Četiri smo dana imali priliku putovati po Italiji. Tako smo posjetili Rim, Pompeje i Napulj. Dugačko i naporno putovanje, ali isto toliko bogato, poučno i ugodno iskustvo. Krasna putešestvija u kojoj se može podosta vidjeti, čuti i naučiti. Jasno, ovo “naučiti” ovisi o sklonosti i karakteru pojedinca prema toj disciplini.
Hoću reći, da netko može uvijek i od svakog događaja nešto naučiti, dok netko nikada ništa ne nauči. To “ne nauči” može ovisiti o mnogo čemu. Jedna od kočnica može biti prirodno skroman kapacitet sive materije. To se nikome ne smije glasno reći, takav prešutni dogovor vlada među ljudima. Zatim ima bezbroj drugih faktora koji su svi kočnice učenja i pamćenja a u sklopu toga je najvažnija kritička analiza, to jest usporedba.
Neki su tako uštimani, da ono što nauče jednom više nikada ne uspoređuju, ne provjeravaju, ne posumnjaju i jasno, ne mijenjaju. Važno i jedino dobro je ono što oni znaju, što misle da znaju! To smatraju jedino pravovjerno i dobro. Nekada ta tvrdokornost znanja poprima neslućene oblike i dimenzije, bez obzira je li stečena kod partijskog ili vjerskog šamana.
Grozim se takvih znalaca i takvih mudraca. Gledaju taj Rim i jedina im je usporedba sa svojim ambijentom. Da, svako mjesto pa čak i urbano nedonošče ima neke prednosti, neka dobra svojstva i jasno nešto (za nekoga) lijepo, toplo i veliko. No, kada posjećujemo neke svjetske destinacije, poznate i povijesno znamenite, tada moramo, i pri tome ne mislim spremno prihvatiti sve što vidimo i što čujemo, ali ipak podesiti svoja čula na neku drugu višu skalu.
Rim ima Vatikan, ima Arenu, ima i Piazza di Spagna… i niz drugih povijesnih objekata ali ima i 1700 crkava, da, tisuću i sedamsto hramova Božjih. A svaka takva kvantiteta postaje drukčija dimenzija, postaje nova kvaliteta. I jasno da nas to upućuje na nova i nova razmišljanja. To je i urbanističko pitanje, društveno pitanje i kulturološko pitanje, a svakako je i vjersko pitanje. Kod toga postaje manje važno tko je koju crkvu izgradio. Da, jednu crkvu su sagradili i Hrvati. Mislim da bi na broj kršćanskih busaćih prsa, u ovoj zemlji mogli i trebali izgraditi još koju.
Na putu za Pompeje smo čuli i priču kako je nastala pizza Margareta, kasnije Margerita i kako je dobila ime. Ne ulazim u to da li i koliko netko voli ili ne voli pizzu. No postaje imbecilno glasno i ozbiljno lamentirati zašto nema šunke. Da, upravo se to dogodilo. Cijelo su vrijeme neke osobe bile opterećene šunkom. Pa sada je Uskrs, vapili su neki, trebali bi u hotelu biti ponuđeni šunkom a ne tom paštom.
Na povratku, još u Sloveniji, voditeljica je nekoliko puta glasno upozorila da se Istriani spreme. Prijeći će se u drugi, mini – bus. Dolaskom na “Vrata Jadrana” svi su trebali izaći jer će veliki autobus krcati gorivo. U krugu svih putnika dok smo ugodno čavrljali i šalili se, pristupio mi je jedan putnik. Ne znam je li išta novoga saznao jer je cijelim putem, cijelo vrijeme, pričao i pričao. Da se valjda potvrdi da je pravi domoljub, ma što god mu to značilo, glasno mi je prigovorio da se ne smijemo izjašnjavati kao Istrijani. Sada smo u Hrvatskoj i svi smo Hrvati, rekao je taj pametnjaković.
Nisam ništa rekao. Ne radi toga što nisam ja, kao ni itko drugi od Istriana nazvao tu šačicu osoba Istriani, učinila je to voditeljica puta. No, to može postati tolika tema da prelazi okvire uličnog razgovora. Na tu provokativnu upadicu ima mnoštvo mogućih odgovora, no nije vrijedilo o tome raspravljati. Gdje bih stigao kada bih se upustio u raspravu sa svakim prepariranim i punjenim nacionalistom. Da sam mu išao tumačiti da se Europa nije udruživala po nacijama nego po narodima, pa se prema tome ne moram nacionalno izjašnjavati sumnjam da bi to razumio. Da sam se pozvao na slobodu izjašnjavanja bi smatrao da sam anti – Hrvat. Da sam ga pitao je li je tko je izgradio Rim, mogao bi iz šuba krivo reći da su to učinili Talijani.
No sve to mudrovanje osobe koje očito nema neko solidno bazno znanje, upućuje me na zaključak, da u ovoj državi nisu neznalice i ograničeni samo političari. Na žalost su takvi i mnogi njeni građani (da, tu uključujem – po Kolindi – i one koji žive na selu). (Ivan Pauletta)
