“Na Zapadu ništa novo” bio je drugi po broju nagrada, unatoč tome što je bio ratni film koji nije bio ni previše ambiciozan ni posebno originalan
Tijekom 95. dodjele Oscara održane u nedjelju navečer u Los Angelesu činilo se da bi njemački film o Prvom svjetskom ratu mogao osvojiti veliku većinu nagrada za koje je skupio svojih devet nominacija, uključujući i najbolju fotografiju. Nakon pobjede kao najbolji međunarodni film, zapravo je tijekom večeri osvojio i nagrade za fotografiju, scenografiju i soundtrack. Očekivano, Everything Everywhere All at Once je pobijedio kao najbolji film, ali All Quiet on the Western Front je još uvijek drugi najnagrađivaniji film.
Ne događa se često da njemački film u kojem glume uglavnom nepoznati glumci, a koji je režirao njemački redatelj koji uglavnom radi za televiziju, Edward Berger, osvoji četiri Oscara. Zapravo, “Na Zapadu ništa novo” tek je četvrti film produciran u Njemačkoj koji je osvojio nagradu za najbolji međunarodni film u povijesti Oscara: kategorija u kojoj su Italija i Francuska, za usporedbu, osvojile 14 i 12 oscara. Nadalje, već su snimljena dva filma po istom romanu prema kojem je nastao scenarij, oba iz Sjedinjenih Država: jedan iz 1930. koji je osvojio Oscara za najbolji film, a drugi iz 1979. godine.
Film je adaptacija poznatog istoimenog romana iz 1928. godine, koji je napisao bivši njemački vojnik Erich Maria Remarque, govori o njemačkom tinejdžeru koji 1917. godine laže o svojoj dobi kako bi se dobrovoljno prijavio u vojsku i ostao blizu njegova tri najdraža školska prijatelja. U početku potaknut velikim idealizmom i nacionalističkim žarom, kao i svaki drugi vojnik na odlasku, međutim, šokiran je nasiljem rata nakon što je poslan na zapadnu bojišnicu da brani bojišnicu od protunapada anglo-francuskih snaga.
Predstavljen na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu u rujnu, All Quiet on the Western Front imao je vrlo ograničeno prikazivanje u kinima. Bio je dostupan krajem listopada na Netflixu, koji je stekao distribucijska prava već u fazi produkcije, ali se činilo da nije puno kladio na njega kako bi pokušao impresionirati Akademiju filmske umjetnosti i znanosti, udrugu koji dodjeljuje Oscara, koja je inače nesklona prema Netflixu.
No, postoji nekoliko razloga zašto je, unatoč ovim naizgled nepovoljnim okolnostima i unatoč tome što ga kritičari nisu jednoglasno ocijenili, All Quiet on the Western Front uspio osvojiti četiri Oscara (i ne samo to: u veljači je bio među najnagrađivanijima ikada na Oscaru). BAFTA, najvažnije britanske filmske nagrade).
Prvi razlog je utjecaj ratne priče na članove Akademije: glavnu nagradu, najbolji film, osvojio je ratni film 16 puta. Prvi put datira još od prve dodjele Oscara, 1929.: pobijedio je nijemi film, ali, upravo o Prvom svjetskom ratu. Posljednji put, 2009., pobijedio je The Hurt Locker američke redateljice Kathryn Bigelow.
Malo je stvari “tako suštinski dramatično kao rat”, kako sam čin tako i posljedice, napisao je kritičar Jason Bailey prije nekoliko dana u New York Timesu, sugerirajući da bi All Quiet on the Western Front mogao osvojiti nagradu za najbolji film. Ratni filmovi, prema Baileyju, također su žanr koji se lakše od drugih prilagođava “stalno promjenjivim vremenima i raspoloženjima zemlje”.
Čini se da u mnogim aspektima, od naracije do estetike i fotografije, All Quiet on the Western Front također podsjeća na dva filma koja su vrlo prisutna i cijenjena u javnosti. Jedan je Spašavanje vojnika Ryana, jedna od najpoznatijih uspješnica američkog redatelja Stevena Spielberga, objavljena 1998. godine i smještena u vrijeme Drugog svjetskog rata. Osvojio je pet Oscara te se i danas navodi kao jedan od najuzbudljivijih i najutjecajnijih ratnih filmova našeg vremena, ne samo zbog nasilnih scena već općenito zbog toga što je “kodirao” određeni stil ratnih filmova koji je vrlo prepoznatljiv.
Drugi film na koji se čini da All Quiet on the Western Front referira je 1917., film iz 2019. koji je režirao Englez Sam Mendes i koji je prilično cijenjen zbog iznimne tehničke složenosti snimanja. I to je prepričalo fazu Prvog svjetskog rata na Zapadnoj bojišnici, a mnogima je ostalo urezano u sjećanje zbog scene utrke dvojice vodećih britanskih kaplara preko linija rovova. Dobio je deset nominacija, ali osvojio samo tri manje nagrade, u izdanju Oscara koji je ostao zapamćen po uspjehu korejskog filma Parasite
Slava, povijesna vrijednost i filmski utjecaj Remarqueova romana smatraju se još jednim čimbenikom uspjeha filma “Na Zapadu ništa novo”, koji je prva njemačka filmska adaptacija temeljena na ovoj knjizi. Kako se prisjetila engleska povjesničarka Bethany Wyatt, istraživačica na Sveučilištu Northumbria u Newcastleu koja se specijalizirala za studije o Prvom svjetskom ratu, Remarqueova je knjiga jedan od najpoznatijih tekstova za generacije povjesničara, književnih znanstvenika i studenata: referentna točka za narativ svake priče o milijunima mladih vojnika koji su poginuli u krvavim zbivanjima Prvog svjetskog rata.
U vrijeme kada je objavljen, roman se smatrao inovativnim jer je opisivao nasilje i okrutnost na bojnom polju, bez pristrasnosti i bez preuzimanja narativnog stila herojskog i pustolovnog žanra koji je tada bio dominantan u pripovijedanju o ratu. Po prvi put je sadržavao ideje koje će kasnije postati ponavljajući motivi u žanrovskoj kinematografiji, uključujući strah od idealističkog i neiskusnog mladog regruta koji se bori s očajem rata ili psihološku manipulaciju vojnika poslanih u rovove.
Prema Wyattu, postoje mnogi aspekti u kojima All Quiet on the Western Front može opisati “iskustvo osjetila” rovovskog rata, a oni se ne tiču samo nasilja. Među njima su: uzbuđenje pristizanja pošte, humor kojim se trenuci veće pustoši i tuge čine podnošljivijima, radost hrane u rijetkim trenucima kada je ne nedostaje, i konačno strah od teško ozlijeđenih vojnika ili osakaćeni za svoju budućnost nakon otpuštanja. Svi aspekti koji film čine jednim od najsnažnijih novijih primjera ratne kinematografije, napisao je Wyatt, i zbog čega bi se mogao smatrati “najboljim ikad o Prvom svjetskom ratu”.
Nadalje, čini se da je Akademija cijenila knjigu “Na Zapadu ništa novo” barem djelomično upravo zbog istih razloga zbog kojih je često bila kritizirana u Njemačkoj. U intervjuu za Spiegel, 2022., redatelj Berger rekao je da je sjećanje na Prvi svjetski rat dugo bilo “u sjećanjima Nijemaca zamijenjeno zločinima počinjenim u Drugom“, te da je zbog toga prošlo toliko vremena prije njemačke adaptacije Remarqueova romana.
To je ujedno i granica filma, napisao je kritičar Alex Ross u New Yorkeru prošle veljače, djelomično ponavljajući mnoge druge kritike – uključujući njemačke – i signalizirajući kako All Quiet on the Western Front isuviše eksplicitno pokazuje stalnu namjeru pridržavanja hollvudskih standarda. Konkretno, dodatke u scenariju u odnosu na Remarqueovu knjigu, odnosno dio o pregovorima, mnogi su protumačili kao odgovor na potrebu da se pod svaku cijenu ubaci “dobar dečko” i drugi stereotipi i na taj način prepusti blockbusterskoj strukturi .
Za Rossa, čak i soundtrack slijedi određeni trenutni trend korištenja kratkih, pojačanih zvukova za naglašavanje određenih scena. Glazbu je skladao njemački skladatelj Volker Bertelmann, Oscarom nagrađena partitura bila je hvaljena zbog svog minimalističkog stila i sposobnosti da izazove bolan osjećaj slutnje i neposredne opasnosti.
Jedna od glavnih i najupečatljivijih tema, ona na koju Ross aludira, sastoji se od tri kratka jako distorzirana akorda dobivena iz zvuka instrumenta iz 19. stoljeća.
.
