Ne mogu razabrati je li je ovo društvo u grču ili je grč u društvu. Kako god bilo osjećam se kao da živim u nasilno zakočenom i krutom okruženju. Nikada nisam doživljavao takvo stanje. Možda se varam, vjerojatno je tako bilo u ratu, no, tada sam bio dijete i imao sam neke druge preokupacije i mjerila. Glavna briga u to vrijeme je bila kako izbjeći opasnost. Kako da se čuvaš od državno legalne vojske ili od bandita, kako su tada zvali partizane.
Suprotno od toga je bio period iza smrti “ljubičice bijele”. Još aktivni “drugovi” su i dalje bulaznili ali se osjećalo kako su svakim danom slabiji i nemoćniji. No, barem o plaćama nije nitko brinuo. Znalo se da redovito stižu, to se smatralo nešto kao normalno. Raditi, a ne dobiti plaću, nije se moglo ni zamisliti.
Odgojen sam u radničkoj obitelji i bio sam uvjeren da slijedim lijeve tendencije. Da raščistimo, Titov put nisam nikada smatrao lijevim. Tretirao sam ga kao satrapa, koji je čim je došao u Istru, prvo iz Briona raselio sve stanovnike, a zatim se potrudio da potjera što više Istrijana. Za to nije koristio u rukavice.
Protjerao je narod koji je tamo na otoku živio generacijama i ljude koji su smatrali da će tako vječno biti. Za novopečenog velikaša govorili su neprihvatljivim istro-venetskim dijalektom, dosta nepoćudnim u “Titovoj” Istri. U školi, koja je imala petogodišnji program, rabio se također taj govor. Na otoku je postojala trgovina koja je nosila naziv “Consumo”. Postojao je doktor koji je živio u prekrasnoj, još i danas postojećoj zgradi. Žena od liječnika je držala ljekarnu. U trafici su se pokraj novina mogle nabaviti bilježnice i školski pribor. Kao tipično istarsko mjesto imalo je i oštariju. Postojale su čak dvije gostionice. Selo je imalo poštu, radionicu za popravak cipela, pekarnicu, frizerskuradnju i sve oni sadržaji koji čine napredno i uređeno mjesto. Mještani su se pretežno bavili poljoprivredom i ribarstvom. Nešto ranije su bili zaposleni kao pomoćna radna snaga na imanjima bogataša.
Sve to nije smetalo ranijem vlasniku i kupcu otočja Kupelvizoru, dapače, to mu je koristilo. Komunisti, možeš misliti, to je smetalo. Zauzeo je cijeli otok i potjerao dotadašnje stanare uz klicanje “Živjelo oslobođenje”. Od njegove najdraže vile je vodio je tunel (prokopan u njegovo vrijeme) koji je izbijao kod samog mola. Na molu je bio stalno privezan torpedni čamac, tako su se zvale brze jurišne brodice. Zlu ne trebalo! Ne, taj za mene istarski satrap, nije bio “lijevi”. Bio je krvnik, tipični diktator koji je imao uglađeno lice. Napravio je i neke dobre stvari ali koje ne mogu popraviti ili umanjiti zlo koje je činio.
Iza vječnog odlaska “ljubičice bijele” nastalo je jedno razdoblje u kojem se lakše “disalo”, u kojem se moglo slobodno govoriti. Kao da je popuštao grč u društvu. Najveća vrijednost toga vremena je bila u nadi. U nadi koja nas je nadahnjivala. Sada pak živimo bez nade. Ne nadamo se da će sutra biti bolje već smo u grču iščekivanja goreg.
Društvo je limitirano nesposobnim političarima, osobama bez elementarnog znanja za vođenje društva, bez radnih navika, bez duha, bez vizije i bez odgovornosti. Intelektualnost im je strani pojam. S takvim ljudima društvo ne može napredovati. “Nema novaca” redoviti je läjtmotiv, koji je sam sebi postao dostatan.
No, to je krivo formulirana izreka. Pravo pitanje glasi “zašto nema novaca”. To je pitanje svih pitanja kojeg se bajni političari boje. Uloga je upravo političara da brinu o društvenom blagostanju, o unapređenju kulture, ekonomske moći i o napretku društva. Naslijeđena je država koja nije bila neka “naj” država, ali je bila bolje uređena nego što je ova sada. Ne, nemojte spominjati građanski rat, isti nije kriv za ovo stanje. Sukobi na Balkanu nisu uveli rasprodaju državne u biti narodne imovine, silni lopovluk, nemarne i nesposobne političare. Sukob je bio odličan paravan da se prekrije cijeli taj prljavi deal, ali nije bio uzrok.
I zar je čudo da živimo u društvu smrknutih lica. Niti jedna od dviju političkih opcija se nije pokazala spasonosnom za društvo. Treće na vidiku nema. Mijenjaju se političari, jedino što je konstantno to je nazadovanje. Stalna su zaduživanja koja teku od prvog predsjednika i od prvog dana postojanja “Lijepe naše”. Ne može se osoba, porodica ili država samo zaduživati. Ta sva tijela i kada samo miruju troše, dakle treba barem nadoknaditi taj trošak. Zar su mudri političari mislili da će pronaći neki hrvatski “Perpetuum mobile” na kojem će opstajati država? Nitko, a ma baš nitko, od predsjednika države, predsjednika vlade, ministara do lokalnih moćnika ne misli kako spasiti ovaj tonući brod. A narod u grču čeka poboljšanje stanja, rješenje kojeg nema na vidiku. (Ivan Pauletta)
