Puno se pričalo o prosvjedu 5. prosinca. Od “afere Facebook” do političkih gafova našeg premijera uoči prosvjeda. Ipak, na kraju je prevladao mentalitet: “Bolje ostati doma i gledati Big Brother nego smočiti vlastite cipele i jakne”. To je nažalost naša realnost. Organizatori su uložili mnogo truda u promociju i uspjeh ovog događaja. Transparenti i plakati su rađeni do 2 ujutro dan uoči prosvjeda jer se ništa nije htjelo sve prepustiti slučaju.
Rijeka je bila svjetli primjer priče oko facebook prosvjeda. Počevši od organizatora pa sve do ljudi koji su ih došli bodriti i pružati impotporu. Svatko se u tim trenucima na Jadranskom trgu osjećao ponosnim što je Riječanin. Ono što okupljene nije činilo ponosnima jest popis riječkih tvrtki koje su nestale u vihoru privatizacije, a koje pročitao upravo radnik 3. maja kojemu se uskoro sprema slična sudbina.
Koliko god mi Riječani voljeli nas same nazvati “Evropljanima” i “gradom bunta”, taj popis dokazuje da nismo naučili primarnu lekciju europskog demokratskog društva – kulturu prosvjedovanja. Dok su mnogi devedesetih povečavali nule na vlastitom žiro računu, riječki je narod šutio i čekao “neka bolja vremena” da iskaže svoje mišljenje. Nažalost, ta bolja vremena nisu došla. Nalazimo se u 2008. godini, a političari još uvijek funkcioniraju po recepturi iz starih vremena.
Unatoč pristojnoj brojci prosvjednika u Rijeci, pitanje je koliko će još godina morati proći da se svaki prosvjed u Rijeci održi u minimalnoj brojci od 5000 ljudi? Koliko će još riječkih tvrtki i obitelji morati biti uništeno da se narod probudi? Sudeći po činjenici da su ovih dana razni internet portali i srednjoškolci građanima dijelili lekcije civilnog društva, još smo daleko od tog dana.
Pozitivne primjere u cijeloj našoj situaciji možemo naći jedino u mladima: od srednjoškolaca pa do studenata, izgleda da mladi u Rijeci imaju neku posebnu “dioptriju” gledanja stvari. Oni koji su imali najviše razloga za doći prosvjed, poput radnika i umirovljenika, vjerovatno još nisu shvatili suštinu našeg sistema, a to je da naši političari neće učiniti ništa bez da se ih natjera. Naravno da je takav mentalitet prisutan i u nekim Zapadnim zemljama, samo što tamo “bunt” i “demokracija” imaju drugačiju dimenziju. Dimenziju realnosti.
I tako dok naš premijer još uvijek ide “petom brzinom” (krađe), hrvatsko civilno društvo tek “pali motor”…Hoćemo li ubrzati taj proces? (livio defranza)
