Home Kolumne “PRSTOM U OKO” NENADA BUNJCA: Fuga, tuga & nevidljiva duga Rijeke

“PRSTOM U OKO” NENADA BUNJCA: Fuga, tuga & nevidljiva duga Rijeke

1409
2

Tražiti sreću je posao za nesretne, a u Hrvatskoj ona je u Zagrebu. Tako bi se moglo opisati raspoloženje u hrvatskim provincijama u kojima svatko s trunčicom ambicije promatra metropolu iz žablje perspektive, sa strašću kockara koji obiteljsku srebrninu stavlja na jedan broj ruleta. Pod egidom “sve se dešava u Zagrebu” i “ovdje ostaje samo onaj koji mora”, na tisuće mladih ljudi hrle na sjever netom po završetku obrazovanja, ulice manjih hrvatskih gradova ostaju puste do blagdana kad se svi nostalgično vraćaju na maminu spizu i sentiment rodnog mjesta, a Rijeka u tom segmentu dijeli urbanu sudbinu Splita, Zadra ili Osijeka. Svejedno, još uvijek nosi titulu “najpoželjnijeg grada za živjeti u Hrvatskoj”, zahvaljujući svojoj specifičnoj geografskoj poziciji, osebujnom mentalitetu i reputaciji grada u kojoj urbana gerila nikad nije položila oružje. No, je li doista “sve u Zagrebu” i što nama brižnima ostaje u Rijeci?

KAKO SMO TO POTONULI?

U snažno centraliziranoj Hrvatskoj, Zagreb kao glavni grad ima specifičnu upravnu poziciju jer djeluje na dvije osnove lokalne samouprave; kao grad i županija. Sa svojim bogatim godišnjim proračunom ima daleko povoljnije pretpostavke za ubrzani razvoj što dovodi do povećanog priljeva stanovništva, tako da bez obzira na stalne fluktuacije, danas predstavlja gotovo polovinu stanovništva Hrvatske. Ujedno, Zagreb kao rezidencijalno središte političke, poslovne i gospodarske elite, nikada nije osjetio nedostatak stranih investitora koji donose brandove, trendove, evente, nove tehnologije i naravno, novac. To se lako može iščitati iz običnog pregleda događaja u jednom običnom vikendu metropole; nerijetko sam ispod obrva promatrao kako Ona čeznutljivo iščitava popis evenata, koncerta, izložbi & svega ostalog i tronuto zaključuje da se u “Zagrebu u jednom danu više toga dogodi nego li u Rijeci u jednom mjesecu”. I da, Rijeka mi tada djeluje kao ružnija sestra koja je ostala neudana i ne preostaje joj ništa drugo nego li da skrbi o nemoćnima i mačkama lutalicama.

No, nije oduvijek bilo tako. Netom poslije Domovinskog rata, pod riječkim svodom su živjeli mnogi uzbudljivi ljudi, od politike do umjetnosti, a urbani & noćni život po ničemu nije zaostajao za metropolom. Sve današnje ikone hrvatskog rocka & undergrounda od LET 3, Urbana, Grča, Avlijanera, Laufera, Unlogic Skillsa, svirale su u riječkim  klubovima, “Palach” je doista bio subkulturno svetište, Opatija pojam noćnog života, danas eminetni umjetnici poput DavidaMaljkovića, Tomislava Ćurkovića, Damira Stojnića, Nikole Ukića ili Igora Eškinje izlagali su u riječkim galerijama,“Novi list” i MMSU su bili maltene središte pokreta otpora, a svi koji su nešto značili na prostorima ex Jugoslavije hodočastili su u Rijeku na rundu dobrih vibracija i ideja. Ništa nije bilo nemoguće, osim da Rijeka postane prvak, iako smo tu titulu svi arhivirali kao živu i svi znamo gdje smo bili taj dan kad je Krečak digao zastavicu.

Proračun Grada Rijeke tada je bio u istom redu veličina kao danas, vladao je i SDP, a Učka je nadvisivala Kvarnerski zaljev. I gdje je onda, do vraga, pošlo po zlu?

RIJEKU NE TREBA UMITI NEGO DOBRO IZRIBATI

Doista, kako smo došli u situaciju da nema novaca za ništa, da u “Gradu koji teče” više nitko ne želi se niti vode napiti, da nas kolumnisti posprdno nazivaju“Gradom komitetom”, a od čuvenog riječkog urbanog života sve se svelo na kulturne sporadične pojave poput Frljićevog teatra, utopizma Tolja u Modernoj galeriji ili svirci “Jonathana”? Možemo prstom uprijeti u recesiju kao globalni fenomen koji nas nije zaobišao ili činjenicu da je Zagreb “bliže vatri” pa da se brže i bolje razvio. No, svi ti ljudi koji su živjeli prije dvadeset godina i bili nosioci urbanog riječkog života, još uvijek hodaju ulicama, stariji i pognutiji, ali su tu. Zašto izgledamo kao ranjeni u stroju, prepušteni zlehudoj sudbini? Odgovor je jednostavan; sami smo si krivi.

Naime, Rijeka je popustila pred navalom mentaliteta srednjeeuropske konzervativne malograđanštine u kojoj je jedino važno da se živi, nije bitno kako. Karakteristike te malograđanštine su jednoobraznost, strah pred promjenama ili različitim, vječiti egzistencijalni strah koji nas tjera da se uvučemo u tamu svoje kože. Pozivanje na dane ponosa i slave, tradiciju multikulturalnosti i slavnu uzrečicu “krepat, ma ne molat”, ustuknulo je pred jeftinim konzumerizmom, plitkom misli i željom da se bude poput drugih, s tim da nitko nije definirao što se pod tim podrazumijeva. Svi upiru prstom u rad gradske uprave kao krivca po zapovjednoj odgovornosti, a ne primjećuju da je sve isto, osim nas, ljudi koji živimo u Rijeci, a njih je, kao io stalog sve manje.

Grad Rijeka je u proteklih desetak godina, prema statističkim podacima popisa stanovništva, spao na 120 tisuća živih duša, negdje smo “izgubili” 24 tisuća ljudi. I nismo samo to izgubili; nestao je “Novi list”, “3.maj”, “Palach”i mnoštvo urbanih ikona kakve smo znali, Rijeka godinama nije lansirala niti jedno važno umjetničko, znanstveno, sportsko ili političko ime, sve se svodi na reciklažu preostalih resursa, a vikendom na gradskim ulicama poslije ponoći možete sresti samo trojke riječke Interventne jedinice ili jadnike koji su zakasnili na zadnji autobus. Rijeka već dugo nije grad koji teče nego ponornica koju možemo čuti kako klokoće samo za dane posebne tišine.

Za nešto bolji život nužne su promjene, ne ad hoc ili za jedan dan revolucije, nego sustavne, a osnova svega mora biti povratak samopouzdanja i vjere u vrijednosti koje su Rijeku održale posebnom kroz sve povijesne turbulencije. Potrebna je smjena generacija u politici, inauguracija preostalih dobrih ljudi na ključna mjesta u kulturi, sportu i gospodarstvu, Rijeci ne treba face lifting nego refresh, nju ne treba ovlaš umiti nego dobro izribati, da nova koža prodiše. I što je najluđe, svi, osim vječnih njurgavaca, o Rijeci bolje misle nego li mi sami o sebi.

Grad Rijeka će uvijek biti mjesto gdje živi ljevičarska misao, dobar rock, lijepe žene i urbana gerila. Nikad neće nestati Učka, Kvarnerski zaljev, otoci i Gorski kotar, kao niti “Novi list”, “Rijeka” i Armada, Maškare & Zvončari ili Trsatska gradina. Gradska uprava treba raditi za građane, a ne biti samoj sebi svrha, mora poticati, a ne potirati, novac nije i ne može biti ključna vrijednost za koju živimo. No, nisu jedini odgovorni za uspjeh naših života i osobno zadovoljstvo; mi smo osnovna mjera, volja za životom, hrabrost pojedinca stvara snagu koja donosi promjene. I tada, kad doista krenemo od sebe kao Riječanina koji razumiju i vole svoj grad, tad će Zagreb biti “samo selo pored Varaždina”, a Rijeka mjesto gdje se živi, a ne samo umire.

 

O autoru:

bunjac“Suviše čudan da bi živio, suviše čudan da bi umro. Ratovao, pisao, trošio & ljubio. Istraživački novinar u doba dr. Tuđmana i dr. Ivića Pašalića za “Novi list”, “Feral Tribune” & co., proganjale su ga obavještajne službe, bio je udarna vijest u Dnevniku HRT-a, pokušali su ga oteti, zataškati i zatvoriti. Pobjegao u umjetnost i ignorirao budale. Svejedno & unatoč svemu, sve preživio i vratio se jači nego ikad. Najkontroverzniji novinar koji je hodao ovim prostorima za Rijeka Danas piše kolumnu “Prstom u oko”. Let 3 mu je oteo bolji naslov.”

 

2 COMMENTS

  1. Novac je definitivno apsolutni zakon u svemu i ono što je strahovito jezivo u toj priči oko totalne vladavine novca je to što u njoj nema ničeg što bi čovjeku bar nagovijestilo da možda nije roba, da možda nije rob.

    Nažalost ta vladavina novca je postala činjenica van koje se uopće ne razmišlja ni ne traži alternativa tome. To je osnovni koncept kapitalističkog društva u koji smo mi nažalost upali iako smo jučer bili korak naprijed od njega. Vratili smo se korak unatrag, u mrak smo se vratili, da u definitivni mrak svemoći novca.

    To je za današnje vrijeme, za dvadeset i prvo stoljeće, užasno pogotovo s obzirom da smo imali jedan idealan sistem koji je samo trebalo unaprijediti. Jer u tom sistemu po kojem se danas toliko pljuje je bio temeljni zakon da je čovjek nešto drugo a ne roba i postojala su neka etička i moralna načela.

    Danas ne postoje uopće. Danas ti ostaje jedino mogućnost da se pokušaš što skuplje prodati. To je jedan odvratni perverzni sistem vrijednosti, sistem koji etički ne vrijedi ništa, to je najgori oblik najcrnjeg kapitalizma.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here