Riječki kazališni cirkus (2)

Kao što smo vidjeli u prvom dijelu kazališne sage, intendantica HNK Ivana Zajca Nada Matošević nije reagirala na političke intervencije vezane uz repertoar kazališta, ali zato intervenira tamo gdje nije pozvana. Ugledni kazalištarac Darko Gašparović obratio se i otvorenim pismom Kazališnom vijeću riječkoga HNK nakon što ga je isto u potpunosti izignoriralo i nakon što ga je intendantica pozvala na razgovor o istome. Navedeno pismo moguće je pročitati u tekstu: Kazališno vijeće riječkog HNK – Loša marioneta. Isto ukazuje kroz sedam točaka na nevjerojatni programski debakl te kako se u kazalištu već dugo ne događa ništa umjetnički kvalitetno niti društveno relevantno, već da se činovnički odrađuje „proizvodnja“ predstava, kao da je riječ o kobasicama ili cipelama.

Nada Matošević Orešković oglasila se otvorenim pismom u Novom listu. Zanimljivo. Elvio Baccarini nije smatrao shodnim odgovoriti. Ono što je navela Nada Matošević Orešković je sve samo ne odgovor, jer ne odgovara na tvrdnje Darka Gašparovića već kako sama navodi: Vi ste iznijeli svoj pogled na istinu, a ja svoj. Znamo za postojanje više verzija jednog istog događaja, kao i za relativnost tvrdnji općenito. Oboje umjetnosti pridajemo ogroman značaj kao sredstvu imaginativne spoznaje stvarnosti. Znamo da Kazalište uza sve peripetije u pripremi uspijeva publici ponuditi uljuđenost i utjehu. Oboje imamo zajednički cilj; publici Kazališta omogućiti duhovnu avanturu, pa ću u to ime razumijeti Vaš apel.

Fascinantno je kako Nada Matošević Orešković nekoliko puta opetovano utvrđuje kako su joj poznati ciljevi Darka Gašparovića i njegov značaj spram umjetnosti. Bahato je kako se uspoređuje s vrhunskim kazalištarcem, usto onim koji je bio na istome mjestu kao i ona danas. Intendant toga istog kazališta, ali u mnogo složenijim i gorim vremenima nego današnjim. Recesija je zasigurno manji problem negoli ratno i poratno stanje. U takvome razdoblju Darko Gašparović je riječki HNK vodio kao integrativnu, kompaktnu jedinicu društva, okoline. Gledateljima je uistinu svojom programskom politikom pružao (povijesnu) dopunu u stanju moralno etičke pustopoljine, ispraznosti življenja dok je kulturom, umjetničkim vrijednostima takav program povezivao socijalne i društvene razine. Sjetimo se samo Vježbanja života.

Danas se o takvom utjecaju kazališta na zajednicu ne može govoriti. Upravo suprotno. Na djelu je inverz. Erozija, osiromašenje, beznađenja i potenciranje besmisla. Izbijanja kvalitete i izvrsnosti umjetničkih djela koja ljude mogu postavljati u osjećaj biti čovjekom. Umjesto toga, vlada strah, poslušnost, androizam. A sve prekriveno kukanjem o recesiji i stalnim prozivanjem kako nešto više od 40.000.000,00 kn nije dovoljno. Nije li to sramotno? Ono što je još zanimljivije intendantica baca potpuno novu sliku na suvremene fizikalne teorije. Einstenova relativnost ili kvantne stvarnosti, verzije događaja, tako su potpuno izrelativizirane. Možda Opća teorija relativnosti dobije svoj nastavak?

Okomila se Nada Matošević Orešković i na prethodnu intendanticu Mani Gotovac i Severinu: Čudi me da je izostala Vaša briga i reakcija kad je u kazališnom repertoaru učinjen presedan sa Severininim amaterizmom, a pod upravom gospođe Mani Gotovac. Gospoda Glembajevi u režiji Branka Brezovca jedno su od najboljih ostvarenja riječkoga kazališta u novijoj hrvatskoj povijesti. Ostvarenja kakvo vjerojatno nikada nećemo vidjeti pod ovakvim vođenjem kazališta. U vrijeme Mani Gotovac u kazalište je dolazila publika koja nije bila u kazalištu od pionira. Restorani, jelovnici, robne kuće, kokteli… nazivali su se po predstavi Kazališta.

Danas intendantica tvrdi: … zar bi posljednjih godina Kazalište posjećivalo 100.000 gledatelja u sezoni? I opet neistina. Prema materijalima koje je sama dostavila, niti jedne kazališne sezone nije bilo više od 88.000 gledatelja. No, u to povećanje, u tih osamdesetak tisuća ubrojani su i: 40 organiziranih razgleda kazališta, svečana sjednica Gradskog vijeća, ali i razgovori s ravnateljima osnovnih i srednjih škola na temu Kazalište i pretplata. I to čak 2 razgovora, oba izvedena istog datuma s istim brojem sudionika. Njih 70. Kvantno nemoguće.

Nadalje tu je i primanje ambasadora Velike Britanije sa 150 gledatelja, potom dvadeseta obljetnica specijalnih postrojbi MUP-a Ajkule s 500 gledatelja. Ono što je fascinantno jeste i Otvorenje izložbe u atriju Kazališta Mirko Zrinščak koja je trajala od 02. travnja do 02. svibnja 2011. i broji se, pazite sad, kao 30 izvedbi! Jedna druga izložba računata je kao 10 izvedbi! Sve to i mnogo još toga intendantica ubraja u brojne posjetitelje.

Kada je riječ o slučaju Zurovac (detalji u jednoj od budućih kolumni) Nada Matošević Orešković ponovno kreće s usporedbama: Tada je u toj operi (Metropolitan) kao intendant djelovao legendarni Rudolf Bing koji je zbog nepouzdanog profesionalnog ponašanja uskratio nastupe jednoj Callasovoj. Maria Callas, najveća primadona 20. stoljeća zato nije nastupala u Metu.

Kada je riječ o nagradama Nada Matošević Orešković odgovara: Usput, Vi koji sigurno niste sitna duša, zar ne mislite da su nagrade nužne kao indikator kvalitete samo onima koji nemaju vlastitu procjenu kvalitete umjetničkog djela? Ako je tako zašto intendantica ne ukine nagrade koje Kazalište dodjeljuje samo sebi svako toliko. Za najbolju dramu, balet, operu i sl. Zašto je bitno dobiti nagradu na festivalu koji sami organiziraju (Riječke ljetne noći) i gdje gotovo i nema drugih umjetnika osim vlastitih. A onda i u takvoj konkurenciji jedne se godine dogodi da se nagrade ne dodjele poradi nekvalitetnih izbedbi. Uistinu „europski“ umjetnički!

Sve u svemu, u Rijeci se događa pravi kazališni cirkus i rasulo. Politika se miješa u repertoar, intendantica šuti, ali odgovara na pisma upućena Kazališnom vijeću, pri tome se uspoređuje sa svim i svakim, čak aluzorno interpretira i Einsteina, ne odgovara na bitna pitanja već samo otvara nova. Kraval dostojan karnevala u Rijeci. Vremena kada je jedino dozvoljeno biti ono što želiš kako to u svome sloganu Karneval monstruozno sugerira. U preostalo vrijeme… ostaje biti poslušnikom, pun straha i kukavičluka.(zvonimir peranić – dayline.info)