Putinov genocidni mit

Putin u intervjuu s Tuckerom Carlsonom govori mnogo o prošlosti. U ovom članku detaljno objašnjavamo, koristeći činjenice, zašto i kako skoro svakoj Putinovoj tezi o istočnoeuropskoj povijesti nedostaje osnovna logika.

Vidjeti ćemo da je ovim intervjuom Putin zapravo svima nama pokazao plitkoću i ograničenost mentaliteta koji ga vodi. I kako njegove riječi slabo kriju pogled na život i svijet koji je nama žiteljima balkanske regije nažalost dosta poznat iz najgorih trenutaka bliske povijesti…

Putin nam u intervjuu s Carlsonom više od sat vremena priča o povijesti raznih teritorija i raznih epoha istočne Europe. Pri tome stalno koristi riječ “Rusija” kad opisuje sve te razne oblasti kroz razna vremena, a time nas zapravo samo želi uvjeriti da je danas pravedno sve te teritorije pripojiti Ruskoj Federaciji kojom vlada.

Takva forme mentis, jasno je, samo po sebi kao neizbježan ishod imaju neki oblika rata, jer stvara beskrajne zahtjeve za nešto što je trenutno tuđe. Zahtjeva poništenje cijelog poslijeratnog međunarodnog poretka, koji se temelji na pravnim granicama između suverenih država.

U Putinovoj logici postoje 3 poveće greške, odnosno 3 logičke zablude.

Problem broj 1: Moskva svih tih stoljeća još nije postojala

Putin se u razgovoru s Carlsonom fokusirao uglavnom na rusku vezu s teritorijima Ukrajine u IX., X. i XI. stoljeću. Prvi problem Putinografije je da Moskva svih tih stoljeća još nije postojala, i nije postojala ni u kakvom obliku. No, i kad bismo mogli otići na magično putovanje kroz vrijeme koje Putin priželjkuje, i vratili sat natrag na 862. ili na 988. godinu, to nas opet ne bi dovelo do neke zemlje u kojoj se glavni grad nalazio ni približno današnjoj Moskvi. U doba kad je Kijev bio već važan glavni grad jedne države, na teritoriji današnje Moskve postojale su samo močvare i šume. I možda pokoji izolirani lovac sakupljač, ugrofinske narodne pripadnosti. Štoviše, svi znamo da se većina teritorije države zvane Ruska Federacija danas nalazi, ne u blizini Moskve, nego u Sibiru (Rusija je jedina europska zemlja koja je zadržala gotovo sve svoje kolonije i nakon što ih sve ostale zemlje izgubile kroz XX. stoljeće).

U epohi o kojoj nam priča Putin, Europljani nisu kontrolirali azijski Sibir. Pa ako pratimo Putinovu logiku, onda to znači da Rusija danas ne polaže pravo na sibirske teritorije iz kojih crpi sav svoj prirodni plin i naftu, resurse koji čine 45% njezinog državnog proračuna. Neke druge bi zemlje imale pravo pripojiti cijelu tu rusku teritoriju po toj logici, ili bi, s druge strane, na nju imale pravo zgnječene ruske nacionalne manjine koje su do pred nekoliko stoljeća tamo samostalno vladale, a i danas čine većinu stanovništva.

Dakle, glavna implikacija putinova stajališta je da niti jedne granice nisu legitimne, uključujući granice svih naših jugoistočno-europskih zemalja. Sve je relativno, jer svatko može izmisliti svoju priču, nekoherentno spajajući pametno izabrane podatke iz povijesti u narativ koji će služiti osobnim snovima i težnjama. I zato je Carlson na svoje prvo pitanje u intervjuu: “Zašto ste morali napasti Ukrajinu?”, dobio 50 minuta dug propagandni govor o mitu ruske vječnosti.

Problem broj 2: Genocid postaje neizbježan

Problem, koji nastaje tek nakon što je rat već krenuo, je da u Putinovom mentalnom sklopu genocid postaje neizbježan. Nakon što ste odlučili da imate pravo na tuđu zemlju kojom je navodno netko “vaš” vladao u dalekoj prošlosti, onda ste prisiljeni inzistirati da je jedina moguća prava povijest ta koju vi osjećate. I da su životna iskustva onih ljudi koji su živjeli u prošlosti na toj zemlji ili koji na njoj žive u sadašnjosti za vas a priori “lažna”, odnosno “umjetna” (da upotrijebim jednu od Putinovih omiljenih riječi).

U intervjuu, i u svim drugim govorima od početka rata, Putin stalno govori o velikoj razlici između prirodnih i umjetnih nacija. Prirodne nacije po njemu imaju pravo na postojanje, a umjetne nemaju.

Međutim, jedina je  naučno objektivna istina da prirodne nacije ne postoje. Nigdje i nikad. Sve su nacije nekako “stvorene” u nekom povijesnom trenutku, nekako su progurane u živote skupine ljudi, malo odozgo (češće), malo odozdo (rjeđe). Tako na primjer Rusiju sutrašnjice čine današnja djela Rusa. Ako ruski narod vodi nezakoniti rat uništenja u Ukrajini, to ih sutra čini drugačijim narodom nego što su možda mogli biti da su drugačije postupili. I ovo je važnije od svega što se dogodilo prije nekoliko stoljeća.

Kada netko tuđu naciju naziva “umjetnom”, automatski stvara opravdanje za genocid. Svi koji se u potpunosti ne uklapaju u Putinovu lijepu priču (“Rusija je vječna, pa Rusi mogu raditi što god žele”) moraju stoga biti uklonjeni s puta. Prvotno ih se mora ukloniti iz narativa o prošlosti, a onda i kao ljudska bića, s lica zemlje.

Po Putinovoj logici, nije važno u što ljudi vjeruju ili kako ljudi shvaćaju vlastitu prošlost. On i samo on je taj koji odlučuje koje će duše biti vezane za koje druge duše i na koji način. U njegovom umu nema mjesta u prirodi za druge poglede, jer su proizašli iz događaja koji se (u njegovoj priči) nikada nisu smjeli dogoditi. Njegov pogled mora upravljati prošlošću, a to u sadašnjosti samo po sebi zahtijeva nasilje. Drugim riječima, genocid.

Pa tako ako ima nekih ljudi koji govore da Ukrajina postoji ili je dugo postojala, njih se mora uništiti. To je zapravo logika koja stoji iza ruskog masovnog ubojstva Ukrajinaca od samog početka rata. Putin je očekivao da će Ukrajina pasti za nekoliko dana jer je mislio da treba eliminirati samo nekoliko umjetno stvorenih “Ukrajinaca” u tamošnjoj eliti i da će se cijela državna konstrukcija srušiti kao kuća karata. Što se više, kroz dane i mjesece rata, uvjerenih Ukrajinaca pojavljivalo pred Rusima, sve je više Putin morao ubijati. To vrijedi i za sve materijalne i nematerijalne izraze ukrajinske kulture. Rusija je uništila tisuće ukrajinskih škola, i kamo god stignu ruske trupe, spaljuju ukrajinske knjige, brišu dokaze ukrajinskog jezika.

Nama koji smo vezani za recentnu povijest jugoistočne Europe, to naravno budi sjećanja na jako poznati mentalitet i pristup ratovanju.

Problem broj 3: Ukrajinci su agresori jer ne pristaju na to da da ne postoje

Treći problem je Putinov fašizam izražen kao žrtva. Putin je bez dvojbe diktator, a diktator je najveće zemlje na svijetu i osobno kontrolira stotine, najvjerojatnije i tisuće milijardi dolara u privatnim fondovima. No, svejedno on nama (i sebi) priča priču kao da je baš on dugoročna žrtva, jer se eto ne slažu baš svi s njim. Isto tako je u njegovom umu i Rusija žrtva, jer Rusi mogu cijelom svijetu pričati priču o tome kako su prisiljeni voditi genocidni rat, a ne slažu se baš svi s njima da je to neophodni genocid.

U takvoj priči Ukrajinci a priori postaju agresori, jednostavno jer ne pristaju na to da oni i njihova država ne postoje.

Uistinu, kaže Putin, Ukrajinci su pravi “nacisti”, riječ koja u njegovim ustima samo znači “ljudi koji odbijaju prihvatiti da su Rusi čisti bez obzira na to što danas rade”. Tu nam Putin pokazuje svoje pravo lice pojedinca koji pati od kompleksa žrtve: ako su Ukrajinci “nacisti,” onda Rusi – iako su započeli rat i ubili desetke tisuća ljudi i oteli desetke tisuća djece i svaki dan izvršavaju raznorazne ratne zločine – mora da su pravedni patnici.

Zato je mit i raspolaganje mitom za Putina i njegov režim najvažniji asset koji postoji. Ako povjerujemo priči da su sva zla u prošlosti činili drugi, kako nam kaže Putin, onda mora da i sva zla u sadašnjosti čine drugi. Putinova priča grubo dijeli dobro od zla, i zato govori najslabijem djelu naše psihe, kao i svi mitovi. Rusija je tako uvijek u pravu, drugi su uvijek u krivu. Rusi se mogu ponašati doslovno kao nacisti do zadnje točkice dok istovremeno druge nazivaju “nacistima”, ali to je u redu. Jer je Rusija narod s posebnim ciljem, specijalni narod, izabrani narod, uvijek žrtva tuđih zavjera. Putinov rat se vodi uz najtipičnije fašističke parole i fašističkim sredstvima, uz masovnu uporabu plitke propagande i uz masovnu mobilizaciju kako tipično biva u svim fašizmima.

Znači, Putin griješi jer vodi rat, genocid i promovira fašizam. No još je veći problem u tome kako (na koji način) Putin to radi.

Naime, Putin namjerno ili naivno izostavlja važne činjenice već iz same premise svoje priče, a isto tako i u ostatku nju. Da pojasnimo: čak i kad bi Putin bio pravi pravcati povjesničar i znao povijest (a nije, i ne zna) i da nam je otkrio neku povjesnu istinu, to ne bi značilo da bi zato imao moralno ili teritorijalno pravo na tuđu zemlju, na temelju nekih točno iznijetih podataka o prošlosti. Niti bi ti podaci opravdali rušenje čitavog međunarodnog pravnog poretka, invaziju na susjede i genocidna djela.

Pravi pravcati povjesničari, kao što sigurno znate, nemaju toliku moć… za razliku od careva. 

Smiješna i neuka Putinova povijest

Većina onog što nam Putin govori o prošlosti je zapravo svakom povjesničaru već na, recimo, prvoj godini trogodišnjeg faksa, smiješno po širini iskrivljenosti i neukosti. Jer Putin u skoro svakoj izgovorenoj rečenici izostavlja važne podatke o povijesti zemalja koje su sada dio Ukrajine.

Naime, tisuće godina prije nego što je Putin počeo baš sve krivo shvaćati o povijesti čovječanstva, svjetski se trendovi važni za čitavo čovječanstvo pojavljuju upravo na teritoriji današnje Ukrajine. Već prije otprilike šest tisuća godina, u brončano doba, na tom području su postojala jako velika naselja (tkzv “mega-gradovi”), a oko njih se razvila uspješna poljoprivredna civilizacija. A prije otprilike pet tisuća godina, ljude koji su izgradili te mega-gradove istisnuli su stočari koji su pripitomili konja. To su bili ljudi iz stepe koji su sobom doveli početke indoeuropskih jezika kojima sada govorimo mi i otprilike polovica ljudi na svijetu.

Prije otprilike dvije tisuće i pet stotina godina, tu su Skiti iz današnje južne Ukrajine susreli Grke, od čega su nastali neki od najpoznatijih grčkih mitova (uključujući onaj o Amazonkama, skitskim ratnicama).

Skitija, iliti južna obala današnje Ukrajine, hranila je Atenu u doba njezina najvećeg procvata, a Grci su i sami živjeli u gradovima na današnjoj južnoj ukrajinskoj obali.

Da je doista moguće danas zahtijevati tuđi teritorij temeljem toga tko je prvi bio na njemu, Rusija bi bila jedna od zadnjih zemalja koja ima neko pravo na ukrajinsku zemlju iz Putinove priče.

Odatle bi se moglo putovati kroz povijest do drugih ponatih žitelja te zemlje, Sarmata, Gota i Hazara. Zemlje današnje Ukrajine su uz Grčku bile prve naseljene europske zemlje u povijesti; to je bilo kroz povijest vrlo naseljeno područje, često su baš tu živjeli vrlo utjecajni narodi, i to dugih barem 37 tisuća godina ljudske povijesti.

Da je doista moguće danas zahtijevati tuđu teritoriju na temelju toga tko je prvi bio na njoj, Rusija bi bila jedna od zadnjih zemalja koja ima neko pravo na ukrajinsku zemlju iz Putinove priče.

Sve Putinove izjave o vremenskom razdoblju o kojem govori, tj od devetog stoljeća na dalje, su historiografski patetično pogrešne: Njegova priča kreće s time kako su ljudi u Novgorodu “pozvali” “varjaškog princa” da njima vlada. No povijest je mnogo grublja (i dublja) stvar od toga. Bilo je to doba Vikinga. Vikinška robovlasnička kompanija poznata kao “Rus” našla je svoj put niz rijeku Dnjepar kako bi zamijenila svoje slavenske robove za srebro. Na kraju su ti Vikinzi od Kijeva, koji je u to vrijeme bio hazarska utvrda, napravili svoju glavnu trgovačku postaju i luku, a kasnije i prijestolnicu.

U intervjuu Putin poziva Carlsona da mu mora vjerovati kad kaže da je to bila “centralizirana država” s “jednim jedinim jezikom”. Tu Putin pokazuje koliko je doista neuk čovjek. Ta država o kojoj on priča je bila srednjovjekovno kraljevstvo, a ni približno država u našem modernom smislu. Nedvojbeno znamo da nije bila centralizirana. To je potpuna fantazija. Niti je imala jedan jedini glavni jezik. Dapače, njezini Vikinški i postvikinški vladari nosili su tri imena: u prvom redu svoja germansko-skandinavska, vremenom su primili i domaća (staroslavenska), a nakon konverzije dobii su i krsna imena. Postojao je slavenski jezik u to vrijeme i na tom mjestu, kojim je govorio veći dio stanovništva, a na kraju su ga primili i vladari, ali to nije bio ni iz daleka moderni ruski ili ruski bilo kakvog opisa. Ponekad se u političke svrhe korištio i turkički hazarski jezik. Na teritoriju konfederiranih plemena kojima je Kijev bio glavni grad, govorilo se još i dosta drugih jezika, iz nekoliko različitih jezičnih obitelji.

Većinsko stanovništvo Europske Rusije bilo je ugrofinske etničke skupine

Kad bi Putin bio ozbiljan o tome da prošlost određuje sadašnjost, trebao bi reći da bi teritorija te srednjovjekovne vikinške države, Kijevske Rus’ – koja je obuhvačala veliki dio Ukrajine, cijelu Bjelorusiju, nešto sjeverozapadne Rusije prema današnjim granicama – trebali pripasti Švedskoj ili Danskoj, ili možda Finskoj (budući da je većinsko stanovništvo Europske Rusije tada bilo ugrofinske etničke skupine).

Stvaranje Kijevske Rus’ bio je zapravo jedan od nekoliko spektakularnih primjera vikinške državogradnje oko 1000. godine. Taj dio povijesti uključuje Južnu Italiju, Normandiju (i tako neizravno tadašnju Englesku), kao i sva skandinavska kraljevstva. Ponekad vikinške ambicije su uključivale ujedinjenje nekoliko tih država, kao kad je Harald Hardrada, koji je ranije služio vojsku Kijevske Rus’, preuzeo krunu u Norveškoj i napao Englesku. Putin nam govori o Jaroslavu Mudrom; na Islandu su tog fascinantnog vladara zvali drugačije, Jarisleif Hromi. Bio je to čovjek poznat širom tadašnje Europe (ali ne u Moskvi, koja nije postojala).

Zatim stižu u Kijev Tatari, 1240. Ovo je neugodan povijesni trenutak za Putina, jer jasno pokazuje problem u čitavom njegovom načinu razmišljanja. Ako su tatari uništili Kijevsku Rus’ oko 1240. godine, zašto ne bi uzeli taj datum kao najvažniji za modernu Rusiju? Zašto bi taj datum bio manje važan od ranijih i kasnijih datuma koje Putin citira? Zašto naprimjer Kazahstan kao kulturni naslijednik (jedan, jer ih ima više) sad ne polaže pravo na Kijev, a po tom pravu i na Rusiju? Po Putinovoj logici, moralo bi tako biti.

Moskva još uvijek ne postoji…

Putin u intervjuu žurno preskače cijelu ovu epohu do (potpuno lažne) tvrdnje da su “sjeverni gradovi Rusa i u to doba sačuvali nešto od svog suvereniteta”. On nas zapravo s time želi uvjeriti da je Moskva na neki način sačuvala suverenitet Kijevske Rus’ pod tatarskom vlašću. Međutim… Moskva ni tad nije još postojala. U vrijeme kada su Tatari izvršili invaziju, znamo da je na tom mjestu postojalo jedno prvo naselje, drvena utvrda, ali su ga tatari sravnili sa zemljom i pobili lokalne stanovnike. Kada je utvrda na rijeci Mustajoki (izvorno finsko ime po kojemu je naselje dobile ime) obnovljeno, to je učinjeno samo da bude mjesto prikupljanja danka za tatarske gospodare iz Zlatne Horde. Kasnije je ime naselja evolviralo u slavensko “Na Moskvje”. To je pravi trenutak osnivanja prvih korijena proto-države sa središtem u Moskvi. Zašto onda današnja Moskva sada ne pripada Kazahstanu?

‘Kijevska Rus’ ni na koji način nije bila “Rusija”

U transkriptu intervjua koji je objavio ured predsjednika Ruske Federacije, Putin stalno koristi riječ “ruski” kad priča o ovoj dalekoj povijesti. Ovo nije nešto što se od Carlsona može očekivati da primijeti, ali svaki put kad Putin koristi tu riječ u tom povijesnom kontekstu, on duboko griješi.  Jer Kijevska Rus ni na koji način nije bila “Rusija”. Država je to ime dobila samo po Vikinzima koji su njom vladali, a ne po nekom narodu koji je u njoj živio. Istina, s vremenom se taj naziv Rus’ počeo vezati s lokalnom zemljom i njezinim narodom, ili bolje rečeno s kršćanstvom, ali “Rusija”, kako Putin koristi tu riječ, je samo carstvo osnovano u Sankt Petersburgu (grad koji jako dugo nije postojao još za vrijeme Kijevske Rus) 1721. godine.

To Rusko carstvo je 1721. uzelo “Ruski” narodni pridjev upravo kako bi njezini vladari mogli položiti pravo na tuđe zemlje i povijest, na koje su strateški ciljale u tada bližoj budućnosti. E sad, samo zato što je Petar Veliki donio pametnu PR-ovsku odluku pola tisućljeća nakon što su Tatari zauzeli Kijev ne znači da je ikakva “Rusija” postojala tad kad su tatari stigli. Jednostavno, nije.

Rusko je carstvo bilo vrlo važna država. Ali čak ni Rusko Carstvo (1721.-1917.) nije bilo Rusija kakvu Putin danas priželjkuje. Većina njenog teritorija nalazila se u Aziji. Nije bilo ruske nacionalne svijesti među njezinim narodima na većini njezinih teritorija. Većina stanovništva nije govorila ruski. Njegovu vladajuću klasu uglavnom su činili Nijemci, Poljaci i Šveđani. Katarina Velika, carica koju Putin tako puno štuje, bila je njemačka princeza koja je došla na vlast nakon ubojstva svog supruga, koji je bio njemački princ.

Isto bi mogli reći i za sovjetske elite, koje su bile raznih narodnosti. Tek s Borisom Jeljcinom i njegovim odabranim nasljednikom Putinom pred sobom imamo uistinu prave etničke Ruse koji trajno vladaju u zemlji koja se zove Rusija. Možda se eto upravo taj novitet krije iza Putinovog pogleda na prošlost koji je istodobno naivan i ciničan, ili bolje rečeno pun kompleksa. Ruska državnost je zapravo postmoderna pojava.

Prelazeći iz srednjeg vijeka u sadašnjost, Putin propušta nešto jako važno. Vrlo kratko i brzinski spominje Veliku Kneževinu Litvu i Poljsko-Litvansku Uniju, i to samo da bi rekao Carlsonu da su te dvije države tlačile “ruse”. Međutim, Veliko Vojvodstvo Litve i Poljsko-Litavska Unija su bile najveće države u Europi tog doba. Upravo je Litva naslijedila većinu zemalja stare Kijevske Rus’, otprilike skoro u isto vrijeme kada su njeni vladari postali i kraljevi Poljske. Proto-ukrajinski jezik, kojeg mi zovemo rutenski, je tad uz litavski postao službeni jezik države i bio je najkorišteniji jezik kroz zemlje Velike Kneževine Litve.

Poljsko-Litvanska Unija je uključivala Kijev više od tri stotine godina – vremenski duže nego što je Kijev bio dio Kijevske Rus’, i mnogo duže nego što je Kijev bio dio Ruskog Carstva. Velik dio impresivne političke kulture i intelektualnog nasljeđa se iz Kijeva preselio upravo u Vilnius. Opet, po Putinovoj vlastitoj logici, današnja bi Litva ili današnja Poljska trebale tražiti da im se pripoji zemlje koje sad zovu Ukrajina.

Pobuna ukrajinskih kozaka

Štoviše, puno se tog važnog dogodilo tijekom tih tri stotine godina u kojima je Ukrajina bila dio Poljske i Litve: renesansa, reformacija, protureformacija. Sve je to duboko obilježilo Ukrajinu (kako se već tada zvala!) i učinilo je mnogo drugačijom od moskovske države uvelike netaknute svim tim trendovima. Istina, Ukrajinski kozaci su se doista u jednom trenutku pobunili protiv poljske vladavine, ali su to činili baš na temelju shvaćanja pravne dužnosti vladara prema podanicima koje je postojalo u Poljskoj i Litvi, a nije uopće postojalo u Moskovskoj državi, koja je bila ustrojena po mnogo autoritarnijim azijskim strukturama.

Kad su se ukrajinski kozaci pobunili protiv poljske vladavine 1654. godine, predvodio ih je čovjek školovan kod isusovaca koji je govorio ukrajinski, poljski i latinski, a nije znao ruski jezik, i koji je koristio prevoditelje za komunikaciju s moskovljanima. Svoju su novonastalu državu ukrajinski kozaci htijeli nazvati Velika Kneževina Rus’ka, i barem sa geografske i lingvističke strane možemo naći neku logiku u takvom izboru, jer su ti ljudi živjeli na zemlji koja je bila epicentar stare Rus’ i služili su se jezikom koji je ostao najsličniji onome koji su koristili tamošnji drevni slaveni koji su bili važan sloj cijelokupnog stanovništva drevne Rus’. Ako ništa drugo, logika je mnogo veća nego ona koja se krije iza ideje Moskovske intelektualne klase da preuzme ujedno nasljeđe Kijevske Rus’ kroz “Sverusizam” i Rimljana kroz koncept “trećeg Rima” sa sjedištem u Moskvi.

Kozaci su počeli surađivati s Moskvom tek nakon što su izgubili svoje glavne saveznike krimske tatare, a to je kasnije dovelo do ratova koji su uništili Poljsku-Litvu i omogućili Moskoviji da se proširi prema zapadu i pripoji ukrajinske kozočke zemlje. To nije bio akt suradnje dviju bratskih naroda, nego je bio nasilni pothvat, dug proces ratovanja i političkog komplotiranja, koji je krenuo 1709. te kroz razne čistke i teške bitke protiv lokalnih žitelja završio tek 1789., kad je carica Katarina II uspjela u potpunosti porobiti kozake (i tako su siromašniji -Ukrajinci bili robovi sve dok robovlasništvo nije ukinuto u Rusiji, nedavne 1906. godine).

Putin je stoga potpuno u krivu da je sporazum potpisan između kozaka i Moskovije 1654. bio neka vrsta vječnog vezanja duša Ukrajinaca za Ruse.

Netko tako upućen u laganje, toliko naivno vjeruje u laži koje su mu govorili dok je bio mlad.

Kao i mnoge stvari koje on misli, to je samo proizvod nekog ureda u sovjetskom ministarstvu propagande, stvoren s određenim političkim ciljem: Hruščovljev je režim plasirao tu tezu u javnost kako bi objasnio zašto je Ukrajina, za koju su svi u njegovo doba prihvaćali kao zasebnu naciju, ipak zauvijek vezana za Rusiju unutar sustava SSSR-a. Tvrdnja se temelji na pukoj političkoj potrebi, a ne na povijesnim činjenicama.

Ima nečeg duboko jadnog u tome da netko tako upućen u laganje kao što je Putin, toliko naivno vjeruje u laži koje su mu govorili kad je bio mlad.

Putin griješi i oko ukrajinskog jezika, što je tipično za imperijalnu gluhoću. Istina je da Ukrajinci danas znaju govoriti ruski (iako mnogi i to, iz razumljivih razloga, sve više odbijaju) u istoj mjeri kao i ukrajinski. Kad bi se susreli s Rusima, Ukrajinci su do nedavno prelazili na ruski. Ova ljubaznost je u Rusima stvorila dojam da je ukrajinski samo dijalekt ruskog ili da ukrajinski ne postoji. No, istina je da Ukrajinci znaju ruski vrlo jednostavno jer su ga naučili. A Rusi ne znaju ukrajinski jer ga, eto, ne uče. Ruski vojnici i sada, poslije pune dvije godine rata, ustrajno nazivaju ukrajinski jezik koji čuju na radio presretanju “poljskim”, jer nisu po mentalnom sklopu u stanju shvatiti ono što je svima drugima očito: da postoji ukrajinski jezik, ali ga oni ne razumiju.

Ideja nepostojanja ukrajinskog jezika, naroda i zemlje je genocidna

Putinova ideja da ne postoji ukrajinski jezik je kao njegova ideja da ne postoji ukrajinska zemlja ili ukrajinski narod: genocidna. Jer samo masovno ubijanje može stvoriti na terenu takvu “istinu”. I naravno, jedna stvar koja je jasna iz ovog intervjua je da Putin uzima zdravo za gotovo da je ubijanje bilo kakvog broja ljudi bolje od priznavanja jedne svoje intelektualne greške. Za njega su ideje važnije od ljudskog života. I zato Putin mora ubijati, jer je jednostavno činjenično u krivu po cijeloj fronti intelektualne konstrukcije na kojoj leže svi njegovi stavovi.

Putin je možda i najbliži spoznaji problematičnosti u vlastitoj logici kada govori o XX. stoljeću i stvaranju Sovjetskog Saveza (i njegove ukrajinske republike): Putin je siguran da u povijesti nikad nije bilo Ukrajine i zato mora prikazati Lenjina i Staljina kao budale, jer su se kroz sva svoja životna djela i kroz svoj rad ponašali kao da je Ukrajina stvarna pojava.

Lenjin i Staljin nisu bili budale

E sad, Lenjin i Staljin su bili mnogo tog, ali definitivno nisu bili budale. Putin tvrdi da su djelovali iz “neobjašnjivih” ili “nepoznatih” razloga kad su stvorili ukrajinsku republiku i primjenjivali (u 1920-ima) politiku koja je bila u skladu s postojanjem ukrajinskog jezika i kulture. No Lenjin i Staljin su to zapravo činili jer su znali, iz vlastitog iskustva, da postoji ukrajinski nacionalni pokret. Nisu željeli da to bude istina; jednostavno su se s tim suočavali kroz čitav svoj životni i radni vijek. Znali su da je u Ruskom Carstvu postojao ukrajinski nacionalni pokret. Znali su da su Ukrajinci nakon boljševičke revolucije pokušali osnovati više svojih država. Znali su da su porazili te pokušaje nakon mnogo godina totalnog rata i uz veliki napor, i da će dugoročno morati učiniti nešto drugo da bi riješili taj problem za Moskovsku vlast.

U svemu tome Putin zove Sovjetski Savez “Rusijom” i otvoreno kaže Carlsonu da je Sovjetski Savez samo drugo ime za Rusiju. I tu jako griješi. Rusija je bila dio Sovjetskog Saveza. Oko polovice stanovništva te države nisu bili Rusi. Ukrajina i druge republike su bile žrtve politike rusifikacije, ali nijedan sovjetski vođa nije tvrdio (kao što to čini Putin) da su te republike dio Rusije. Sovjetski Savez je uzeo upravo taj upravni oblik nominalne federacije nacionalnih republika, jer su Lenjin, Staljin i drugi boljševici znali, prije više od stotinu godina, da moraju računati s Ukrajinom. Stvorili su Sovjetski Savez s nacionalnim republikama jer su znali da moraju napraviti neki kompromis s političkom stvarnošću, prije svega sa stvarnošću u Ukrajini.

Kada se sovjetska politika okrenula protiv Ukrajinaca ranih 1930-ih, to je bilo zato što se Staljin bojao gubitka Ukrajine kao rezultata svoje vlastite katastrofalne gospodarske politike, a ne zato što je mislio da Ukrajina ne postoji. Imao je pravo vjerovati da će se ukrajinski seljaci oduprijeti njegovoj politici otimanja njihove zemlje; mnogi od njih i jesu, sve dok su mogli. On i drugi članovi politbiroa su tad projektirali političku glad u Ukrajini po logici da bi posebno Ukrajinci trebali biti kažnjeni za neuspjehe Staljinove vlastite politike. Putin potpuno ignorira te događaje; ali su ti događaji proživljena i nezaboravna stvarnost za preživjele Ukrajince. Generacijsko sjećanje na ono što Ukrajinci zovu Holodomor jedan je od načina na koji se Ukrajinci danas razlikuju od Rusa.

Bjelorusi i Ukrajinci najviše nastradali u Drugom svjetskom ratu

Putin govori o Drugom svjetskom ratu kao o ruskoj etničkoj borbi, ali to je bila sovjetska borba. A sovjetski narodi koji su najviše stradali u ratu, bili su bjelorusi i ukrajinci. Pod njemačkom okupacijom ubijeno je više ukrajinskih civila nego ruskih civila. Ukrajinski vojnici bili su nadzastupljeni u Crvenoj armiji koja je porazila Nijemce na istočnom frontu. Ukrajinci i Bijelorusi su imali najveću stopu ubijenih u borbi protiv nacista. To su važne činjenice suvremene povijesti preko kojih Putin jednostavno prelazi. Ili pak izmišlja stvari: poput tvrdnje da je držao predavanje ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom o ocu Zelenskog, koji je bio u Crvenoj armiji. Bio je to zapravo djed Zelenskog. Njegov pradjed i tri praujaka ubijeni su u holokaustu. Putin je iz vida izgubio pojam o pokoljenjima što je i kome važno.

Ono što nam Putin ima za reći o Drugom svjetskom ratu jest da je Hitler bio u pravu. Putin već desetljeće u javnosti opravdava pakt Molotov-Ribbentrop, savez između Staljina i Hitlera iz 1939. godine, kojim je zapravo započeo Drugi svjetski rat. Njegov argument na početku bio je da je sovjetski izbor da se pridruže nacističkoj Njemačkoj u invaziji na Poljsku upravo nešto što su svi radili. Ali teško je pomisliti da bi Hitler mogao započeti svoj rat da su se Sovjeti jednostavno držali pakta o nenapadanju koji su ranije potpisali s Poljskom.

U ovom zadnjem intervjuu je Putin išao još dalje, rekavši u svom delirijumu da je Poljska ujedno  previše surađivala s Njemačkom (i zato ju je Sovjetski Savez morao napasti), a istovremeno nedovoljno, i time prisilila Njemačku da ju napadne, pa tako sama sebi navukla rat. Putin nam želi reći da je Poljska surađivala s Njemačkom kako bi skrenuo pozornost s osnovne činjenice da je Sovjetski Savez u Drugi svjetski rat ušao kao njemački saveznik.

Putinov pristup granicama 2024. vrlo sličan Hitlerovim 1939.

Varšava se hrabro odbila boriti na strani Berlina 1939. kad joj je to ponuđeno; a Moskva se složila s Hitlerom. Putin krivi Poljsku za rat jer je njegov vlastiti pristup granicama i povijesti 2024. godine jako sličan Hitlerovim 1939. godine.

Putinov “povijesni” argument o Ukrajini je doista u skladu s nacističkom propagandom o Poljskoj, čak i u djelu priče o “umjetnim” narodima koji nemaju nikakvo povijesno pravo na postojanje.

Tvrdnja da su Ukrajinci pravi nacisti je sama po sebi fašistička: počiva na domaćo-političkoj dikotomiji mi-i-oni, gdje se žiteljima Rusije kroz državne medije stalno govori da su oni uvijek nevini; i na međunarodnoj propagandnoj kampanji koja je sve nas ostale trebala zbuniti i prodrmati naše shvaćanje onog što zapravo jasno vidimo svojim očima.

Zapravo, Ukrajina ima puno manje problema s krajnjom desnicom nego Rusija, ili što se toga tiče, od Sjedinjenih Država, ili gotovo bilo koje druge europske zemlje. Ukrajinci su izabrali židovskog predsjednika s više od 70% glasačkih listića, a da njegovo židovstvo nije bilo problem. To bi u mnogo europskih država bio izazov. Ukrajinski ministar obrane je krimski Tatar (i musliman). Vrhovni zapovjednik ukrajinskih oružanih snaga rođen je u Sovjetskoj Rusiji od ruskih roditelja. Ukrajina ima određeni stupanj raznolikosti, čak i u ovim ratnim uvjetima, što dobro odražava njezinu fascinantnu i bogatu povijest, prošlost koja se zapravo ne može opisati u tekstu poput ovog, koji mora imati usku svrhu pokazati kako i zašto Putin nije u pravu.

Putin svoje teze gura od 2010. godine

Činjenica da mnogo ljudi na zapadu misli da je ukrajinski narod nacistički ustrojen a ruski suprotno, je pravi dokaz koliko je Rusija jaka tvorevina i koliko je širok njezin utjecaj na Zapadu, i kod mnogih ljudi u našoj regiji.

Važno je podsjetiti čitatelja da je Putin sve ove lako opovrgljive teze iz Carlsonovog intervjua počeo gurati već od 2010. godine, puno prije rata u Donbasu. Objektivna je činjenica da Putinova priča, tako kako je on nama iznosi, kao krajnji ishod može samo imati rat, genocid i fašizam.

Također, iako se ovo može činiti kao mnogo manje važna stvar, takav pristup onim ljudima koji se poviješću bave poštenim pristupom čini puno teže vježbati povijest i pomoći puku da ju bolje i opširnije razumije. A razumjeti povijest je važno za stvaranje bolje budućnosti i suživota svih ljudi. 

Kad su priče poput ove Putinove uspješne, ljudi u drugim zemljama misle da je i njima potreban prikaz vječne nevinosti kako bi se opravdala grozota njihove svakodnevice. I povjesničari mogu lako biti uvučeni u vrtlog, trošeći svoje vrijeme na odgovaranje na laži umjesto da ga pametnije posvete istraživanju i studijama za mnogo veću dobrobit čovječanstva.

To je tako baš u našoj regiji, jer su putinov amaterski revizionizam i intelektualna plitkost probudili mnoge uspavane komplekse onih ljudi koji se već desetljećima nisu u stanju pomiriti i nositi sa svojim vlastitim odgovornostima, kako u privatnoj sferi, tako na državnom i međunarodnom nivou.

Putinov amaterizam tako izravno generira nepotrebne raskole unutar naših lokalnih zajednica u Hrvatskoj, i u širem smislu, među našim susjednim državama. I to naročito u onim zemljama u kojima ruska propaganda marljivo radi, služeći se starim i odavno pobijenim povijesnim manipulacijama kako bi i kod nas stvorila nove ali stare ratove.