USPJELI smo, konačno je gotovo. Titula prvaka Hrvatske stigla je bez ijedne sportske mrlje u grad koji je iznjedrio na desetke nogometnih veličina, istrpio bezbroj nepravdi od svih (ne)prirodnih neprijatelja “najvažnije sporedne stvari na svijetu” i pritom zadržao slobodni gard koji je svima prkosno poručivao “možete svi udarati, ali pobijediti nećete”, piše Nenad Bunjac za Index.hr.
Strepili smo doslovno do posljednjeg sučevog zvižduka, slutili oštricu nogometnog Mordora i Velikog oka Zdravka Mamića & co. iz HNS-a koji bi svaki navijački incident mogli pretvoriti u 3:0 “bez borbe” za Cibaliju, ali Armada i cjelokupni navijački puk toliko su gorjeli pobjedničkim žarom da ništa nije moglo ugasiti “vulkan na Rujevici”. Doslovno smo s dvije snažne pesti požnjeli trijumf kojem se nitko nije nadao.
Vojska nadahnutih navijačkih veterana, starosjedioca Kantride, starog i mladog življa Kvarnera “puhala je u jedra” šampionskom brodu Matjaža Keka, Damira Miškovića i igrača, sve dok se naoštreni pramac nije zabio i razbio u komade ledenjak koji je smrznuo more nogometnog umijeća i poštenja.
I to smo postigli manirom heroja. Sami protiv svih.
Nije oduvijek bilo tako
Nije oduvijek bilo tako dobro “vidjeti te opet”, nogometnu momčad Rijeke, loptu i navijački puk. Sjećam se depresivne 2002. kad smo se Grga, Kera i moja malenkost smrzavali na navijačkoj tribini Armade, igrali smo protiv nekog jebenog kluba čije ime više ne pamtim i kojeg bi pobijedila ekipa iz mog kvarta. Sipila je hladna kiša, puhala ledena bura i u dvadesetoj minuti gubili smo 0:2, bez imalo nade u preokret. Igrači su se vukli kao prebijene mačke po terenu, Armada je bijesno urlala “igrajte pederi”, a pivo je imalo gorči okus nego ikada. Priznajem, dopizdilo mi je sve, pa nisam ja za Bogom kamenje bacao da bi trpio tu “porcu miseriu”.
I onda se dogodilo čudo kojeg pamtim i danas. Armada je u 62. minuti razvila mokre zastave, upalila baklje, digla izmučeni glas iz grla, razvila šalove, skinula se gola do pasa i navijala za Rijeku kao da se igra finale Lige prvaka. I tako do kraja utakmice koju smo rezultatski izgubili, ali pobijedili u svakom drugom smislu.
Pomislio sam, ima nade i nisam bio u krivu
Svi smo pamtili onu zlosretnu 1999. i 20 tisuća ljudi koji su se poput zombija škrgućući zubima vukli riječkim ulicama i zaklinjali na nogometnu osvetu dok je “najkatoličkiji klub u Hrvatskoj” – kako je to podmuklo definirao tadašnji predsjednik HNS-a Vlatko Marković, čija je slika i prilika čuvena pohlepna škrtica Davor Šuker – slavio titulu u praznom Maksimiru. Jebeš BBB, ali su tad iskazali navijačko dostojanstvo.
Znali smo da Stipanovizs nije bio u zaleđu kad je poslao paralelnu loptu u peterac koju je Hasančić u klizećem startu ugurao u gol, svi smo vidjeli korumpiranog šupka od pomoćnog suca Zorana Krečka kako diže zastavicu tek kad je postignut gol, slušali smo priče Nene Gračana i igrača što im suci rade na gostovanjima, nismo željeli vjerovati da je Ćiro, naš Ćiro Blažević odnio punu torbu para stimulacije igračima Osijeka na zapovijed predsjednika Tuđmana.
Nismo vjerovali da postoji tolika nepravda i zlo, ali progutali smo je kao oštre komade grote.
Rijeka kao mokri san političkih elita
Naravno, nogometni klub Rijeka, kao i u mnogim drugim zemljama daleko razvijenijih demokracija, bio je i ostao mokri san riječkih političkih elita. Tko drži Rijeku i Novi list, taj drži ključeve od grada. Prvi hrvatski nogometni trofej u Rijeku je donio danas zloglasni petrokemijski tajkun Robert Ježić i njegov politički mentor Hrvoje Šarinić, koji su temeljem tog uspjeha uskoro preuzeli vlasničku dominaciju i u Novom listu. Rijeka kao grad odmjerenih, tolerantnih i politički inteligentnih ljudi, skupa s Armadom, zažmirila je “na jedno oko” na upliv HDZ-a, simbola svega što je mrsko Riječanima, iako su štetne posljedice i danas vidljive.
No, dolazak Rabuzinovog sunca u Rijeku i osvojeni Kup Hrvatske 2005. utrli su put dolasku Gabriela Volpija i Damira Miškovića, koji danas imaju status polubožanstva u Rijeci.
I neka uživaju, “utukli” su 50 milijuna privatnog kapitala u ovaj grandiozni uspjeh, prodali igrača za 30 milijuna eura, “potukli” se sa Zdravkom Mamićem i Dinamovom nezasluženom dominacijom i doveli sjajnog čovjeka u grad – trenera Matjaža Keka.
Jasno, nisu to učinili samo zbog prelijepih riječkih žena, čistog mora ili živopisnih likova kojima grad obiluje, nego i iz ekonomske računice koja je za sada svima prihvatljiva. Rijeci trofeji i stadion, njima nekretnine u okruženju.
I što se većine Riječana trenutno tiče, da smokve i sjekire istovremeno padaju s neba, a njih dvojica sagrade neboder od tristo metara usred Korza, svi bi ga štovali kao Keopsovu piramidu i hvalili vremenske prilike.
Nije u šoldima sve
Najveći uspjeh ove političke i nogometne generacije jest to što su vratili sunce na obzor i nadu u domove da ipak nije sve tako crno, da David doista može razvaliti Golijata i kako se “mali čovjek” može izdići iznad svih zala i nepravdi, pobijediti sve prirodne sile i vratiti se pobjedonosno domu svom. Nebitno je sad hoće li se rasprodati momčad i trener, svađaju li se Volpi i Mišković te hoće li se “grad prvaka” raspasti nakon jedne trijumfalne sezone jer su nigerijski vlastodršci nafte povisili cijenu koncesije Volpijevoj poslovnoj grupaciji, kako prenose dokoni jezici.
Bit cijele priče jest, osim čuvene da “sve se može kad se male ruke slože”, da je titula prvaka Rijeke, malog tranzitnog grada podno Učke gdje se Mediteran najsjevernije ukopao u Europu i prestaje rasti maslina, a Alpe počinju prijetiti, dokaz Hajduku, Osijeku i svim ostalim nogometnim sredinama da se s razlogom bore protiv nepravde koja izvire iz sjevernjački okoštale i korumpirane administracije HNS-a. Čuda su ne samo moguća, nego postoji i recept za njih.
Britak mozak, žestoko srce i težak, sustavan, nepokolebljiv rad na čestitom karakteru. Krepat, a ne molat.
A svima koji tvrde da je Rijeka “jednosezonska ptica pjevica”, neka slika jučerašnjeg riječkog slavlja ostane trajno urezana u pamćenje. Dok je grada i žitelja podno Trsata, junačke Armade i pokoljenja koje smo naučili da ni pred kim ne spuštaju glavu i pogled, Rijeka će biti šampionska veličina, pa makar ispala u žnj ligu. I zato, dajte nam taj Real Madrid da se igramo s njime sve dok ne budete dovoljno snažni da igrate s velikim dečkima.
Rijeka, a vjerujem i dobar dio Hrvatske danas su sretni jer je jučerašnji ishod i njihova ljudska pobjeda. Jer danas je dan, štono bi izrazio Armadin slogan, kad “valovi koji nose naše snove konačno Kvarnerom plove”. (preneseno uz dozvolu portala Index.hr.
