu Avishai Margalita, teoretičara koji se prije petnaestak godina u svojoj knjizi The Decent Society (Pristojno društvo) u tragu Judith Shklar založio za društvo u kojem je jedna od središnjih vrijednosti izbjegavanje ne samo okrutnosti, već i svih vrsta poniženja, u kojem dakle zaista vlada princip jednakog poštovanja svih pripadnika društva. U svojoj najnovijoj knjizi On Compromise and Rotten Compromises (O kompromisu i trulim kompromisima) Margalit raspravlja problematiku odnosa pravednosti i izbjegavanja katastrofa poput ratova: U cilju izbjegavanja ratova, koji sobom najčešće donose okrutnosti najgoreg oblika, nekada može biti neo-phodno ostaviti po strani neke principe i zahtjeve pravednosti. Drugim riječima, izbjegavanje ratnih divljaštava može biti veća usluga pravednosti od inzistiranja na tim principima po logici “fiat justitia, pereat mundus”.
Gornja razmišljanja ukazuju da je i u pogledu uspostavljanja pravednijih društvenih odnosa u pravu bio Karl Popper (1902-1994), jedan od najznačajni-jih filozofa 20. stoljeća, koji se u svojim društveno-teoretskim radovima založio, za razliku od pokušaja ostvarenja gore spomenutih obuhvatnih utopija, za postupne društvene reforme, za reforme “na komadiće” (piecemeal social engineering). Pri tome treba da uspješnost takvih reformi bude pod stalnom kontrolom, tako da u slučaju potrebe bude dovoljno korigirati samo ovaj ili onaj njihov “komadić” – umjesto da čitav društveni poredak doživi slom, kao u slučaju marksističko-lenjinističkog socijalizma.
U smislu gornjih razmatranja se, u vezi sa sadašnjim stanjem društva Republike Hrvatske, može postaviti pitanje je li prihvatljivo da neki sjede u skupim restoranima i iz njih gledaju sirotinju koja, da bi se prehranila, prekopava kontejnere za smeće? Nije li to okrutno sa strane onih koji sjede u restoranima, i krajnje ponižavajuće za obje strane? Ne bi li prikladan prvi korak prema uspostavljanju pravednijeg društva u Hrvatskoj bila briga da nitko ne bude tako siromašan da mora kopati po smeću? (mojmir križan)
Još jedan bravo danas, odličan tekst s jako dobrom poantom. Samo bi dodao na kraju, za one koji su zagovornici antiteze, tj. smatraju da je tako nešto nemoguće – moguće je, i dokaz smo svi mi koji smo u Jugoslaviji proživjeli barem jedan dan.
tekst postavlja puno dobrih pitanja. par skromnih opservacija.
sta se tice bogatih u restoranima i ovih oko kontejnera. u hrvatskoj je radnicka klasa krajem osamdesetih bila najbrojnija. odusevljeno je na vlast dovela one koji su kompletnu industriju unistili, privredu opustosili. i dan danas ekipa za koju se zna kako je stekla bogatstvo medju sirokim masama uziva ugled i izaziva divljenje, cesto pretoceno u glasove. kad se vec postavlja pitanje pravednosti, ja, koji nisam nikad dao glas majmunima, moram kusat g_owna, da oprostite, koja su oni odusevljeno proizveli – i jos da ih zalim. recite da sam okrutan i bescutan, ali iskreno – yebe mi se.
QUOTE “niti jedan skup pravila ne može garantirati da se neće pojaviti konkretna situacija u kojoj se njihova primjena može smatrati izrazito nepravednom” to je svakako istina, ali je isto tako istina da je velika vecina nepravednosti koja se pojavljuje u svijetu istovremeno predstavlja i krsenje nacionalnih ili medjunarodnih propisa. teoretsko propitivanje o pravednosti je zanimljivo, ali u situaciji kad se bezobrazno krse zakoni i medjunarodne konvencije bez da se trepne, izgleda mi nekako promaseno. ja sam jos uvijek misljenja da bi osnazivanje mehanizama za prisilnu provedbu vec postojecih pravila bilo, ako ne savrseno (je li savrsenstvo uopce moguce?), a ono dovoljno da svatko zivi dostojanstveno. mislim da su skandinavski i novozelandski primjer nekakav putokaz, bez prevelikih teoretiziranja
U tekstu ne dovodim u pitanje mogućnost da su postojeće nepravednosti posljedica kršenja važećih zakona, već samo ukazujem na mogućnost da i uz primjenu najpravednijih zakona u određenim slučajevima ishod ne bude u skladu s osjećajem pravednosti. Što se tiče “teoretiziranja”: Bez teorije o tome šta je pravedno ne možemo znati jesu li postojeći odnosi pravedni. Takve teorije stoje i iza pravednijih poredaka, kao što su skandinavski ili novozelandski.
hvala na odgovoru. nisam popljuvavao teoretiziranje. naravno da su teorije osnova svake znanstvene discipline. samo smatram da je tema pravednosti postojecih pravila u danasnje vrijeme suzena na par tema (eutanazija, abortus, legalizacija droge…) sta se tice nepravedne raspodjele bogatstva i svih ostalih zala koja iz te raspodjele proistjecu (po meni – skoro sva) ona su posljedica najobicnije protupravnosti. najobicnije u kaubojskom smislu – nogom kroz vrata – za mene pravila ne vaze. ako na to nadodamo nejaku pravnu drzavu koja se krupnom kapitalu ne moze, ne zna ili ne zeli suprotstaviti, ako ne moze suzbiti koruptivno ponasanje, dobivamo ovo sto imamo. primjeri gore spomenutih zemalja su po meni uspjesni ne stoga sto su sustavi na neki pjesnicki nacin pravedni vec iz prostog razloga sto svaki pojedinac koji namjerava krsiti zakon ima dovoljno razloga ocekivati energicnu reakciju institucija. bez obzira na status, bogatstvo, ime…
S Vašim se primjedbama posve slažem!