Home Kolumne Nenad Labus: U susret povratku riječke trobojnice

Nenad Labus: U susret povratku riječke trobojnice

1886
0
Uoči sjednica Gradskog vijeća na kojoj će se odlučivati o povratku riječke trobojnice Nenad Labus donosi kronologiju svih riječkih zastava kroz povijest

U Rijeci je tijekom stoljeća u službenoj upotrebi bio velik broj zastava, negdje petnaestak, ali se ipak, samo jedna smatra i može smatrati baš gradskom zastavom.
Potanji podaci u dokumentima u Riječkom arhivu, nažalost, manjkaju, kao što ne postoje podaci niti o takvim dokumetima u kojem drugom arhivu, a u literaturi o zastavi je, više usput, pisao jedino veliki riječki povjesničar Giovanni Kobler u svojim “Povijesnim podacima o liburnijskom gradu Rijeci” (1896). Postoji i rukopisni materijal koji je na osnovi prikupljene građe napisao oko 1932. godine tadašnji gradonačelnik Rijeke (i počasni konzervator) Riccardo Gigante. Ovaj materijal čuva se u Povijesnom arhivu Rijeka.
Oslanjajući se na spomenute izvore, te na trag nađen u Kazalu upisnika Magistrata za 1857-1860. godinu o zastavama u Rijeci može se kazati sljedeće:

1. Za period prije poraza Francuza (1813) ne postoje nikakvi podaci u dokumentaciji, koji bi ukazivali da je u Rijeci upotrebljavana neka posebna gradska zastava. Jedina, ali jaka indicija za suprotno mišljenje je činjenica da postoji gradski stendarac – stup na kome je postavljen jarbol za zastavu. Dakle, neka je zastava upotrebljavana, a Kobler samo navodi da se “stari još sjećaju da se prije 1809. na stendarcu vijala austrijska zastava (crveno-bijelo-crvena), koja je u sredini imala GRADSKI GRB MEĐU ZAŠTITNICIMA GRADA”. Nekih dokumenata koji bi to potvrdili nema. Također, iako se povremeno može naći spomen da je Rijeka u starije doba imala svoju zastavu s likom sv. Vida, ne postoje NIKAKVI dokumenti ni podaci koji bi to potvrđivali, pa niti otklonili dvojbu je li riječ upravo o gradskoj zastavi ili pak procesijskoj (dakle crkvenoj, koja je SVAKAKO postojala).

2. I u periodu od 1815. do 1835. godine korištena je ista ta zastava kao u prethodnom periodu, a nazivana je i zastavom Trgovačke mornarice S GRADSKIM GRBOM U SREDINI. Riječ je, ustvari, o tome da je austrijska trobojnica vodoravnih polja crveno-bijelo-crvena služila na trgovačkim brodovima, dok je carstvo (i ratna mornarica) rabilo crno-zlatnu zastavu.

3. Od 1835., kad je obnovljen ugarski gubernij, pa sve do 1848/49. godine u Rijeci je bila u upotrebi mađarska trobojica također s gradskim grbom u sredini, ali bez gradskih zaštitnika.

4. Potom je 1849. raspuštena gradska vlast sve do 1857., pa kao gradska zastava nije upotrebljavana niti jedna.

5. Kobler navodi da je gradski Magistrat još 1846. godine predložio da se za gradsku zastavu uzmu boje iz gradskog grba (karmin – zlatno žuta – ultramarin), da bi Rijeka, poput mađarskih županija vijala vlastitu zastavu. Patricijsko vijeće tad je prijedlog odbilo, jer se bojalo da bi promjene izazvale negativnu reakciju u Ugarskoj. No, u burnim događanjima 1848. godine, mnogi su Riječani nosili značke tih boja. Na koncu, potkraj te godine, i gradski panduri su dobili uniforme tih boja.

6. Godine 1857., prema zapisu u Kazalu upisnika Magistrata za 1857-1860. godinu, Grad je od cara tražio odobrenje za upotrebu vlastite zastave, koje je i stiglo sredinom sljedeće godine: opet je to bila austrijska zastava, kao i u periodu 1815-1835.
7. Inicijativu za promjenu gradske zastave i prihvaćanje nove, poput one predložene 1846. godine pokrenula je na sjednici Gradskog vijeća od 19. veljače 1870. grupa vijećnika pod vodstvom dr. Felicea Giaccicha. Budući da je prijedlog prihvaćen, zatraženo je mišljenje ugarskog Ministarstva unutrašnjih poslova, a odobrenje je stiglo putem guvernera 18. studenog 1870. godine.

8. Ova zastava bila je u uporabi sve do propasti Austro-ugarske monarhije, dakle gotovo pola stoljeća. Nakon proglašenja Riječke države u skladu s Rappalskim ugovorom, ova je zastava, za svo vrijeme njena postojanja, bila i državnom zastavom.

9. Po aneksiji Rijeke Kraljevini Italiji, već 1926. godine donesena je nova zakonska regulativa o gradskim obilježjima , pa je i Rijeka morala uskladiti svoja obilježja s važećim propisima. S druge strane, budući da još od 1918. riječka iredenta nastoji zamijeniti dvoglavoga orla u gradskom grbu jednoglavim (rimskim ), početkom tridesetih godina gradska uprava je prikupila materijale koje je trebala podastrijeti vladinom Heraldičkom savjetu, da bi dobila odobrenje za upotrebu grba i zastave. Na sugestiju Heraldičkog savjeta da se “… stari grb iz 1659. ZADRŽI NEPROMIJENJEN, jer je podijeljivanje orla Svetog rimskog carstva za gradski amblem, u ono doba, bio najviša moguća počast i najveće priznanje za zasluge grada”, gradonačelnik Gigante odgovara da je i sam svjestan toga, ali da dnevnopolitički razlozi odnose prevagu. Promjena grba, te upotreba grba i zastave (koja je u svemu identična prethodnoj, jedino što u sredini ima novi grb) odobrena je odlukom predsjednika vlade od 24. lipnja 1941. godine. Ova zastava bila je u upotrebi sve do ulaska partizanskih jedinica u Rijeku.

10. U sljedeća dva desetljeća Rijeka nije imala ni grba niti zastave, a potom je 29. prosinca 1970. Skupština općine Rijeka prihvatila grb i zastavu prema rješenju Dorijana Sokolića, koji su bili u službenoj upotrebi sve do uspostave RH, kao što je općepoznato.

11. Druge zastave upotrebljavane u Rijeci ne mogu se smatrati gradskima, budući da je riječ o državnim, pokrajinskim ili županijskim obilježjima.

 

Zaključak:

Najstariji pouzdani podaci govore da je kao gradska zastava upotrebljavana austrijska zastava s gradskim grbom u sredini, a potom mađarska također s gradskim grbom. No, činjenice o vremenskom prvenstvu, pa i dugotrajnosti uporabe (austrijska 32, ugarska 13 godina) ne govore u prilog ovim zastavama, ako čak i ostavimo na stranu upitnost upotrebe službenih obilježja drugih zemalja , već daju prvenstvo gradskoj zastavi prihvaćenoj 18. studenog 1870. Ona je izvedena iz boja gradskog grba (koji se i nalazi u njezinom geometrijskom središtu), a također je bila u službenoj uporabi gotovo pola stoljeća – 48 godina, a s Riječkom državom ravno 50, dakle duže od bilo koje druge . Ovi razlozi, ujedno, pretežu i nad razlozima za Sokolićevu zastavu (25 godina), uz još dva razloga:

• Riječki grb iz 1659. godine ima neupitnu povijesnu prednost nad Sokolićevim.
• S druge strane, Sokolićev grb nije usklađen s heraldičkim pravilima, a nije ni trebao biti – on je vrlo častan i plemenit pokušaj umjetnika da nadigra dnevnu politiku i spasi makar djelić povijesnog sjećanja. Sokolićev grb je umjetnička figura pars pro toto, tj. dio koji zamjenjuje cjelinu. Budući da je izveden iz grba iz 1659. godine, a da razlog zbog kojeg je uopće nastao više ne postoji, nema nikakvog stvarnog razloga da ga opet zamjenjuje. Jednako tako, kada se prihvatio gradski grb iz 1659. godine, uz njega ide zastava koja je iz njega i nastala, a opet ne Sokolićeva, jer bi druga kombinacija ipak bila barem čudna.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here