Mojmir Križan: Raznolikost kultura i budućnost Hrvatske

Hrvatska je u krizi i, kako reče guverner središnje banke Željko Rohatinski 12. aprila 2010, ova godina – a možda i one poslije nje, rekli bi zli jezici -, biti će godina preživljavanja, a ne godina u kojoj će se otvoriti nove, optimističke perspektive na budućnost.

Međutim, kako bi trebala izgledati neka sa stanovišta sadašnjosti – kako bi rekli marksističko-lenjinistički socijalisti – «bolja budućnost»? Lawrence E. Harrison u svojoj knjizi iz 2006. godine The Central Liberal Truth (Središnja liberalna istina) na str. 8-9 navodi slijedeće elemente napretka koji vodi takvoj budućnosti: pravo na život, slobodu i sigurnost, jednakost pred zakonom, slobodu misli i savjesti, mogućnost sudjelovanja u upravljanju zajedničkim poslovima, demokratski utjecaj na nosioce moći, prihvatljiv materijalni standard života, zdravstveno i socijalno osiguranje i pravo na obrazovanje.
No koji su uvjeti takvog napretka? U suvremenom, u sve većoj mjeri globaliziranom svijetu je jedan od tih uvjeta spremnost na i sposobnost za interkulturnu (međukulturnu) komunikaciju i suradnju. U tom je smislu i Vijeće Evrope, odnosno njegovih 47 članica, 2008. usvojilo Bijelu knjigu o interkulturnom dijalogu, dokument koji interkulturnu komunikaciju i suradnju proglašava zajedničkim političkim ciljem evropske politike. Cilj te politike je dakle takvo upravljanje kulturnom raznolikošću (managing diversity) u sferi privrede, društva, obrazovanja i znanosti, koje ide na ruku ostvarenju tog cilja. Društva koja se ekonomski ili kulturno izoliraju od okolnog svijeta su osuđena na siromašenje – kako ekonomsko, tako i kulturno. Nije teško vidjeti da do takvog siromašenja, u usporedbi s drugim evropskim državama koje su do 1990. pripadale sovjetskom bloku, koje su međutim već poodavno članovi Evropske Unije, dolazi i u Hrvatskoj.
U tom smo smislu Zlatko Moranjak i moja malenkost, potpomognuti od udruge Slobodna država Rijeka i stranke Lista za Rijeku, od 7. do 10. aprila ove godine, sudjelovali u radu Conference on Applied Interculturality Research (Konferencija o primijenjenom istraživanju interkulturnosti), održane u okviru Sveučilišta u Grazu, Austrija. Konferencija je bila odlično organizirana, vrlo zanimljiva, i pokazala je izvenredno visok značaj komunikacije među pripadnicima različitih kultura, i to ne samo na akademskoj razini, kao i priličnu zakučastost i difuznost terminologije koja se odnosi na ovu tematiku.
Kako je već nagovješteno, vjerojatno najvažniji uvjet uspješnosti interkulturne komunikacije i suradnje je poštovanje ljudskih prava, uključujući i prava djece i omladine – na što upućuje i Konvencija Ujedinjenih Nacija o pravima djeteta. Samo ako pripadnici različitih kulturnih grupa, društvenih klasa, starosnih kohorti itd. osjećaju da je društvo kojem pripadaju spremno poštovati njihove ljudske slobode i prava, oni će se osjećati kao njegovi neupitno priznati i poštovani pripadnici i biti će otvoreni za suradnju sa svim ostalim njegovim pripadnicima.
Struktura konferencije bila je slijedeća: Održano je osam tzv. Keynotes, relativno općenitih predavanja o ključnim temama, primjerice o znanstvenoj besmislenosti pojma «rase», o političkoj stereotipizaciji kulturnih grupa koja ide ne uštrb kako realnom konturiranju grupa i stalnoj mijeni kulturnih pripadnosti, tako i nesmetanom razvoju individualnih osjećaja pripadnosti i etičkih orijentacija, ili pak o problemima s kojima se susreću pripadnici internacionalnih organizacija u državama jugoistočne Evrope, primjerice o njihovim međusobnim napetostima, nedostatnoj komunikaciji s lokalnim stanovništvom, interkulturnim problemima kod takve komunikacije itd.
Drugi tip priredbi na konferenciji su bili prikazi pojedinih interkulturnih projekata, organizirani u pravilu u tematski povezane blokove od po tri predavanja (od kojih je bilo moguće prisustvovati samo polovini, jer su u pravilu na rasporedu bila dva takva bloka isotvremeno). Tako, primjerice, obzirom na prilično evidentnu potrebu razvoja liberalne političke, i – budi mi dopušteno reći – «interkulturne kulture» stanovništva Hrvatske, treba istaknuti projekt pod naslovom «Grad obrazovanja: Interkulturni pristup uz pomoć društveno-obrazovnih procesa posredovanja», ili projekt «Interkulturna kompetencija u poslovnim i obrazovnim kontekstima», čiji je jedan od središnjih ciljeva razvoj psihometričkih instrumenata kojima je moguće kvantificirati interkulturnu kompetenciju.
Konačno, treba spomenuti i dvadesetak postera, među kojima je bio i onaj Moranjka i mene, kao i različite «radionice» (workshops), u kojima su diskutirane različite, svakako zanimljive teme, ali je i potrošeno dosta vremena na dugačka i često slabo promišljena razglabanja. Na sreću, kao neka vrst kompenzacije za ovu vrst doživljaja, svake je večeri postojala i mogućnost manje ili više organiziranih i zabavnih večernjih izlazaka.
Iz Hrvatske je vrlo aktivan u diskusijama bio Vinko Zidarić kao predstavnik i predsjednik nevladine organizacije Interkultura sa sjedištem u Zagrebu (URL: http://www.interkultura.hr).
Konferencija u Grazu bila je zamišljena kao prva konferencija ovog tipa – gdje su podjednako zastupljeni kako teoretičari, tako i praktičari u sferi interkulturne komunikacije – u seriji, koja treba biti nastavljena slijedećih godina. Nastavak serije međutim ovisi o tome da li će se naći, na nekom drugom sveučilištu u kojem je zastupljena tematika kulturne pluralnosti i interkulturne komunikacije, organizatori i financijeri, čiji su entuzijazam i spremnost na investiranje velikog broja radnih sati slični onima organizatora opisane konferencije u Grazu.