Home Kolumne Okovani Galileo – izvrsno kazališno djelo

Okovani Galileo – izvrsno kazališno djelo

1274
0

U koprodukciji Laboratorio Nove iz Firence, Centro Iniziative Teatrali, Campi Bisenzio, HNK Ivana pl. Zajca, Eurokaza i MSU iz Zagreba izvedena je inscenacija, opera corale,  Okovani Galileo u režiji Branka Brezovca koji je adaptirao dva teksta: Eshilov Okovani Prometej te Brechtovu prvu verziju Života Galilejeva. Branko Brezovec u svome prepoznatljivom ključu spaja ova dva djela u jedno te suvislim režijskim postupkom stvara osebujan matrični poligon u kojemu naglašava, ali i pojačava svaku pojedinačnu dramu, dok sinergičan učinak otvara niz interpretacija, koje nadilaze samu kazališnu inscenaciju. U takvome postupku zadire se u samu srž umjetnosti (kojom se i sadržajno bavi sama predstava) kao posebnoga, jedinstvenog komuniciranja među ljudima koja oplemenjuje, propituje i potiče.

Eshilov Prometej kao simbol potrage za znanjem, ljudske pobune ali i patnje, pretpostavlja se Berchtovim stvarateljem Galilejem i njegovim odnosom prema vlastitim spoznajama i otkrićima, u neprijateljskome svijetu u kojemu je narušen moral. Brezovec ispočetka naizmjence niže pojedine scene dok ih u kasnijoj fazi preklapa i miješa. I dok se isprva pojedine scene međusobno komentiraju na razini isprepletenosti dolazi do preuzimanja identiteta (primjerice mijenjanjem dijelova kostima) i protezanja vremensko prostorne linije na današnjicu ali i na predaristotelovsko vrijeme.

Ove se drame tako pozicioniraju u kontekste  ljudskoga stavralaštva (i razaranja). Eshila, kao pripadnika Aristotelovske filozofije prirode, koja je par stoljeća formirala vodeću, intuitivnu sliku o svijetu te Brechta koji propituje život Galilejev kao okidač one znastvene brilijantnosti koju će nakon njega načiniti tek Newton i upravo dokinuti Aristotela stvarajući fiziku, ali i, nažalost, odvajajući znanost od filozofije, Brezovec holografski stapa u jedinstveno kazališno tkivo u kojemu vrijeme i prostor nisu bitni već samo činjenica da se svaki elemet promišljanja nalazi u svakoj pojedinačnoj strukturi.

Takav nas postupak vodi k današnjici i svijetu znanstvenika koji mapiraju genomom, upravljaju pandemijama, a na mikrorazini različito znanstveno interpretiraju iste stvari koje primjerice u zakonskim oblicima progovaraju o medicinsko potpomognutoj oplodnji ili pak stručno vode ekonomije i gospodarstva pojedine države ili grada. U svim tim postupcima uočovamo okovanog Prometeja ali i život Galilejev.

Još veću zanimljivost ovaj Brezovčev postupak čini i na samoj stručnoj razini stvaranja kazališne predstave i (znanstvenome) tumačenju i oblikovanju književnoga djela koja u postupku realizira ono što u sadržaju kreira. Sadržajno se dokida granica paradigme pogleda na svijet. Aristotelovska tumačenja dokida Newtonovska fizika čiju inicijaciju ima Galilejevo otkriće teleskopa. Razdvaja se znanost od filozofije. Brecht prestravljen ljudskim postupcima i jednim novim paradigmatskim okruženjem prvotno Galileja postavlja kao mudroga znanstvenika koji lukavstvom izigra Inkviziciju, međutim, nakon Hirošime, Brecht stvara američku verziju u kojoj je Galilej izdajnik koji se odriče odgovornosti iako je imao istovjetnu  moć kao njegovi suci (baš kao što su znanstvenici Brechtova doba dopustili da se njihova otkrića zloupotrijebe). No Brechtovo je doba i vrijeme nove paradigme, nove znanosti, doba kvanta, koje ponovno spaja znanost i filozofiju i kao prije tristotinjak godina u potpunosti mijenja ljudsku civilizaciju. A što je s umjetnošću? Što je s kazalištem?

Aristotel ne samo da je zadao temelje znanosti već je svojom Poetikom zadao temelje književnosti (pa i dramskoga djela) gdje (pjesničko) djelo promatra ne samo kao plod prirodnoga znanja (znanstveno i fizikalno uglavno pogrešno znanje) nego i plod znanja i učenosti. I dok su znanstvenici doživjeli radikalne promjene u poimanju onoga čime se bave (prvo Newtonovskom mehanikom, a danas kvantnom fizikom), književnost i glavna kazališna struja, nažalost su i danas u filozofskim konceptima Aristotela, a očituju se u ustoličenim stručnjacima i političarima koji nažalost i financijski utječu na samu umjetnost. Glavna kazališna struja ne samo da je ostalo u Austro-Ugarskoj već je zaglavljena, kroz svoje stručnjake, u dalekoj povijesti i uglavnom se odupire bilo kakvoj promjeni.

U ovakvome kontekstu rad Branka Brezovca od iznimne je važnosti, jer je jedan od rijetkih koji nadilazi čvrstu zadanost Aristotelovske poetike, i dograđuje ju suvremenim iščitavanjem klasična djela, dok je holografski ipak samosadrži. Brezovec prokazuje u kazalištu ono što su neki u znanosti prokazivali prije par stotina godina. Tako uviđamo smanjenu ulogu kora, publika je postavljena u komornu atmosferu, neposrednu blizinu izvođenja, radnja je jednostavna i uglavnom statična, dok se svečani i uzvišeni stil s obiljem metafora naglašava funkcionalnim kostimima Petre Mine. Valja napomenuti kako je ovo potpuno i glazbeno i scensko djelo za čiju je glazbenost zaslužan Marijan Nećak čija je glazba ne samo kulisa već i ravnopravni sudionik koji naglašava atmosferu. I dok kostimi tvore antički obrazac, scena Stjepana Filipeca, načinjena od niza konstrukcijskih dijelova koja se vremenom mijenjaju, sklapaju i rastvaraju, rotiraju i translatiraju te stvaraju mnoge samoslične strukture kojima upravljaju izvođači, pokazuje mehanicistički, newtonovski svijet.

Valja napomenuti i pohvaliti rijetko viđenu glumačko glazbenu predanost članova zbora Opere HNK: Saša Matovina, Darko Matijašević, Dario Bercich, Ivica Žunić, Nataša Ožura, Ivanica Lovrić, Ljubov Košmerl. Visoka koncentracija, tjelesna ekspresija, usredotočenost, ne samo na pjevanje, već i na glumčevo bivstvovanje ugodno su iznenađenje i nada da se uz dobro vodstvo i rad može načiniti značajan napredak. Najslabija karika ovoga djela jest svjetlo Alena Marina koje je uglavnom zaustavljeno na rasvjetljavanju dok je osvjetljivanje izostalo. Dobro oblikovanje svjetla zasigurno bi pomoglo u činjenju ovoga djela još (vizualno) boljim. U ovako snažnoj matrici zanemarivo je i glumačko  preglumljavanje uglavnom talijanskoga dijela ansambla koje pomalo upada u nesvijesnu patetičnost.

U svakome slučaju riječka publika ima priliku pogledati iznimno kazališno djelo, slojevito i uniformno, koje potpuno ispunjava svrhu umjetničkoga stvaranja i za koje se nadam da nije iznimka koja će potvrditi pravilo, već da je početak uzlaznoga slijeda iz kazališnoga dna u koje je već poduže zaglibio riječki HNK. (Zvonimr Peranić, Dayline.info)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here