Prvomajski praznik rada savršen je dan za ljenčarenje. Skupio sam sve nepročitane knjige i novine, nepogledane filmove, čvrsto se umotao u omiljenju dekicu i od kauča u dnevnom boravku napravio hedonistički brlog dostojan Lorda Byrona. Grah se krčkao, kiša je tiho rominjala, mačke su prele, a baterije besprijekorno radile u daljinskom upravljaču.
I dan bi bio gotovo savršen da ga nisu pokvarila dva naizgled nepovezana događaja; prvo sam na satelitskim programima pogledao pregled masovnih radničkih demonstracija diljem svijeta povodom dana radničkih prava, a predvečer mi je navratio dobar poznanik na šahovski megdan. I taman sam zaustio prokomentirati radničke demonstracije dok smo postavljali figure na šahovskoj tabli, kad me Ona izvijestila da nema više piva u hladnjaku. Pa kud u nedjelju, još na praznik, pa kako ću igrati šah i sve tako u maniri prave narikače sam redao crnjake, dok mi se prijatelj nije ponudio da skokne do prvog “Konzuma” po namirnice; “Pa ništa ti ne radi, glupko” – otpovrnuo sam i ubrzo shvatio da sam ja jedini glupan u prostoriji. Naime, kako je “Google” spremno potvrdio, svi veliki, trgovački maloprodajni lanci, osim čudnovatog izuzetka “Lidla”, normalno su radili i to do 21h! Ljut na sebe & svijet, dok je on kupovao akcijsko pivo, zapitao sam prvu prodavačicu do sebe, sredovječnu, pogrbljenu ženicu “odkad rade praznikom i to još na Praznik rada?” Pogledala me k’o da vidi troglavu žirafu i ravnodušno otpovrnula “svaki praznik”. Na slijedeće pitanje “pa je li vam taj rad barem bolje plaćen?”, počela se nervozno osvrtati oko sebe, a kad sam je dotukao pitanjem “imate li vi svoj Sindikat?”, odjurila je brzinom munje, ostavivši me bez odgovora.
Naravno, mir te večeri je netragom nestao i zamijenili su ga srdžba i bijes, a u glavi mi je zujalo od pitanja koja su se rojila; kako je, do vraga, moguća ta nepravda?
GRAH KAO MJERA NADUTOSTI VLASTI
I dok mi se prijatelj gubio u bespućima “Kraljeve indijke”, čitao sam kako se pod pojačanim mjerama sigurnosti održavaju masovni skupovi u stotinama gradova od Autralije do Indenozije preko Azije i Evrope, sve do Amerike. Na stotine tisuće radnika zahtjevali su bolje uvjete rada i veća primanja, a sa zadovoljstvom i nemalim čuđenjem sam pročitao vijest da je bogata Njemačka podigla za 5 % primanja zaposlenih u javnom sektoru kako bi im “povećala kupovnu moć i učinila privlačnijim zapošljavanje u javnim službama. U Hrvatskoj uhljebe iz javnih službi ne možeš niti vatrom istjerati, a u Njemačkoj je toliko kvalitetnih i dobro plaćenih poslova na radnom tržištu da nitko ne želi raditi u javnom sektoru?! Jasno, sve su to izborili snažni i nepotkupljivi Sindikati, čijim liderima se ne zna niti ime jer je članstvo važnije od njih samih.
Naravno, usporedba s Hrvatskom je neminovna, a rezultati poražavajući; iz središnjih informativnih emisija pristizale su visoke brojke o porcijama skuhanog graha, a novinari su ih izgovarali kao da smo proizveli 60 tisuća novih radnih mjesta u industriji, a ne po odvratnom vremenu ponudili kišom razdvodnjen topli obrok obespravljenima&gladnima. Umjesto da se pozabave strukturalnim problemima i stvarnim stanjem radništva u Hrvatskoj kao što su činjenice da na jednog radnika dolazi jedan i pol umirovljenik, da nam je radno stanovništvo sve starije jer je mladih duplo više nezaposlenih od europskog prosjeka i da su prosječna primanja radnika nedostatna za život, novinari su prekidali ljude dok su točali kruh i od njih mamili groteskne izjave “kako je grah fin” i “da im je baš prijao”. Čak je našim vrlim medijskim urednicima bilo previše i onih dvije stotine (200) prosvjednika koji su fućkali portiru na Markovom trgu jer nije bilo nikog iz hrvatske Vlade ili Sabora da ih bar protokolarno primi.
I stvarno, kakva se to bezvoljnost i malodušje uvuklo u hrvatskog radnika da se nije u stanju bar jedan dan u godini posvetiti obrani svojih prava? Na stranu čelništva Sindikata, svi ti nesposobni Severi & Matijaševići koji praše tajnice u svojim službenim automobilima nakon što su ispeglali službenu karticu na delicije, kako je moguće da sjede doma i jadikuju nad litrom brlje dok na Markovom trgu smišljaju zakone tipa “iz škole u grob”? Kako onom bezdušnom Todoriću koji glumi filantropa dok ih tjera raditi petkom za tri tisuće kuna, ne zagorčaju život i prestanu raditi tjedan dana? Jasno mi je da na burzi stoje u redu na tisuće spremnih da zauzmu njihovo radno mjesto, ali tzv. “štrajkbreheri” svugdje su najomraženija radnička kategorija na svijetu ( za njih ima poznatog lijeka). Zašto ne zaustave Hrvatsku na tjedan dana jer je riječ o općem interesu svih zaposlenih u zemlji, posredno i djece njihove djece? Jer, ništa ne stvara takvu paniku i “spremnost za dogovor” kada trgovački moguli, financijaši i tajkuni počnu svakodnevno gubiti profit. Prijetiti će otkazima, upregnuti korumpirane političke elite da drže govore o “aktivnostima koje su protivne državnim interesima” i izvesti policiju na ulice. No, kada se sudare s nepokolobljevim masama i jasnim zahtjevima, popustiti će, uvijek popuste. No, iz nekog razloga, ta činjenica hrvatskom radniku nikako da stigne iz dupeta u glavu.
HRVATSKI RADNIK VIŠE NEMA ŠTO IZGUBITI
I upravo ta psihoza straha, malodušja i inertnosti najjače su poluge vlasti u kontroli radništva. U hrvatskoj vlasti već dva desetljeća kontinuirano nude izgovore zašto prosječnom hrvatskom radniku nije bolje, pa smo tako preživjeli rat, interese velikih sila, nepovoljno financijsko okruženje, izbjeglice, tehnološku zaostalost, preskup teritorijalan ustroj, preglomaznu državnu upravu, prevelika davanja braniteljima, umirovljenicima, kulturnjacima i tako u nedogled. I nakon dvadeset godina sustavnog uništavanja gospodarstva, prirodnih resursa i industrije, politika udružena s tajkunsko -bankarskim lobbyem odlučila je, kroz nepostojeće “reforme”, ispostaviti račun – hrvatskom radniku. Hladno, bezočno, svisoka, gotovo prijekorno su poručili ljudima koji za male pare rade jedini stvaran i veliki posao u Hrvatskoj, da moraju više raditi i više platiti usluge koje im država pruža.
I mislim, mogu oni tako svašta tražiti, mogu i ja tako tražiti Lukasa da glumim Yodu u “Zvjezdanim ratovima”, ali dok ja znam odgovor, vrijeme je da hrvatsko radništvo ponudi nedvosmislen odgovor kako jednostavno dalje tako ne ide. Jer, jedino što mogu izgubiti, ionako odavno nemaju pod kontrolom; slobodu nad vlastitim životom. A za to se vrijedi boriti, zar ne?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Rijeka danas
O autoru:
“Suviše čudan da bi živio, suviše čudan da bi umro. Ratovao, pisao, trošio & ljubio. Istraživački novinar u doba dr. Tuđmana i dr. Ivića Pašalića za “Novi list”, “Feral Tribune” & co., proganjale su ga obavještajne službe, bio je udarna vijest u Dnevniku HRT-a, pokušali su ga oteti, zataškati i zatvoriti. Pobjegao u umjetnost i ignorirao budale. Svejedno & unatoč svemu, sve preživio i vratio se jači nego ikad. Najkontroverzniji novinar koji je hodao ovim prostorima za Rijeka Danas piše kolumnu “Prstom u oko”. Let 3 mu je oteo bolji naslov.”
