Riječanin Igor Linardić započeo je s avanturom pod nazivom ‘Krug po Indiji i skok do Nepala u 110 dana’. U sljedeća tri mjeseca kružno će obići cijelu Indiju, a onda skočiti u Nepal na desetak dana. Njegove putopise pratimo na portalu Rijeka Danas, a možete ih izravno pratiti i na njegovom blogu.
Kao prvo ispričavam se što ste toliko čekali na prvo javljanje iz Indije. Razloga su dva: nisam uspio na dan dolaska rješiti pitanje interneta, ali još važnije je da sam prvi post pisao u programu koji očito nije kompatibilan s bloggerom jer mi se tekst nakon prebacivanja na blogger prikazivao okomito u jednom jedinom stupcu.
Sada kad sam nabavio internet sim karticu pišem direktno u bloggeru pa nema više tog problema.
Uglavnom, osnovna pretpostavka cijelog puta je zadovoljena – sletio sam u New Delhi. Možda će nekoga zanimati ovih nekoliko podataka o letu Zurich-New Delhi koji su mi ostali u sjećanju:
– let od 6100 km trajao je 7 sati i 10 minuta
– avion je veći dio puta letio na visini od oko 11,5 km gdje je temperatura bila oko -70 stupnjeva
– osim uzlijetanja i slijetanja, avion je letio oko 900-950 km/h
– pravac leta je bio: Zurich – Budimpešta – Bukurešt – po sredini Crnog mora – Baku – po sredini Kaspijskog jezera – sjeverna granica Irana – po sredini Afganistana i Pakistana – New Delhi.
Avion je sletio oko ponoći, ali je trebalo dobrih pola sata da izađemo van. U glavnom dolaznom hodniku terminala 3 nas je dočekao par stotina metara dugi tepison – jako neobično za aerodrome. Za provjeru vize je trebalo još pola sata. Odmah sam išao promjeniti manju svotu novaca da imam nešto za početak i već je bilo 2 ujutro pa sam odlučio ostati na aerodromu do jutra i onda polako s busom do grada. Bus sam odabrao zbog, kako već pogađate, cijene. Prema vodiću Lonely planet cijena karta od aerodroma do glavnog željezničkog kolodvora trebala je biti 50 rupija (zadnji put napominjem: kod preračunavanja samo maknite zadnju brojku, znači 70 rupija je 7 kn), ali je koštala 75 rupija. Metro košta 150, a taksi 500-600 rupija. Bus kreće odmah ispred aerodroma, kod perona 18, ali to je sve jako dobro obilježeno s obzirom da je taj terminal star tek par godina. Busevi nisu reprezentativni za naše uvjete i možda je to razlog što sam u 3-4 polazaka vidio samo 3 bijelca da se voze u njima. Sama vožnja od 50 minuta mi je i stvorila prvu impresiju o toj zemlji: prljavština, zapuštenost, psi lutalice i poneka krava koja obavezno ide u smjeru suprotnom od prometa, rikše. taksiji, svi trube, beskućnici spavaju uz rub ceste, još malo trubljenja, pa se pali glasna hindu muzika u busu, valjda da udari ritam trubama, ali se onda odnekud pojavi prekrasan održavani park, tu i tamo neka uređena vila i drvored uz cestu pa se shvati da je to zemlja suprotnosti koja to vjerojatno ne bi bila da nije bilo kolonijalizma.
Taj dan sam otišao do starog dijela grada, tzv. Old Delhi, s obzirom da je cesta prilično jednostavna za pratiti, a kartu nisam imao jer nisam rješio internet, tako da nisam znao gdje se točno nalaze ostale stvari koje imam namjeru pogledati dok sam ovdje. Iako treba pratiti jednu ravnu cestu, to je ispala prava avantura. Naime, u tijeku je nekakav praznik, a s obzirom da sam uz cestu vidio dosta krvi i životinjskih utroba, sinulo mi je da se radi o istom prazniku koji smo doživjeli i u Egiptu. S obzirom da je Old Delhi većinom muslimanski, lako se povuče paralela s Egiptom. Ta ulica od New Delhi želj. kolodvora do Old Delhi želj. kolodvora ima oko 3 km i sva je u prašini, uz hrpu ljudi koji prodaju i kupuju sve i svašta – začine, tkanine, elektroniku, kućanske aparate, odjeću i obuću (traperice 150-250 rupija), satove i novčanike (ovo dvoje je na više mjesta imalo fiksnu cijenu od 100 rupija) itd.
Ono što mi je bilo zanimljivo je činjenica da sam opet bio skoro jedini bijelac na cijelom tom putu kroz štandove i prašinu. Neki ljudi bi mi se samo nasmijali, a neki bi kimnuli glavom, e sad ne znam da li su to radili zato što im je neugodno pokraj drugačijeg pa im je to nekakav obrambeni mehanizam ili mi stvarno žele dobrodošlicu. Onih gnjavatora koji ti žele nešto prodati ili te prevariti ima začuđujuće malo i puno su manje nametljivi od onih iz Egipta. Kamo sreće da se tako i nastavi.
Na putu za nazad sam malo lutao ulicama starog grada i neplanirano izašao ispred Crvene utvrde. Uslikao sam je izvana, ali unutra nisam ulazio jer mi na slikama nije baš zanimljiva. Nažalost, zbog tog praznika su se u đamiji Jama masjid održavale molitve tako da je bila zatvorena za turiste, a zanimljiva je zbog mogućnosti penjanja na vrh minareta od kuda puca nevjerojatan pogled na uličice starog grada. S obzirom da sam ljubitelj panorama, vratit ću se drugi dan i uživati u pogledu.
Drugi dan sam otišao do Lotusovog hrama na jugu grada. To je potpuna suprotnost od starog Delhija: prekrasni drvoredi i livade, cvijeće na svakom koraku, a prašine nigdje. Divota! Ono što me privuklo ovom hramu je njegov izgled koji simbolizira poluotvoreni cvijet lotusa pa je zbog toga i okružen bazenima kako bi izgledalo kao da raste iz vode. Do tamo sam putovao podzemnom željeznicom uz dva presjedanja, a cijena karte je bila samo 18 rupija. Očekivano, vlak je bio krcat u oba smjera, ali ipak je ovo Indija, druga najmnogoljudnija zemlja na svijetu. Trebam li uopće napominjati da sam bio jedini bijelac u svom vagonu 🙂
I skoro sam zaboravio spomenuti priču s aerodroma u Zurichu. Tamo me je čovjek koji pregledava pasoše pitao: “Rijeka?”. Ja mu naravno odgovorim potvrdno, a on kaže, na slabom hrvatskom: “Dobro igrate nogomet”. Prvo sam se nasmijao pa odgovorio: “Da, ove godine smo odlični”. Nasmijao se i on i zaželio mi sretan put.
Hrabro i zanimljivo