Gotovo svaki dan nas obasja neka bajna vijest. Potemkin se vrti u grobu od zavisti. I mi imamo naša sela od drvenih kulisa ili točnije rečeno od “mudrih” i jalovih izjava. Izgleda da su naša ministarstva kao i vlada prvorazredni i neumorni cirkusanti. Dobro plaćeni zabavljači (nas to očito ne zabavlja), a i pohlepni gurmani redovito jedu mudrost velikom žlicom. Malo nam fali da dostignemo primat u Guinnessu, ako postoji takva disciplina natjecanja. Disciplina izmišljanja nebuloza ili nešto kao soljenje mora.
Shrvale su nas velike misli naših pametnih vođa. Trebalo bi izdati još samo crvenu knjižicu i s njom mahati. Tekuće dobre veze s najmnogoljudnijom zemljom ići će nam u prilog, oni imaju iskustva.
Nije ni prošla vijest o Hrvatskoj u dvije regije, još se vrti film o naj- pobjednicima u turizmu, a već nas uveseljava nova debilnost. Možemo dobiti najmodernije i najbolje avione skoro pa odmah. Mi ćemo izgraditi njima brodove, mi to znamo, a oni će nama lifrati super vojne letjelice. Sačuvat ćemo barem koje brodogradilište, zaposliti ljude a istovremeno postati respektabilna sila u NATO.
To s NATO-m mi ne ide od prvog dana. Sliči mi to nešto kao potkivanje žabe. Da s par komada rashodovane tehnike i šačicom vojnika budemo “respektabilna sila”. No, za privolu da uđemo u taj vojni klan nitko nas nije pitao, kao to nije naša građanska stvar. Građani valjda nisu kvalificirani da određuju gdje će im ići novac koji su zaradili. Ili bi trebalo reći novac koji će oni morati vraćati.
Trebalo je samo, ako se već hoće, posuditi koju luku, koju kasarnu ili kakav poligon te priskrbiti time beneficiju tog saveza a uz put nešto i zaraditi. Igrati se vojne velesile je preskupo za ovu zemlju bogatu siromasima.
No, vratimo se nasljednicima, praunucima braće Wright. Avioni koštaju i ne samo u nabavi. Održavanje, pomoćno osoblje, objekti, gorivo, brzo starenje te tehnike, mreža za praćenje leta, municija, obuka pilota i troškove koje to donosi je ne samo skupo, već suludo u zemlji koja skida plaće učiteljima.
Ali to nije sve. Za izgradnju broda treba materijala, mnoštvo skupe opreme. Sumnjam da bi radnici, makar ih zvali domoljubni djelatnici, radili bez plaće.
Od davnina vrijedi izreka “Nema besplatnog ručka”. Vjerojatno je naši političari & mudraci, još nisu čuli, oni često ručaju bez plaćanja. Kupovali avione ili gradili brodove za njih, za avione, isto nam se piše, treba novaca mnogo novaca.
Nije mi jasno zašto Hrvatska umjesto vojske ne ustroji nacionalnu gardu. Ova bi intervenirala kod elementarnih nepogoda i požara bila bi korisnija i znatno manje skupa. Garda ne treba vrlo skupa ratna ofenzivna ili obrambena sredstva. Od zračne tehnike treba samo po koji helikopter, helikoptere koji se mogu višenamjenski koristiti. Dio te garde bi svakako trebao djelovati na moru. Hrvatska treba više koristiti svoje more, more koji je svakim danon sve više preplavljeno turističkim brodovima. No Hrvatska još nema unificiranu i efikasnu službu spašavanja na moru.
Do prije par dana pričala nam se bajka o davanje u koncesiju autostrada. Već se znalo koliko ćemo novaca dobiti i to odmah. Znalo se da ćemo uvjetovati da se radnici ne otpuštaju, da se cijene ne dižu, a da se ceste redovito i dobro održavaju. To je bilo najavljivano kao da na granici u redu čekaju kolone zainteresiranih. Mislim da bi na neka ministarstva, a vjerojatno i ispred cijele vlade trebalo oblijepiti upozorenja “Prije skoči pa kaži hop”.
Ova garnitura koja nije “osvojila” vlast već joj je ista pala u krilo, kontinuirano pokazuje svoju nesposobnost. Obećanja na obećanja se nižu u redu. Obećanja bez pokrića bez temelja i bez smisla.
Građani, pasivni građani, strpljivo čekaju da im netko drugi podari bolji život. Čini se kao da misle da napredak nije naša stvar. Ima se osjećaj da očekuju neki “Deus ex machina”. Čudno za najkršćanski narod. Barem bi oni trebali znati da su Sv. tri kralja ili ti tri mudraca, darove odnijeli Isusu a ne puku.(Ivan Pauletta)
