U ovo doba sve dublje i slojevitije moralne, društvene, ekonomske i političke krize na udaru su, a pogotovo od dolaska Kukuriku koalicije na vlast, obični ljudi, građani. Bez posla je tako u dvije godine ostalo više od 80.000 radnika, 72.000 radnika je zaposleno, a ne prima plaću, računi oko 310.000 građana su blokirani, ovrhe i deložacije su svakodnevna pojava, porezi nas pritišću sve više, a državni proračun se usprkos tome sve manje puni. Prevladava atmosfera beznađa i besperspektivnosti, pa je tako Hrvatsku od 2012. godine napustilo više od 30.000 mladih u potrazi za životom dostojnim čovjeka.
Ni u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji nije puno bolje. Na jednog zaposlenog u javnom, dolazi čak dvoje u državnom/javnom sektoru, po čemu Rijeka drži neslavni rekord u Hrvatskoj. Registrirano je oko 20.000 nezaposlenih, a isti broj (iza svakog broja je jedan život, jedna sudbina) ljudi je u posljednih 20 godina napustio grad na obalama Rječine, a da žitelji našeg zavičaja nisu vrijedni pomorci, a žene marljive kućne pomoćnice i njegovateljice starijih osoba u susjednoj nam Italiji, osobna i opća socijalna situacija bila bi još i teža.
Kome je u Rijeci i PGŽ-u najbolje? Iako se žale na uvjete rada, ljuti su zbog najava smanjivanja plaća, najbolje je ipak učiteljima i profesorima, liječnicima i medicinskim sestrama, zaposlenima u komunalnim poduzećima, te lokalnoj i regionalnoj upravi i samoupravi. Dakle, onima koji žive na “državnim jaslama” i koji svoj osobni dohodak dobivaju od zaposlenih u tzv. realnom sektoru (privatnici). Daleko od toga da nam oni nisu i da neće biti potrebni. Jer djecu će uvijek trebati netko podučavati, baš kao što s pravom očekujemo kvalitetnu zdravstvenu skrb, a KBC Rijeka je s oko 4.000 zaposlenih najveća riječka firma. Isto tako, od države na gradskoj i regionalnoj razini također spravom očekujemo da bude nama na usluzi, da bude naš servis.
Hrvatska nije toliko bogata da si može priuštiti skupu, a k tome i neefikasnu državu. Ako je u početku i bilo kakvog, a bilo je, nacionalnog zanosa u kreiranju institucija sistema, vrijeme je pokazalo da je taj osjećaj zloupotrebljen na vrlo ružan način. I to i od strane vlada koje su predvodili i HDZ i SDP. Zapanjujući su podaci da je od 1997. do 2011. godine broj zaposlenih u županijama (koliko PGŽ?) porastao za 162 posto, u općinama (koliko riječkog prstena?) za 100 posto, a u gradskoj birokraciji (koliko Grad Rijeka?) za 63 posto. Blagodati bujanja državne administracije mi obični građani i nismo imali prilike osjetiti, ali je siguran i dobro plaćen posao u Gradu i Županiji ili u kojem od komunalnih društava zacijelo dobro došao onima koji su ga dobili.
Problem nije od jučer. Baš kao što nisu od jučer i otpori u njegovu rješavanju. I HDZ i SDP su i do dandanas složni u tome da u to ne treba dirati. Zato i ne čudi što se premijer Zoran Milanović, baš kao ni šef oporbe Tomislav Karamarko nisu oglasili povodom prijedloga čelnika Nacionalnog foruma dr. Nikice Gabrića, koji zajedno sa HSLS-om, PGS-om i Listom za Rijeku izlazi na svoje prve izbore, i to za Europarlament, da se ukine 250 općina i 77 grada, te da Hrvatska ubuduće umjesto 20 županija bude ustrojena u 4 povijesne i ekonomski samodržive regije. U nedostaku neovisnih medija, a stvarnost percipiramo osim vlastitog iskustva uglavom na temelju onoga što pročitamo u novinama ili na portalima, pogledamo na TV ili čujemo na radiju, ta je inicijativa u startu “sasječena” prešućivanjem. I upravo zbog toga, vrijedi je istaknuti. Jer, Gabrićev plan jeftinije države dugoročno bi mogao dovesti do povećanja njezine efikasnosti, a odmah donijeti i znatne konkretne uštede.
Uštede? Zar to nije “mantra” Kukuriku Vlade. Zar nas na uštede neće i ubuduće prisiljavati Europska Komisija, ma tko pobijedio na sljedećim parlamentarnim izborima. Radi se stoga o inicijativi, o prijedlogu od strateške važnosti za razvoj države o koji se nijedna stranka koja drži do općeg interesa ne bi smjela oglušiti.(Giancarlo KRAVAR)
