Da nema doline Neretve, Podunavlja i istarskih poljoprivrednika, Riječani bi ostali gladni domaćeg voća i povrća, barem ako je suditi po ponudi na glavnoj riječkoj tržnici. Poljoprivrednih proizvoda s područja Primorsko-goranske županije na placi praktički uopće nema, pa se stanovnici grada na Rječini moraju oslanjati na radišnost poljoprivrednika iz ostalih dijelova Hrvatske.
Domaće voće i povrće
To, dakako, ima utjecaj i na cijene budući da je transport nešto skuplji. Ipak, ono što bi moglo obradovati ljubitelje domaće hrane je činjenica da je gotovo sve voće i povrće domaće, barem ako se može vjerovati prodavačima i onome što je ispisano na ceduljicama uz pojedini proizvod.
Artikli koji se uvoze iz inozemstva, poput grožđa iz Italije ili banana iz Ekvadora, u manjini su, a lubenice nam, osim iz Makedonije, stižu i iz neretvanske doline i Podunavlja. Cijene su umjerene, no još uvijek su nešto više nego u supermaketima s kojima tržnice posljednjih godina vode unaprijed izgubljenu bitku.
Jedina prednost place na koju riječki placari i računaju je već spomenuto “domaće”, pa će vam na pitanje odakle su šljive, kapula, češnjak ili naranče prodavačica spremno i do najsitnijeg detalja opisati iz kojeg su sela i koliko je točno kilometara udaljeno od Metkovića, “pomidori i paprike su iz Dalmacije”.
Kunu se da nije uvozno
No, svi se kunu da nije uvozno, a dok god je hrana ukusna i sočna, bilo bi nepristojno ne vjerovati im. Ljetna sparina i težak zrak “razrijedili” su klijentelu na placi, a štandove obilaze uglavnom oni najvjerniji, umirovljenici, koji zbog izlaska na vrućinu riskiraju zdravstvene tegobe.
Cijene rajčica pale su na pet, odnosno šest kuna, isto toliko koštaju i parpike, a krastavci su nešto skuplji, oko 10 kuna. Istarske dinje koštaju 8 kuna po kilogramu, istarski krumpir je 3,5 kune, a ogulinski je nešto skuplji, oko 4 kune.
Placari su uglavnom nepovjerljivi prema novinarima, a svi će uglas reći da se od tog posla ne može Bog zna kako živjeti. (Izvor: Jutarnji list, Foto: Novi list)
