“PRSTOM U OKO” NENADA BUNJCA: TUĐMAN KAO SPOMENIČKA TAŠTINA

Prije 16 godina umro je prvi predsjednik neovisne države Hrvatske dr. Franjo Tuđman u dobi od saturnovskih 77 godina. Svi su iščekivali neizbježno jer goropadni hrvatski predsjednik, stalno uzdignutog prsta i iskrivljenog izraza lica (psihološki fenomen neverbalnog govora, tzv. “curenja emocija”), naglo se pretvorio u oronulog i njurgavog starčića slabog izrasta kose, koji tašto skriva od javnosti svoje stvarno zdravstveno stanje. Predstojnik liječničkog konzilija dr. Andrija Hebrang, već tada nije lagao, nego je vješto izbjegavao govoriti istinu hrvatskoj javnosti, uvjeravajući novinare kako je riječ o lako rješivom zdravstvenom problemu, nakon kojeg će se predsjednik, unatoč “tim i takvima”, ubrzo vratiti svojim predsjedničkim dužnostima. Strah, jeza i užas uvukao se u tadašnju političku vrhušku HDZ-a jer “vrijeme da se krene” na čelu s reformskim SDP-om neumitno se približavalo, a predsjednika Tuđmana više neće biti da ih zaštiti od bijesa hrvatskog naroda zbog pretvorbenog kriminala, “oporbene situacije” u Zagrebu, prisluškivanja novinara i gušenja slobode medija, nezakonito stečenog imetka i suspenzije demokratskih procesa. Kad je ugledna novinarka “Novog lista” Nađa Berbić, mimo službenog protokola, prva objavila vijest kako je ustanovljena moždana smrt predsjednika Tuđmana, bijesni Hebrang poslao je specijalnu policiju u razvaljivanje njezina riječkog doma kao izraz odmazde i nevjerice da se netko usudio izreći neizbježno: prvi hrvatski ćaća više nije među živima. I kao što povijest nerijetko ponudi ironiju kao zaključak, tako je i ispalo da je Rijeka prva u Hrvatskoj bijesno plakala zbog Tuđmanove smrti prije nego li se povukao pokrov preko njegova lika i djela.

TUĐMAN NAS NIJE VOLIO

Ruku na srce, Riječani i Tuđman nikad se nisu zbližili, a kamoli voljeli. Jednostavno, osebujni riječki mentalitet nikad nije trpio nasilje, glupost, ograničavanja i nametljivost kakvom su se redovito služili u HDZ-u kad je Rijeka bila u pitanju. Bez potrebnog razumijevanja za riječke specifičnosti, kontinuirano su pokušavali nametnuti koncept vladavine i sustav vrijednosti koji na Kvarneru jednostavno politički nije prolazio. I zato su stalno griješili, a Rijeka uporno dokazivala kako postoje alternative; kad su HDZ-ovi jastrebovi, po uzoru na ostatak Hrvatske, pokušavali inscenirati sukob s generalom JNA Marijanom Čadom, tadašnji Krizni štab Grada Rijeke na čelu s gradonačelnikom Slavkom Linićem dogovorio je mirnu primopredaju vojarni. Unatoč tome, državni vrh nije vjerovao Riječanima, a oni su zauzvrat masovno odlazili na hrvatska ratišta, otvorili svoje domove, zbrinuli na desetke tisuće izbjeglica i pritom iskazali domoljublje koje nije uključivalo progon Srba, otimanje imovine i nacionalnu histeriju. I na sljedećim parlamentarnim izborima, da ne spominjem za lokalnu samoupravu, opet glasali za SDP & co.

Kad je donesen čuveni Zakon o privatizaciji, Grad Rijeka odlučio je sačuvati svoju imovinu od pretvorbenog kriminala. U hrvatskoj Vladi za vrijeme mandata HDZ-a odgovorili su administrativnim i teritorijalnim ograničavanjem Grada Rijeke, te postavili “svoje ljude” u sva državna poduzeća i tvrtke van dohvata administracije “crvenog grada”. Posljedice su poznate; svugdje gdje su poslovali naši vrli domoljubi, tvrtke su nestale. Ponos grada, Croatia line s flotom od 72 broda, poslovno  je potopljen pod izlikom “nabave oružja”, Hartera, Torpedo, Brodomaterijal, 3. maj, riječka rafinerija, (nastavite niz..,) uništeni su ili dovedeni na rub propasti. U nekoliko navrata su pokušali promijeniti vlasničku strukturu i uređivačku politiku  “Novog lista” u čemu je prednjačio tadašnji HDZ-ov gubernator za Rijeku i predstojnik Ureda predsjednika RH-a Hrvoje Šarinić, izazivali afere u Gradskom poglavarstvu i stvarali javne kažine, kao što je čuveno uhićenje tadašnjeg gradskog tajnika Franje Butorca, uskraćivali državna jamstva i sredstva za projekte od posebne važnosti kao što su nizinska pruga, modernizacija Luke Rijeka ili sanacija brodogradilišta, pokušavali su životno iscrpiti Riječane i Rijeku. Zauzvrat, Riječani su opet glasali za SDP & co., na užas HDZ-a koji u Rijeci nikad nije uspio niti primirisati vlast. Predsjednik Tuđman prestao je posjećivati Rijeku čak i za vrijeme predizbornih skupova i osim tipičnog jambranja o “crvenom gradu na Rječini”, izgledalo je da su se HDZ i konzervativna desnica pomirili s mišlju da u Rijeci nikad neće stolovati Šarinić, presuđivati Šeks, a ceste graditi Ljubo Ćesić Rojs. Političkom inercijom, bili smo prepušteni sebi i to nas je gotovo smrvilo, ali to je već priča za koju dr. Tuđman nije odgovoran.

RETUĐMANIZACIJA BEZVEZE

I taman kada smo već pomislili da su nas konačno pustili na miru s besmislenom pričom o “nacionalnom pripojenju Rijeke matici Hrvatskoj”, pojavio se redikulozni Karamarko s Domoljubnom koalicijom i u trendu nasilne retuđmanizacije HDZ-a i Hrvatske zagrmio na Jadranskom trgu 1 (sjedištu HDZ-a), o “nenarodnim elementima, nehrvatskom kazalištu i crvenom gradu”. Ružan deja vu nastavili su klerikalno-nacionalistički kružoci, malog broja, ali snažnog grla i prostačkog jezika koji su bulazneći o “divljima koji su potjerali pitome”, počeli marširati pod zastavama, prijetiti neistomišljenicima i udarati miroljubive. No, iako im je urbano riječko okruženje tolerantno dopustilo da buče čak i kad su na granici “govora mržnje”, mimo svake pameti, ali ne i logike, upleli su još jednom pokojnog predsjednika Tuđmana u završnu verziju “nacionalnog oslobađanja” Rijeke.

Naime, predsjednik UHDDR-a Mile Biondić, autentični izdanak HDZ-a kontroverzne reputacije koju su obilježile sumnje u pretvorbeni kriminal i nacionalistička retorika, odlučio je postaviti bistu predsjednika Tuđmana povodom 16. (?!?) obljetnice njegove smrti na Jadranskom trgu 1. Grad Rijeka im je javnim dopisom pristojno i smisleno objasnio kako bi takvo ishitreno postavljanje spomenika pokojnom predsjedniku Tuđmanu bilo kontraproduktivno i nelegalno te da to ne može dopustiti. Pametnjakovići su izjavili da će bistu predsjednika postaviti u dvorištu Franje Lužavca, jednog od rijetkih riječkih članova HDZ-a kojeg Rijeka otvoreno poštuje. I zapravo, ništa ne sluteći, odredili realnu javnu mjeru smislenosti i uspjeha njihove inicijative.

Jer, Riječani i Grad Rijeka su bez HDZ-a i unatoč Tuđmanu dokazali svoje domoljublje, privrženost nacionalnom biću i predstavljaju rijetko utočište hrvatske demokracije u kojoj se ona, uz sve vrline i mane tog procesa, svo vrijeme nesmetano razvija. Bista predsjednika Tuđmana na način i u značenju kakvog su zamislili HDZ i Mile Biondić, gradu Rijeci jednostavno nije potrebna. Svi smo bili, ako ne neposredni akteri, onda bar svjedoci  vremena i načina kako su Riječani i Rijeka bili tretirani za vrijeme njegova predsjedničkog mandata. Za povijest, predsjednik Tuđman je političar kojeg se tek treba povijesno vrednovati, nepristrano, objektivno i sa svrhom realne procjene. Kad se to dogodi, siguran sam da će dr. Franjo Tuđman ostvariti u Rijeci spomeničko priznanje koje zaslužuje. Skupljanje golubova na njegovoj usni u Lužavčevom dvorištu ili kako to predlaže moj kunjado, preimenovanje primaćeg salona na “Galebu” njegovim imenom, to zasigurno nisu. A  koliko ja poznam lik i djelo pokojnog Tuđmana, još neko vrijeme će pripadati bespućima povijesne zbiljnosti.

O autoru:

“Suviše čudan da bi živio, suviše čudan da bi umro. Ratovao, pisao, trošio & ljubio. Istraživački novinar u doba dr. Tuđmana i dr. Ivića Pašalića za “Novi list”, “Feral Tribune” & co., proganjale su ga obavještajne službe, bio je udarna vijest u Dnevniku HRT-a, pokušali su ga oteti, zataškati i zatvoriti. Pobjegao u umjetnost i ignorirao budale. Svejedno & unatoč svemu, sve preživio i vratio se jači nego ikad. Najkontroverzniji novinar koji je hodao ovim prostorima za Rijeka Danas piše kolumnu “Prstom u oko”. Let 3 mu je oteo bolji naslov.”