Od sukoba u PGS-u početkom 2000-ih i osnivanja Liste za Rijeku prije desetak godina, regionalističke stranke koje djeluju u Rijeci postale su same sebi najveći neprijatelj. Izuzmemo li marginalni ARS, te u Rijeci ipak slabi IDS, većinu glasova regionalistički nastrojenog biračkog tijela dijelili su Lista i PGS. Da bi tako podijeljeni preživjeli, sklapali su koalicije sa strankama koje, najblaže rečeno, nisu baš disale za regionalizam, čime se regionalistički potencijal razvodnio do krajnjih granica. Dodamo li tome i jedan dio podupiratelja regionalizma koji su nezadovoljni ovakvim “razvojem događaja” uopće odbijali glasati, slika budućnosti regionalizma u gradu koji ga je na početku višestranačja u Hrvatskoj promovirao nije bila pretjerano blistava.
Zajednički izlazak na parlamentarne izbore PGS-a, Liste za Rijeku i IDS-a 2015. a onda ponovljeno i 2016. godine dao je, međutim, naslutiti da se nešto u pristupu regionalističkih stranaka biračkom tijelu ipak promijenilo. I, što je još važnije, da biračko tijelo na to reagira. Primjerice, ova je regionalistička koalicija na parlamentarnim izborima 2015. godine dobila u Rijeci nešto manje od 5 posto glasova, a samo desetak mjeseci kasnije taj je postotak iznosio 7,5.
Ako nekoga ove brojke ne impresioniraju, ne treba zaboraviti dvije bitne stvari. Regionalističko biračko tijelo u Rijeci se do sada više puta opeklo, pa mu treba vremena dok se ne uvjeri da stvari idu u željenom pravcu i da je vrijedno glasati za regionalistički blok. S druge strane, birači manjih stranaka kada glasaju na parlamentarim izborima, važnim za smjer u kojima ide zemlja, dobrim dijelom računaju koja od jačih bliskih političkih opcija ima više izgleda za pobjedu pas glas daju njoj a ne vlastitom prvom izboru. Tu onda znaju stradati i regionalisti. No, bitan je bio trend. On je pokazao oporavak regionalističke opcije, koji su upravo trebali potvrditi lokalni/regionalni izbori zakazani za 21. svibnja.
Priklanjanje Obersnelu moglo bi ostaviti velike posljedice po buduće djelovanje PGS-a
Pakt Ivaniša s Obersnelom razočarao PGS-ovo biračko tijeloČinilo se da i drugi faktori idu u prilog regionalistima. Prije svega, najveća kriza riječkog SDP-a, još tamo od početaka devedesetih, i gradonačelnika Vojka Obersnela od njegova prvog mandata 2001. godine. Pad njihove popularnosti, zabilježen i u istraživanjima javnog mnijenja, iako je riječ o brojkama koje su još uvijek respektabilne, ipak širom otvara prostor za rast svih političkih opcija, uključujući i regionalističku. Štoviše, moglo se s velikom vjerojatnošću predvidjeti, da bi regionalistički blok u usponu na lokalnim izborima mogao debelo premašiti i 15 posto glasova, a kako je teško očekivati da u ovom trenutku bilo koja koalicija, pa i ona na čelu sa SDP-om, dobije na izborima u Rijeci apsolutnu većinu, što bi regionaliste dovelo u poziciju središnje stranke u postizbornim pregovorima za sastavljanje većine u Gradskom vijeću. A kada neka stranka dođe u tu poziciju, dobije mogućnost i participacije u vlasti i realizacije dobrog dijela svog programa.
Stvari su međutim već od listopada prošle godine krenule u nešto drukčijem smjeru. Doduše, regionalistički blok (IDS, PGS, Lista RI) najprije je pokušao zajednički dogovarati koaliciju sa SDP-om, koji je nevjerni mu riječki HNS (“guju u njedrima”) pokušavao nadomjestiti drugim, pouzdanijim partnerima. Ta je opcija imala i prednosti i mana. Potencijalna prednost je bila da bi se u pregovorima za stvaranje predizborne koalicije regionalistički blok mogao izboriti za neke vlastite programske odrednice, te računati na lakši dolazak na vlast. Mana ove ideje je ponovno dovođenje u kušnju regionalističkog biračkog tijela, jer se značajan dio birača i PGS-a i Liste za Rijeku protivi bezuvjetnoj, predizbornoj koaliciji sa SDP-om. Drugim riječima, regionalisti bi možda došli na vlast u Rijeci, ali bi sigurno izgubili dio svojih potencijalnih birača.
Kako god bilo, u raspletu ove priče regionalistički blok se raspao i prije nego li je ju Rijeci uspio pokazati svoju stvarnu moć. PGS i IDS idu na izbore zajedno sa SDP-om, dok se Lista za Rijeku odlučila za samostalan izlazak pred birače. Što god da je utjecalo na ovakvo razrješenje predizbornih pregovora, otvorena su vrata Listi za Rijeku da ostvari svoj najbolji rezultat do sada i sakupi maksimalan broj raspoloživih regionalističkih glasova.
Odluka IDS-a da ostane u koaliciji sa SDP-om je razumljiva. Riječ je o dugogodišnjoj suradnji stranaka na svim razinama, a Obersnel i Dorotea Pešić Bukovac, kao gradonačelnik i predsjednica Gradskog vijeća, kroz mnoge su političke bitke prošli zajedno, da bi se njihov razlaz u trenutku kada je pozicija riječkog gradonačelnika poljuljana mogao protumačiti i kao politička izdaja. Osim toga, specifična težina IDS-a u Rijeci je puno manja u odnosu na ono što je ta stranka godinama dobivala (mjesto predsjednice Gradskog vijeća i utjecaj u drugim tijelima) u koaliciji sa SDP-om.
PGS je već teže razumjeti. U Rijeci nema stranke koja je, od izbora do izbora, više eksperimentirala u predizbornim koalicijma od PGS-a. U posljednjih dvadeset godina takoreći nema stranke lijevog centra i centra s kojom bar jednom nisu izašli na izbore, bilo lokalne/regionalne bilo parlamentarne. Kada je 2009, godine PGS samostalno izašao na lokalne izbore i dobio 9,7 posto glasova, najviše od izbora 1993. kada je zajedno s IDS-om dobio više od 15 posto glasova, mnogi su to protumačili kao povratak PGS-a samom sebi i regionalističkom biračkom tijelu, te ujedno i kao kraj političkim eksperimentima. Odluka stranke da na izbore 21. svibnja ipak ide u koaliciji sa SDP-om u tom je kontekstu vožnja u rikverc. Možda će vodstvo PGS-a dobiti neke dodatne koncesije u toj predizbornoj koaliciji i zbog činjenice da s ostalim koalicijskim partnerima “spašavaju” SDP i Obersnela u jeku njihove velike krize i uzdrmanih pozicija. Ali je nedvojbeno i to da će biti razočarani tvrdi regionalisti i svi oni antiesdepeovci kakvih ni u biračkom tijelu PGS-a nije malo, a koji su protiv predizbornog koaliranja sa SDP-om dok bi za postizborni još i imali sluha. Dugoročno, ovakva strategija ove stranke u Rijeci mogla bi, pogotovo u slučaju da se ne ostvari željeno (vlast i očekivani dio pobjedničkog “plijena”), ostaviti velike posljedice na njeno buduće djelovanje.
Samostalni izlazak vjetar u leđa Listi za Rijeku
Samostalni nastup Liste za Rijeku izazov za okupljanje regionalističkog biračkog tijela oko te strankeI u Listi za Rijeku su dugo razmišljali o predizbornoj koaliciji čitavog regionalističkog bloka sa SDP-om. Sudjelovali su i u inicijalnim pregovorima. Za to se vrijeme jedan dio njenog tvrđe regionalističkog članstva već spremao na otpor i okretanje leđa stranci krene li razvoj situacije u tom pravcu. Na kraju se čini da su se Listi stvari posložile kao na tanjuru. Razlozi zašto se Lista nije uz ostale regionalističke stranke našla u velikoj koaliciji predvođenoj SDP-o nisu više bitni, ali je činjenica da bi ovakvim raspletom ova politička grupacija mogla u Rijeci profitirati. Samostalni nastup Liste za Rijeku mogao bi biti izazov za okupljanje regionalističkog biračkog tijela upravo oko te stranke.
Tako nešto sugeriraju i nedavno objavljena istraživanja, gdje se uočava otpor dijela biračkog tijela PGS-a koaliciji sa SDP-om u Rijeci i naginjanje jednog značajnog dijela njih davanju glasa Listi za Rijeku. No, valja biti oprezan. To su važni pokazatelji, tendencije o koje se ne treba oglušiti, ali da bi Lista za Rijeku doista profitirala iz ove situacije treba se posložiti još nekoliko faktora.
Najprije, Lista za Rijeku mora izbornim programom okrenutom gradu i njegovoj poziciji unutar Hrvatske i Europe te uvjerljivošću svog vodstva privući regionalizmu sklone birače, dati im razlog da svoj glas daju upravo toj stranci. Ako se biračima postavi pitanje kome dati svoj glas ako se već ne želi podržati SDP-ova koalicija, onda će među izazivačima najbolje proći onaj koji bude najuvjerljiviji.
Drugo, neće biti dovoljno samo biti verbalno uvjerljiv. Trebat će motivirati birače da uopće izađu na izbore. Rijeka spada u veće hrvatske gradove s najmanjom izlaznošću na lokalne izbore. Prije osam godina glasalo je 36,85 posto Riječana, a na prošlim lokalnim izborima ta se brojka spustila na 32,13 posto. Što je bilo 5 posto manje nego u najbližoj Puli a čak 15 posto manje nego u Zagrebu, Osijeku ili Splitu. Očito, posebno kada je lokalna politika u pitanju, Riječani se čine nezainteresiranima, zasićenima. No, možda je ključ ovog problema u adekvatnoj motivaciji birača. Svakako da će za jedan dio birača, koji su se do sada mirili s premoći SDP-a i njegovih koalicijskih partnera i na izborni dan ostajali kod kuće, motiv izlaska na izbore biti sve češće spominjane mogućnosti promjene vlasti u gradu. Drugima, kojima je razlog izborne apstinencije bio manjak “prave opcije”, će pak biti potrebno ponuditi i nešto opipljivije od želje za promjenama da bi treće nedjelje u svibnju prošetali do svog biračkog mjesta. Za skupljanje glasova regionalizmu sklonog dijela te populacije, morat će se potruditi i Lista za Rijeku.
Čeka nas kratka i teška izborna kampanja. I nikada zanimljiviji izbori u Rijeci. Na kraju izborne noći znat ćemo da li je, kako mnogi sugeriraju, doista riječ o godini političkih promjena ili će se naposljetku ispostaviti da je bila riječ o mjehuru od sapunice. I sada kada se igra gotovo va banque, još ćemo nešto saznati. Koliko stvarno teži regionalizam u Rijeci.
