Prolazi vrijeme kruha i igara. Ne možemo se potužiti da ga nismo imali. Vjerojatno je igara bilo više nego kruha ali se ne može tražiti da uvijek imamo sve. Država, valjda bih po nekima trebao reći domovina, daje što može (a uzima sve više).
Nova godina, Božića dva s pripadajućim badnjacima, Sveta Tri Kralja (koja to nisu) dala su prostora da se narod veseli, da se razigra. A ni kruha nije nedostajalo. Bakalara na svakom uglu, kuhaju gradonačelnici i pripadajući političari. Ovi kuhaju i kada u loncu nema ništa, miješaju u prazno, to im je inače specijalnost.
U cijelom tom kaosu, ili baš radi toga, su se ugurali predsjednički izbori.
Glavno da je narod zadovoljan, sretan i poletan. Biti će bolje. Toga sam se naslušao za sljedećih deset života. Ako se reinkarniram.
Financijeri se hvale kako su uštedjeli koju milijardu. Uštedjeli su novac kojeg nisu imali, koji nije zarađen. Sjećam se jednog pulskog turističkog poduzeća koji je planirao gubitak od sto. Na kraju godine je gubitak bio svega šezdeset. Hura, mogli su kao dobit podijeliti razliku. Razliku između planiranog i ostvarenog gubitka. Ova hvaljena ušteda je upravo po tom scenariju, ništa novo pod kapom nebeskom.
Jako me impresionirao pravoslavni badnjak. Čak je i predsjednički kandidat došao kušati kolač. Skroman je on čovjek. Kaže, ne, nije došao po glasove. Nije ga bilo protekle tri godine ali to je sitnica, ustvari izbori su sada, zar ne?
Na ulicama grada gužva, ali ne radi plesanja kola koje se tu drma, već se dijele besplatne lignje. Ljudi zatečeni s punim ustima hvale sve u šesnaest. To se davno moglo primijetiti. Ispred kamera ljudi su zadovoljni i nemaju primjedbi. To je lijepo, trebat će uvesti stalno snimanje pa neće biti nezadovoljstva. Iščuđuju se ljudi punih ustiju, kako se ne možemo složiti i živjeti u miru? Svi smo jednaki, trebamo živjeti u sreći i bez sukoba. To isto govore i političari u uštirkanim košuljama i kravatama. Postavlja se pitanje, tko je pucao, palio, silovao, krao i ubijao? Valjda nitko, tako se lijepo slažemo, jasno uz frigane lignje. Biti će da su nas zavadili neki vanzemaljci.
Neda mi se ući u delikatne odnose koji prate narode s dva različita kalendara . Mi to u Istri nismo nikada imali, nikada osjetili. I uvijek pokušavam izbjegavati taj diskurs, to dođe kao neki perpetum mobile. Nikad kraja, mir – sukob – mir…Teško je to razumjeti, ili ne daj Bože, pokušati smirivati. Bilo bi banalno i uzaludno gubljenje vremena. Mislim da bi se obe strane uvrijedile. To im dođe kao neka razbibriga, módus vivëndi, bolje to ne dirati. Uzrok tome mi se čini, ali samo mi se čini, jeste prevelika sličnost dviju suprotstavljenih strana. No napuštam to područje.
Dok završavan ovaj tekst (srijeda 07. 01. 2015.) televizija je u punom pogonu. Izvještavaju o masakru u Parizu u nezavisnom listu Charlie Hebdo. Ubijeno je dvanaest slobodnih novinara. Među istima i četiri vrhunska karikaturista. Kroz misli mi prostruji saznanje da se to u Hrvatskoj ne može dogoditi. U svim HR listovima skupa, nema četiri karikaturista, prema onome koliko imamo karikatura u novinama. Da li je u ovoj državi od uspostave ikada bilo trunke humora, malo duhovitosti ili ne daj bože satire, i da je to potrajalo barem “jedno ljeto”.
“U zdravom tijelu zdrav duh” – čini mi se da to vrijedi i za državu.(Ivan Pauletta)
