Živimo u doba zidova. I danas se zidovi grade, mnoge smo naslijedili, a neki su, srećom, srušeni. Najpoznatiji primjer je pad Berlinskog zida. Nešto slično se dogodilo i na krajnjem sjeveroistočnom dijelu Italije, između Gorizije i Nove Gorice. Dugi niz godina mali zid i bodljikava žica označavali su granicu povučenu ravnalom, ne mareći za povijest ovog multikulturalnog i višejezičnog područja. Ova regija, s bogatom i složenom prošlošću, isprepletena je sukobima – vjerskim, kulturnim i vojnim – ali i povijestima mirnog suživota i prilagodbe.
Nova prilika za preokret ukazala se 19. prosinca 2020. kada su Europska komisija i odbor za izbor donijeli važnu odluku: Nova Gorica i Gorizia zajedno su proglašene Europskim prijestolnicama kulture za 2025. godinu. Ta je odluka simbolički i stvarni korak prema daljnjem uklanjanju zidova prošlosti. Dva su gradonačelnika, Klemen Miklavič i Rodolfo Ziberna, sa svojim građanima čekali objavu rezultata upravo na Trgu Transalpina. To je povijesno mjesto u kojem granica između Italije i Slovenije prolazi kroz sam trg. Danas se prijelaz granice gotovo i ne primjećuje, no do prije nekoliko godina zid je jasno dijelio dva svijeta.
Granica jezika i kultura
Ljudi oblikuju prostor u kojem žive, a taj prostor istodobno utječe na njih. Područje Gorizije jedno je od najdinamičnijih primjera stalnih promjena granica tijekom povijesti. Iako administrativne granice nisu uvijek uzimale u obzir jezične i kulturne specifičnosti stanovništva, ova regija svjedoči složenom jezičnom i identitetskom bogatstvu.
Na ovom području susreću se talijanski, slovenski, friulski, njemački i venetski dijalekt. Često ista osoba govori više jezika, prilagođavajući se situaciji ili sugovorniku. Jezična raznolikost u regiji ne odražava stroge granice; naprotiv, obitelji i zajednice čuvaju svoje jezike, često ih miješajući u svakodnevnom životu.
U selima poput San Martina del Carso, gdje je dominantan venetski govor, ili u Poggio Terza Armati, gdje se nekad govorilo furlanski, možemo vidjeti kako se granice kultura ne podudaraju uvijek s političkim granicama. Nazivi mjesta također su svjedočanstvo tih miješanja – od slovenskih toponima u ravnici do talijanskih i friulskih naziva u gradovima.
Crkva kao kulturni most
Povijesno gledano, Katolička crkva igrala je ključnu ulogu u obrazovanju i očuvanju jezika u regiji. U multinacionalnom Habsburškom Carstvu jezici su često odražavali društvene i kulturne podjele. Slovenski, furlanski, njemački i talijanski su korišteni ovisno o kontekstu – slovenski za propovijedi, njemački za administraciju, talijanski za trgovinu, a latinski za obrazovanje.
U 17. stoljeću jezuiti su u Goriziji otvorili prve škole, svjesni potrebe za svećenicima koji govore slovenski jezik kako bi mogli doprijeti do lokalnog stanovništva. Kasnije su dolazili svećenici koji su propovijedali i na talijanskom, njemačkom i friulskom. Ta jezična fleksibilnost često je bila ključna za očuvanje mira i razumijevanja među zajednicama.
Promjene i sukobi
U 19. i 20. stoljeću regija je bila poprište velikih promjena i sukoba. Nakon Prvog svjetskog rata, talijanske vlasti pokušale su asimilirati slovensko i furlansko stanovništvo. U razdoblju fašizma provođena je agresivna politika talijanizacije: slovenski i hrvatski jezik bili su zabranjeni u javnoj upotrebi, a mnoga prezimena su promijenjena u talijanska.
Poznat je slučaj Lojzea Bratuža, poznatog slovenskog glazbenika, koji je umro nakon što su ga fašisti fizički napali jer je vodio crkveni zbor koji je pjevao na slovenskom jeziku. Promjena prezimena također je bila česta – Kralj je postajao Re, Černic se pretvarao u Neri, a Vodopivec u Bevilacqua. Ove promjene ostavile su duboke rane u identitetima ljudi i zajednica.
Nova Gorica – simbol novog početka
Nakon Drugog svjetskog rata granica iz 1947. podijelila je povijesno jedinstven prostor. Na slovenskoj strani izgrađen je novi grad – Nova Gorica, dok je Gorizia ostala u Italiji. Granica je postala simbol podjele, ali i upornost lokalnog stanovništva u očuvanju zajedničkog naslijeđa.
Danas, s priznanjem Gorizije i Nove Gorice kao Europskih prijestolnica kulture 2025., granica ponovno postaje mjesto susreta, a ne razdvajanja. To je prilika da se sruše nevidljivi zidovi koji su ostali u svijesti ljudi. EPK je prilika da Gorizija i Nova Gorica slave zajedništvo i raznolikost koja ovo područje čini posebnim.
Priča o Goriziji i Novoj Gorici nije samo lokalna, već univerzalna – podsjeća nas da granice, iako fizičke, ne mogu zauvijek spriječiti ljude da dijele zajedničku povijest, kulturu i budućnost. (valigiablu)
