Home Vijesti Morčiće proglasili rasističkim simbolom!?

Morčiće proglasili rasističkim simbolom!?

1059
0

Od iduće godine The Winter Show, poznati umjetnički festival u New Yorku, više neće izlagati nikakva djela koja, bilo da potječu iz Amerike ili iz ostatka svijeta, imaju rasističke konotacije, a o političkoj i rasnoj korektnosti izložaka brinut će posebno tijelo koje će Sajam imenovati, piše Slobodna Dalmacija.

Ovu je odluku prošlog mjeseca potvrdila i direktorica Sajma Helen Allen, koja je kazala novinarima da je to “dio naše odgovornosti prema pokretu za socijalnu pravdu”, te da se Zimski sajam obvezuje na politiku nulte tolerancije prema izlaganju rasističkih materijala bilo koje vrste.

“Duboko žalimo što je Sajam u prošlosti dozvolio uvredljive i rasistički intonirane artefakte te se zavjetuje na zaokret u politici”, kazala je Helen Allen.

Sajam se u prvom redu koncentrira na figure, lutke, slike i predmete primijenjene umjetnosti s američkog tla, ali i na uvezene predmete, pogotovo one iz razdoblja rane moderne i ranije, nastale pod utjecajem venecijanske obrtničke, zlatarske i lutkarske primijenjene umjetnosti. Takvu vrstu umjetničkog izraza – danas očito spornoga – u engleskom se govornom području naziva “blackamoor”, a na Mediteranu, pa i u nas, poznajemo je kao “moretti”, moretići ili morčići, i svi predmeti iz toga kruga prikazuju crno ili vrlo tamno lice muškarca ili žene koji na glavi nose krunu ili turban.

Zimski sajam u New Yorku, koji se održava u veljači i ožujku svake godine, prvi je veliki umjetnički festival koji je zabranio i moretiće, ali i svaki oblik “više ili manje stiliziranog prikaza ljudi afričkog porijekla, a koji aludira na njihov potlačeni društveni položaj ili ih ismijava, prikazujući ih kao ljudske karikature”.

Dakako, i uprava festivala The Winter Show ovu je odluku donijela u skladu s novom svijesti koja je, potaknuta pokretom Black Lives Matter, otvorila temu bjelačkog odnosa prema crncima i ostalim manjinama.

Stvar je otišla poprilično daleko te su se samo u zadnjih nekoliko mjeseci dogodile neke, za zapadnu kulturu neobične stvari. Primjerice, američka streaming platforma HBO Max je iz svoje ponude privremeno izbacila film “Prohujalo s vihorom” Victora Fleminga iz 1939. godine zbog rasističkog prikaza crnačkih likova. Film je povučen nakon što je scenarist filma “12 godina ropstva” John Ridley u članku u Los Angeles Timesu pozvao HBO Max da povuče film iz ponude jer, kako je rekao, romantizira strahote ropstva i glorificira predratni način života na američkom jugu. Premda “Prohujalo s vihorom” smatraju jednim od najznačajnijih filmova u povijesti kinematografije, film su i prije pratile kritike zbog rasizma, a sada je u aktualnom društvenom kontekstu Amerike i bunkeriran, premda je glumica Hattie McDaniel upravo za ulogu crne sluškinje u tome filmu dobila Oskara kao prva crnkinja kojoj je ta nagrada dodijeljena.

U Sjedinjenim Državama vode se ozbiljne književno-sociološke rasprave o sudbini romana “Pustolovine Huckleberryja Finna”, koji je Mark Twain objavio 1884.

Današnji kritičari drže da roman pojačava rasističke stereotipe i da ga čak treba ukloniti iz školskog kurikuluma. Roman vjerno reproducira govorni jezik ljudi koji su živjeli uz rijeku Mississippi sredinom 19. stoljeća te likovi često koriste riječ “nigger”.

Nadalje, iako se Huck sprijatelji sa robom Jimom i pokušava mu pomoći da pobjegne niz rijeku, Jim je često predmet okrutnih šala Hucka Finna i Toma Sawyera.

Za sada, čini se da je roman Marka Twaina dobio dopusnicu da ostane na popisu lektire američkih đaka uz obvezu učitelja da se malo više potrude djeci pojasniti kontekst u kojem je izraz “crnčina” bio uobičajen u bjelačkom vokabularu. Isti je izraz čak i Agatha Christie stavila u naslov svoga poznatog krimića “Deset malih crnaca”, a naslov originala iz 1939. je bio “Ten Little Niggers”.

Na američkom je tržištu već 1940. naslov korigiran te izveden iz pjesmice koja je predložak za seriju ubojstava – “I ne osta nijedan” (“And Then There Were None”), a kasnija su izdanja klasik gospođe Christie preimenovala u “Deset malih Indijanaca”.

Sad više ni Indijanci nisu dovoljno politički korektni za naslov ovog romana pa se nakladnici vraćaju naslovu “I ne osta nijedan”.

Je li svijet otišao u neku neobičnu, inverznu krajnost u kojoj pitanje političke i rasne korektnosti postaje opsesija kojom se, barem na razini pojavnoga, nevješto pere kolektivni bjelački osjećaj krivnje zbog kolonijalne prošlosti koja se danas pokušava “retuširati” na način da je i doslovno ruši, poriče i “bunkerira”?

– Mislim da nema potrebe dovoditi u pitanje poneku iskrenu i dobru namjeru, jer se ona temelji na naknadno osviješćenim nepravdama, koje su dominirale tijekom ukupnog kolonijalnog razdoblja – smatra sociolog dr. sc. Renato Matić.

– Ipak, ne treba zanemariti ni činjenicu da je kroz takve simboličke aktivnosti uvijek u određenoj mjeri i od strane nekih uključenih aktera prisutan i moralno poduzetnički duh, a zbog njega se uglavnom zanemaruje krajnji plemeniti cilj, a na prvo mjesto stavlja neka druga potreba, najčešće nekakav specijalni interes. Da bismo se najviše moguće približili odgovoru, treba postaviti pitanje o vidljivim i mjerljivim pozitivnim promjenama određene aktivnosti te se upitati kakve pozitivne promjene i koliko dobra donose opisane aktivnosti kao nekakva simbolička nadoknada – kaže dr. Matić.

On smatra da generacijama koje su trpjele rasizam i sve njegove užase sve to, potpuno razumljivo, ne znači previše.

Oni su platili cijenu sistemskog i svojedobno legaliziranog bezumlja, i ta „rana na tkivu“, i „blato na licu“ zapadne civilizacije teško može ikada zacijeliti. Drugo, što od svega imaju generacije koje i danas trpe posljedice kolonijalnog mentaliteta?
Radi se o ekonomskoj i moralnoj pustoši, koju je kolonijalizam sa svojim robovlasničkim interesom ostavio iza sebe, prije svega u afričkim zemljama.

– Riječ je o tisućama osoba s imenom i prezimenom koje svakodnevno umiru od gladi i pothranjenosti, a kojima nikakvi simbolički ratovi s prošlošću ne mogu sada i ovdje osigurati sredstva za život – konstatira Renato Matić.

– Nadalje, mogu li simboličke aktivnosti uzdrmati strukturalnu, dakle onu duboko ukorijenjenu nepravdu? Govorimo o navikama i običajima koji su odavno ozakonjeni, a koji i dalje podupiru nepravedne odnose. Tako nepravedno strukturirani društveni odnosi zbog vremenskog odmaka postali su općeprihvaćeni zakoni, pa čak i među narodima i ljudima koji posljedice nepravednih odnosa i dalje trpe. Na idućoj razini nalaze se društveni akteri, kojima i dalje u ekonomskom i političkom smislu odgovara održavanje statusa quo.

Tu je moguće ostvariti neku sitnu i jednako tako simboličku naknadu štete samo nekakvom globalno vidljivom kampanjom, koja izravno pogađa konkretan materijalni interes odgovornih aktera. Pa čak i tada interesne skupine imaju pripremljene protokole različitih odgovora kako bi se ne samo stvari držale pod kontrolom, već i ukupna „buka“ potpuno okrenula u vlastitu korist.
I još, mislim da se možemo složiti kako nema smisla raspravljati o mogućoj promjeni ili „grižnji savjesti“ kod članova izrazito rasistički doktriniranih društvenih skupina, a koje i postoje isključivo zato kako bi promicale nekakvu „bijelu superiornost“, dodaje Renato Matić.

– Zaključno, nema tog pokreta, niti aktivnosti koja bi mogla promijeniti prošlost, a posebno nema puno koristi od aktivizma koji se ispunjava isključivo u djelovanju po sebi, kaže dr. sc. Renato Matić. – Ono gdje se itekako treba i isplati ulagati su za većinu aktivističkih pokreta prilično nepopularne aktivnosti, jer nema trenutnog povratnog učinka, a niti medijske popularnosti. To je sistematski i uporan rad s mladima od najranije dobi. Dok to ne postane standard svakog odgojnog i obrazovnog procesa, jedini koji će nešto moći promijeniti su pojedinci, volonterske grupe i vjerske misije, u kojima ljudi po cijenu sigurnosti i života djeluju na mjestima kojima se inače malo tko usudi pristupiti, zaključuje Matić.

Ipak, pokret preispitivanja “crne prošlosti” u uvjetima novoprobuđene “bijele svjesnosti” itekako je vidljiv te dotiče čak i nas. Već spomenuti moretići, morčići, odnosno naušnice, kopče, broševi i drugi zlatarski predmeti znaju biti itekako sporni.

Prije nekoliko godina se proslavljeni dizajnerski par Domenico Dolce i Stefano Gabbana našao usred skandala jer su njihove naušnice, za koje su tvrdili da evociraju sicilijansku tradiciju, bile proglašene rasističkima. Također, britanska princeza Michael od Kenta je prije tri godine morala izreći i službenu ispriku budući da je na božićnu večeru u Buckinghamsku palaču došla okićena brošem u obliku morčića, a da stvar bude gora, ovaj je njezin “rasistički” ispad bio protumačen kao znakom izrugivanja prema Meghan Markle, tada još zaručnici princa Harryja, koja je, kao što se zna, mješanka.

Princeza od Kenta se ispričala te navela da joj nije bilo na umu uvrijediti Meghan te da je broš poklon koji je davno dobila. Uzgred budi rečeno, seriju takvih broševa je doista poodavno, još prije Drugog svjetskog rata, na europsko tržište luksuznih ukrasa lansirala prestižna francuska kuća Cartier te se i danas mogu naći na tržištu po cijeni od pet do 25 tisuća dolara, ovisno o očuvanosti broša. Naši morčići koje je Rijeka prigrlila kao svoje, premda porijeklo vuku zacijelo iz Venecije 17. stoljeća, nisu toliko dragocjeni, ali su očito – sumnjivi.

Čak i Wikipedija, ona na engleskom jeziku, apostrofira hrvatski grad Rijeku kao “domovinu” rasno nepoćudnih ukrasa.

– Kako Hrvatska nikada nije bila zemlja koja je prakticirala robovlasništvo, u najširem značenju, mi zapravo nemamo ili ne bismo trebali imati nikakav odnos prema njemu, osim možda na emotivnom nivou – smatra međutim dr. sc. Silvio Braica, ravnatelj splitskog Etnografskog muzeja, doktor etnologije i kulturne antropologije.

– Dapače, Hrvatska je u svojoj povijesti bila teren u kojem su se robovi prikupljali, prisjetimo se samo danka u krvi, a nikako prostor koji je dovodio druge u robovlasnički odnos. No, prošlost se već dogodila, ona je danas urasla u mnoge vidove baštine i kolektivnog pamćenja, a ako se već dogodila, ona se ne može popravljati. To bismo mi u Hrvatskoj trebali jako dobro znati.

Što se tiče morčića, taj ukrasni element, najčešće u vidu naušnica, postoji u nekim oblicima još od helenističkog ili grčkog doba u našim krajevima. Istine radi, najveći utjecaj na širenje morčića na našem priobalju izvršila je Venecija u 17. stoljeću.

Poznato je, nadalje, da su Rijeka i Hrvatsko primorje kraj u kojem su mori ili morčići najviše ukorijenjeni, iako postoje duž cijele obale, sve do Dubrovnika. Spomenuti ukrasi danas nemaju nikakve veze s rasnom ili bilo kojom ideologijom, jer i nisu nastali iz autohtono rasističkih poriva, kaže Braica koji dodaje i da je sretan i ponosan što Etnografski muzej Split nikada nije bio muzej kolonizacijskog predznaka i što nije nabavljao eksponate iz porobljenih zemalja.

Blagonaklon i pozitivan stav o morčićima dijeli i sociolog Renato Matić, kojeg smo ipak upitali bi li on nekoj svojoj poznanici ili prijateljici tamne puti poklonio za rođendan naušnice s likom morčića.

– Jednostavno, što se tiče poklona za rođendan, više sam sklon potpuno drukčijem izboru – kaže dr. Matić.

– S druge strane, nikada ne bih dovodio u pitanje kad bih vidio da netko nekome poklanja morčića, prije svega zato što u tome vidim autohtoni riječki nakit, tradiciju i umjetnički izričaj. I konačno, da se nadovežem na prethodno što sam kazao, kakva bi, i za koga, konkretna korist nastala, kad bi se, recimo, s državne razine donijela odluka protiv izrade takvog nakita

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here