Otkako je, prije deset godina, u USA izvršen teroristički napad na nebodere Svjetskog trgovinskog centra – famozni “nine-eleven” -, riječ “sigurnost” je u javnom diskursu postepeno izbila na vrh vrijednosne hijerarhije – i time s tog vrha potisnula riječ “sloboda”. Političari se sve rjeđe hvale time da svojim biračima osiguravaju, ili namjeravaju osigurati, slobodu, a sve češće im obećavaju sigurnost i bulazne o stalnoj opasnosti od terorističkih napada, iako sigurnost života, imovine, pa i zdravlja, u evropskim državama nikada nije bila viša nego što je danas. Da stvar bude apsurdnija, u javnom se diskursu daleko više govori o nekoliko žrtava terorizma ili uličnih nereda, nego o desetinama hiljada ljudi koje na evropskim putevima ili, uslijed grešaka liječnika, u bolnicama izgube život svake godine. Što više, građanima se sugerira da je “sigurnost” uvjet njihove slobode, odnosno da je povećanje njihove sigurnosti istovjetno s povećanjem njihove slobode.
Međutim, već jedno jednostavno i općenito razmišljanje pokazuje neodrživost ovakvog povezivanja sigurnosti i slobode. Ako se ostavi po strani sloboda mišljenja u smislu slobode prevrtanja u glavi najrazličitijih misli i fantazija, riječ “sloboda” se odnosi na slobodu djelovanja. Slobodan je onaj tko može djelovati kako želi. Cilj je djelovanja da ima učinke, posljedice, tj. da unosi promjene u okolni svijet. Ove pak za sobom povlače daljnje promjene, tj. imaju daljnje posljedice, koje opet imaju posljedice itd. Zahvaljujući ovakvim uzročno-posljedičnim lancima ljudi niti kao pojedinci, niti kao zajednica, nisu u stanju predvidjeti sve posljedice svojeg djelovanja. To je jedan od razloga da je budućnost nepredvidiva. Pri tome neke od tih posljedica mogu biti nepoželjne, a neke i vrlo opasne. Odatle slijedi da je neizvjesnost, dakle nedostatak sigurnosti u odnosu na budućnost, neizbježno obilježje ljudskog života.
Iz ovog razmatranja, obrnutim zaključivanjem, slijedi da je sigurnost moguće povećati jedino smanjenjem slobode djelovanja. Konačna, apsolutna sigurnost pak zahtijeva otsustvo svakog djelovanja i pokreta, dakle potpuno mirovanje, tj. nespojiva je sa životom. Dobra ilustracija su ovdje prometni propisi: Da ih se automobilisti zaista počnu bez iznimke pridržavati, primjerice tamo gdje je propisana maksimalna brzina od 30 km/h, voziti s 25 km/h, došlo bi do općeg zastoja u prometu (a time i do još veće prometne “sigurnosti” od one koju osigurava maksimalna brzina od 25 km/h!). U međuvremenu je postalo dobro vidljivo da je inzistiranje na primatu sigurnosti u pravilu bilo praćeno sužavanjem slobode, primjerice uvođenjem novih kontrola građana (u Velikoj Britaniji, a i drugdje, gradovi su zagađeni milionima kamera koje prate svaki njihov korak), ograničavanjem njihove slobode govora (zabranama poticanja na nasilje, pa čak i zabranama dovođenja u pitanje središnjih vrijednosti poretka), pronalaženjem nekog dežurnog “neprijatelja” kao glavnog uzročnika nesigurnosti – za razliku od slobode, ideologija sigurnosti treba “neprijatelja” (trenutno su to u Evropi i USA muslimani) – itd.
Većina poredaka evropskih država se međutim samodefinira kao liberalne demokracije. Kao što mu i samo ime kaže, središnja vrijednost liberalizma je sloboda, te liberali – političari, filozofi i ostali zainteresirani i aktivni – nastoje maksimirati slobode građana. Iz liberalne perspektive stoga sigurnost može biti samo jedan ograničavajući faktor tog maksimiranja, faktor kojem treba pristupati krajnje oprezno, jer je za slobodu opasan. Obrnuto, proglasi li se sigurnost najvišom vrijednošću, njezino maksimiranje neminovno zahtijeva progresivno žrtvovanje sloboda. Da stvar bude gora, opasnosti od širenja sloboda za “sigurnost” su lako vidljive, jer se pokazuju u obliku različitih nesreća i zločina i s njima povezanih ljudskih žrtava, dok se posljedice njihovog sužavanja u ime sigurnosti ne manifestiraju tako spektakularno.
Nije na odmet ukazati na dva primjera sve višeg vrednovanja sigurnosti na račun slobode. Prvi se odnosi na omladinu. Cilj mladih u desetljećima nakon 2. svjetskog rata bilo je uklanjanje okoštalih društvenih vrijednosti i struktura, tj. povećanje slobode: rock’n’roll je bio pokret oslobađanja od na kršćanskom moralu utemeljenog potiskivanja tjelesnih potreba, posebno erotskih impulsa, flower-power- i hippie-pokreti su imali za cilj harmoniju među ljudima i ljudi s prirodom, studentski i širi pokreti 1967-68 godine su se zalagali za društvenu pravednost i ukidanje dominacije kapitala itd. Danas međutim i među omladinom prevladava konformizam u obliku želje za udobnošću i sigurnošću: Putuje se ne s ruksakom na leđima autostopom ili uz pomoć inter-rail tarife, već avionom u neki “all inclusive”-établissement, demonstrira se protiv nuklearnih elektrana, tj. nesagledivih posljedica njihovih katastrofa, protestira se u pravilu nenasilno i u okviru zakona, a u svijetu popularne muzike dominiraju zvijezde kao Michael Jackson i Lady Gaga, koje u svojim likovima ujedinjuju erotičnost, komedijaštvo i djetinjastost. U Hrvatskoj sigurnost prividno nudi i postojeći reakcionarni i anakronistični etnički nacionalizam.
Drugi primjer ukazuje na međuzavisnost aktuelne ideologije sigurnosti i rastućih socijalnih razlika: Zastrašivanjem stanovništva, promjerice opasnostima od “internacionalnog terorizma”, i uvjeravanjem ljudi da njihova sigurnost uvelike ovisi o prihvaćanju ograničenja sloboda i kontrola koje uvode vladajuće oligarhije i plutokracije, ovima se olakšava povećavanje vlaste moći i bogatstva na račun zastrašene i pasivizirane većine. Drugim riječima, inzistiranje na sigurnosti je tipičan primjer posebnim interesima motivirane ideologije u lošem smislu te riječi.
Nije na odmet posebno naglasiti da gornja razmatranja pokazuju da isticanje “sigurnosti” dovodi u pitanje sve tri temeljne vrijednosti Francuske revolucije kao uzora mnogih drugih građanskih revolucija. Tu je, prvo, sloboda (Liberté): Kako je već rečeno, strah od različitih opasnosti ide na ruku širenju svih mogućih kontrola, širenju ingerencija policije i tajnih službi, te sužavanju postojećih, globalno priznatih i u ustavima pojedinih država zagarantiranih ljudskih sloboda i prava. Kod mnogih to povećava spremnost da unaprijed odustanu od korištenja tih sloboda i prava. Kod manjine pak, koja ima nesreću da bude osumnjičena i padne u ruke državnih “organa”, to može dovesti do oduzimanja svih sloboda i prava, kao što je to slučaj kod osumnjičenika za terorizam u rukama USA, od kojih su se mnogi našli u paklu eksteritorijalnih logora-mučilišta poput Guantanama na Kubi. Drugim riječima, sve se manje poštuje liberalni princip da je daleko gore kazniti nevinoga nego ostaviti nekažnjenim krivca ako mu krivica nije pouzdano dokazana. Drugo, sve veća spremnost ljudi da u ime sigurnosti prihvate društvene nejednakosti i položaj podanika onih koji se proglašavaju nadležnim da im tu sigurnost osiguraju, kao i spomenuta spremnost na ograničavanje, pa i potpuno ukidanje ljudskih sloboda i prava, idu na uštrb jednakosti (Egalité). I treće, strah od terorista se lako pretvara u strah od svih muslimana i povezuje se sa strahom od kriminala (gdje, u novije vrijeme, ubojstva svoj prioritet ustupaju seksualnim zloupotrebama djece) i, u krajnjoj liniji, pretvara u strah od svih sugrađana, čemu ide na ruku i prožimanje svih sfera života bezbrojnim zakonima i propisima – a to svakako ne ide na ruku bratstvu (Fraternité) svih ljudi na svijetu, ili barem svih državljana liberalno-demokratskih država.
U svom inauguralnom govoru kao predsjednik USA prije dvije i pol godine je Barack Obama izjavio da USA ne stoje pred “krivim” izborom između svojih slobodarskih ideala i sigurnosti. No sve do danas nije ispunio svoje izborno obećanje da će u roku od godine dana zatvoriti logor u Guantanamu. (mojmir križan)
potice na razmisljanje. samo, sve izneseno se, ipak, odnosi na SAD, u puno manjoj mjeri na ostale drzave “zapadnog svijeta”. sjedinjene drzave su ipak jedna anomalija, kanada, primjerice, je nesto sasvim drugo. pa cak i ta britanija postuje pravo covjeka da nema osobnu iskaznicu i da na cesti bude anoniman.
zelja za apsolutnom sigurnoscu je prisutna u glavama samih ljudi, citaj biraca. politicari samo dobro primaju signale i govore im ono sto zele cuti. zasto je to tako? moje misljenje je da je “kriv” standard. ljudska priroda je to. sto je covjek sigurniji i ima stvari pod kontrolom sve je svjesniji da ipak nije svemocan i onda tezi apsolutnoj kontroli i sigurnosti. besposlen pop i jarice krsti. djeca treceg svijeta su sretna sta su danas pojela obrok i zato skacu od srece po prasnjavoj cesti, igraju nogomet i plesu. njihovi roditelji nemaju vremena brinut o sigurnosti jer moraju smislit sta ce im sutra dat jest. nizozemski roditelj ima i kucu i dva auta i travnjak i bavi se pizdarijama. sta imaju oni marokanci se motat njemu oko kuce. raspacavaju drogu ili mu oce otet dijete. tu mislim da nema pomoci. pomoc si moze svako sam na nacin da cita, putuje i da ne uzima zdravo za gotovo ono sta ima. u americi su mnogi glasno lupili glavom o pod. odnijele banke i kuce i travnjake.
sta se tice slobode – ona ima svoju granicu, a to je sloboda drugih ljudi. neka ugrozavanja sigurnosti istovremeno predstavljaju ugrozavanje slobode drugih. poticanje na nasilje je ogranicavanje tudje slobode. kretanje po necijem stanu usred noci isto. promet – preticanje po punoj crti sa 120 je ugrozava moju slobodu da u jednom komadu dodjem od tocke a do tocke b.
koliko god ovaj tekst bio zanimljiv, mislim da smo mi jos miljama daleko od svega toga. nazalost!
kad nam te stvari postanu problem, znaci da je uspostavljena vladavina prava i pravna sigurnost. ja cu taj dan otvorit sampanjac, a iduce jutro se pocet bavit odnosom sigurnosti i slobode
Dobar tekst ali se slažem i sa komentarom. Tema je vrlo intrigantna i šteta je da se više ljudi ne bavi njom jer to direktno utiče na kvalitetu naših života.