Svaki dan slušamo o uspjehu, o rastu (o rekordima) u turizmu, o povećanju izvoza, o povećanju prihoda, o…Ti “silni” uspjesi se kreću, kako nam kažu, oko 2,5% što je malo, premalo za takav niski BND kakav danas ima Hrvatska.
Podatak s kraja pedeset i devete godine, navodi da je porast BND za Jugoslaviju tada iznosio 16 %. Te je godine SAD imao povećanje od svega 2%. Većina osoba, a pogotovo partijski aktivisti su bili ushićeni. Novinski članci su prštali od optimizma, mislilo se da smo na domaku prekooceanske velesile, još malo pa ćemo je stići.
Numerička jednostavna operacija demonstrirala je kako su Američkih 2% vrijednosno daleko veći od Juginih 16 %. Računi se ne podmiruju postocima već jedino opipljivim novcem, postoci su kod toga beskorisni. Ta nam strana računanje nije išla u prilog, a ne ide ni danas. 2,5 % od male glavnice je mizerno malo, tako malo da to jedva pokrije, ako uopće pokrije tekuću inflaciju.
Od prvog dana nastanka ova tvorevina koja se kiti nazivom “država” nije jedan jedini dan, mjesec ili godinu priskrbila svojim djelovanjem i / ili radom podmirila trošak koji je u tom periodu stvorila. Ova, odnosno ovakva država, ne može opstati, a da pri tome bude ostane nezavisna.
U ovoj tvorevini se već četvrt stoljeća stalno mijenjaju vlade. Sve te vlade sliče jedna drugoj, ista je retorika, slične su metode “rada” i jasno, isti je rezultat. Nije mi jasno zašto su Hrvati bili tako žestoki u traženju samostalne države dok su tako aljkavi i neodgovorni u izgradnji i održavanju te iste države. Rad i odgovornost nisu se još udomaćili na ovim koordinatama Balkana. Ispada da je bolje bilo kad je netko izvana upravljao (vladao) ovom zajednicom.
Prema EUROSTAT-u Hrvatska je u 2015. godini pala za jedno mjesto u stvarnoj individualnoj potrošnji u odnosu na 2014. Sjećamo se kao se svojevremeno govorilo o povećanju potrošnje i to prikazivalo kao dokaz uspješnosti. U stvari i tada je bio pad potrošnje tako da je HR preskočila i Rumunjska. Sada je Hrvatska predzadnja u EU, iza nje je samo Bugarska. Ako se tako nastavi ubrzo ćemo gledati i bugarska stražnja svijetla. Deprimirajući su to podaci. Dakle od razvikanog napretka ništa ali i dalje vrlo ustrajno državna administracija nas uvjerava o napretku.
Država nam laže, a mi lažemo državi i tako se “gradimo”. Slobodan nesmetan pad je i dalje, kako izgleda, budućnost HR. No, kao da to nikoga ne tišti, nikoga ne brine. Na brojne sesije pametne vlade stvarnost se ne obazire. A sve te mudre vlade rade po istoj šabloni, po istim stilovima i jasno jednakim rezultatima. Razlika između stanja u Jugoslaviji i sadašnjeg stanja u HR je, na žalost, sve veća. Netko bi se mogao sjetiti i zatražiti povrat u, kako su ga nazvali, Jugoslavenski mrak.
Tri su stvari kojih sada ima na pretek. Prvo su brojne nesankcionirane krađe i malverzacije, drugo bujanje administracije te traženja svih segmenata društva za veći zalogaj iz državne kase. Pri tome prednjače branitelji, za koje na momente izgleda kao da su se borili za sebe, a ne za državu i pripadajuće društvo.
Brojne putešestvije predsjednice i ostalih dužnosnika ne daju nikakve rezultate, ah da pridonose pražnjenju državne kasice prasice. No, da ne bi bilo sve tako pesimistično crno pobrinuli su se Ameri koji su poklonili jato helikoptera. Ti vrtomlati mogu istovremeno djelovati na šest ciljeva, a kako kaže ministar obrane olakšat će nam posao. Kako nas sada nitko ne ugrožava izgleda da će mogući građanski skupovi biti idealna meta za te “ratne igre”, za taj posao.
I dok ovo pišem proširila se tragična vijest o pogibli još jednog profesionalnog pirotehničara. Trideset i sedma je to žrtva profesionalca, civilnih žrtava je mnogo više. Tragično mnogo, a čišćenje je još daleko od kraja. Svojevremeno sam slušao pričanje jednog bivšeg vojnika Wehrmacht-a koji je pričao kako je u zadnjim danima rata 1945. njemačka vojska minirala zemlju iza sebe. Njemački mineri su označavali minirano polje milimetričkom točnošću ukopane mine. Radili su to i ako su dobro znali da se više neće vraćati u Jugu. Istovremeno su partizanski mineri, dakle domaći osloboditelji, sijali mine bez reda i plana. Radili su to u svojoj zemlji koju su oslobađali. Imam dojam da se i sada tako radilo. Minska polja su nikakvo ili aljkavo označena, a divlje raslinje je pogoršalo stanje. I dok su neke osobe, na račun tog rata, unapređivane i do čina generala, iza njih je ostala minsko zagađena zemlja. Radilo se aljkavo i neodgovorno kao da to rade u zemlji koju napuštaju za uvijek.
Taj primjer vrijedi za niz ostalih područja, svaka se aljkavost vraća i naplaćuje. Država se tako ne gradi. Slika države je ujedno i slika njenih građana, tojest sviju nas. Jesu li vatreni domoljubi o tome ikada razmišljali?
