Riječki Privredni Barometar je nova kolumna portala Rijeka Danas koja će pratiti i analizirati privredna kretanja prije svega u gradu Rijeci i PGŽ. Autor tekstova je Boris Bradarić.
Riječka pruga spasa ili samo lijepi san?
V. Paneuropski koridorUpravo su u tijeku rekonstrukcijski radovi na postojećoj pruzi Rijeka-Zagreb koji bi kapacitet pruge trebali dignuti sa sadašnjih 6,2 do max 10 mil t/god. Danas se 50% lučkog prometa (suhi teret) uključujući tu i kontejnere odnosi na cestovni prijevoz, a s lučkim pretovarom od samo 4,2 tona suhog tereta u prošloj godini postojeća pruga radi na oko 35% kapaciteta . Nakon rekonstrukcije postojeće pruge taj postotak će se još više smanjiti, na samo 20% kapaciteta. Znači, 50% prometa (oko 2 mil t/god) odnosi se na cestovni promet. Što govore ove brojke? Gravitacijsko područje Luke Rijeka u ovom trenutku je strašno ograničeno. I zato se moramo vratiti na izjavu talijanskog premijera Lettia koji je izjavio kako se gravitacijsko područje jadranskog pomorskog pravca može povećati jedino zajedničkim djelovanjem sjevernojadranskih luka te Vlada Italije, Slovenije te Hrvatske.
Ako se izgradi, nizinska pruga Rijeka –Zagreb spadati će u remek dijela infrastrukturnog građevinarsta. Posebno je kompliciran njen planinski dio na kojem će se izgraditi 8 tunela, najveći tunel “Kapela 2” biti će dugačak 14,41 km, a tri tunela biti će duža od 4 km. Pruga bi mogla imati kapacitet izmedu 28 i 30 mil t/god. Brzine koje bi se postizale na ovim dionicama su respektabilnih 160 km/h. Procijenjena vrijednost investicije je vrtoglavih 3 milijarde €.
Kada bi Slovenci bili malo kooperativniji te se umjesto fokusiranja na preotimanje tereta susjedima orijentirali na jačanje kompletnog jadranskog pomorskog pravca, onda bi se izgradnjom nizinske pruge koridor (V) Venecija-Trst -Kopar-Ljubljana –Budimpešta te njenog sporednog pravca V.b Trst – Pivka – Rijeka-Zagreb- Budimpešta kapacitet pravca povećao na 60 do 70 mil t/god. Izgradnjom dubinske luke Krk Sjever (28m) te produbljivanjem luka Trst-Kopar na 18m, i najveći trgovači brodovi mogli bi dolaziti u sjevernojadranske luke.
Učinkovitom koordinacijom talijanskih slovenskih i hrvatskih željeznica teret iz sve ove četiri luke mogao bi se raspodijeliti na V I Vb koridor uz konkurentne cijene.
Iz ovih sadašnjih pokazatelja i projekcija tereta, izgradnja nizinske pruge u ovim okolnostima bila bi ravna ‘samoubojstvu iz zasjede’. Koridor Vb postavljen je kao pomoćni koridor i u ovom trenutku nije bitan EU niti je vjerojatno da će za njega biti novaca u EU fondovima. Dogovorom Italije, Slovenije i Hrvatske oko zajedničkog nastupa na jačanju jadranskog prometnog pravca, situacija će se daleko bolje odvijati ne samo za nas nego za čitavu regiju (Alpe-Jadran). Ove tri zemlje, uključujući tu i Austriju i Mađarsku moraju početi daleko bolje surađivati u različitim privrednim segmentima, posebno industriji (prerađivačkoj privredi) kako bi se vratile iz potrošačkog društva u proizvodno-potrošačko društvo.
Prognoza prometa po vrsti teretaTakav pristup ojačat će finacijske i privredne potencijale šire regije kako bi mogli parirati konkurenciji na globaliziranom tržištu. I na kraju samo treba postaviti logično pitanje: Tko će postati novi ‘Car monarhije’? (Riječki privredni barometar: boris bradarić)
Zadnja crta obrane riječke industrije: 3. Maj
Azijske zemlje damping cijenama u brodogradnji do brže industrijalizacije
Brodogradnja je tehnološko inovativna djelatnost jer potiče proces proizvodnih inovacija koji direktno smanjuju troškove i dižu konkurentnost. U brodogradnji jedno radno mjesto može generirati 3 do 6 dodatnih radnih mjesta u regionalnom gospodarstvu. Što je veći udjel domaćih komponenti to je veći i multiplikator. Upravo na toj činjenici godinama su brodogradilišta iz Azijskih zemalja nudila proizvode po cijeni ispod troškova proizvodnje jer su uživali visoke državne potpore sa jasnim ciljem uništenja ostalih brodogradilišta. Njihova strategija brže industrijalizacije išla je preko razvoja i ekspanzije brodogradnje pa su na temelju nje razvili niz drugih dodatnih industrija. Ovakav pristup im je omogućio preotimanje primata EU brodogradilištima u segmentu proizvodnje tankera i velikih kontejnerskih brodova, a sada već ulaze u segmente visoko profitabilne industrije offshore construction brodova i samo je pitanje vremena kada će preuzeti dominaciju i u proizvodnji luksuznih putničkih brodova.
Danas u svijetu postoje dva modela suvremenih brodogradilišta: Montažno brodogradilište i Tvornice brodova. Montažno brodogradilište je model karakterističan za Europu i Ameriku, a Tvornice brodova je model karakterističan za Južnu Koreju, Japan ali i sve više za Kinu. Montažno brodogradilište proizvodi nestandardne brodove gdje brodogradilišta postaju inžinjering kompanije, a izgradnju obavljaju u suradnji s dobavljačima i podugovarateljima na način da svi dijele dio kolača ali i odgovornost. Vrlo mali je broj stalno zaposlenih pa su troškovi hladnog pogona mali te na taj način mogu preživjeti i loša vremena.
Prva faza restrukturiranja 3.maja kasni dobrih 15 godina
Najveći problem 3.maja leži u činjenici da se ono još nije transformiralo u montažno brodogradilište bez obzira na one silne milijarde koje su u njega ulupane. U vrijeme enormnog rasta brodogradnje prije izbijanja krize gdje su se postizale daleko veće cijene izgradnje brodova, sva hrvatska brodogradilišta osim Uljanika, uključujući tu i 3.maj radili su enormne gubitke. U doba kada je cash flow bio na zavidnoj visini, vlasnik (država) i managment su provodili politiku ‘mismanagementa’. Dolina gladi je za neke bila pravi Eldorado iz koje su izašli bogati, a radnicima i društvu su ostavili uništenu firmu.
EU odgovor Azijskoj falš dominaciji
2002 EU komisija je izradila dokument ‘LiderSHIP 2015. Defining the Future of the European Shipbuilding and Repair Industry-Compentitivness throught Exelence’ gdje se definiraju mjere u sektoru brodogradnje u cilju održivosti te dugoročnog razvoja na zahtjevnom i dinamičnom tržištu gdje baš svi ne igraju po pravilima WTO. Godine 2007 EU je napravila evaluaciju učinka LiderSHIP na EU brodogradnju koji je pokazao njegove vrlo dobre rezultate ali ulazak azijskih zemalja u visoko profitabilnu offshore industriju, oko 2007, EU zvona ponovo zvone na uzbunu.
Druga faza tranzicije 3.maja ovisi o vlasniku i državi (Industrijskoj startegiji)
Na temelju tih činjenica današnja EU brodogradnja ulazi u tranziciju (i u druge segmente industrija visoke dodatne vrijednosti) za što koriste dozvoljene potpore za horizontalne ciljeve (istraživanje i razvoj, inovacije, zaštitu okoliša i uštedu energije, malo i srednje poduzetništvo, zapošljavanje, usavršavanje, kulturu) te sektorske potpore. Uzimajući u vidu da Hrvatska država nema novaca niti ova Vlada namjerava ući u dublje strukturne reforme gdje bi se prioritet proračunskog novaca drukčije raspodijelio, postavlja se opravdano pitanje koju to budućnost 3.maj može imati. Transformacija prema montažnom brodogradilištu zahtjevat će jos više otkaza ali bez obzira na 4 domaća bulka u knjigi naružbi, ako ne budu mogli dobiti dozvoljene horizontalne i sektorske potpore i biti u stanju ući u pravu tranziciju, bojim se onoga najgoreg. Sa brodovima koje sada rade ne mogu opstati na tržištu. Čak ako brodogradiliste i spadne na 500 djelatnika bitno je sačuvati zdravu i kvalitetnu jezgru gdje managment firme mora izaći sa dugoročnom starategijom razvoja koji mora svoj support nači u industrijskoj startegiji RH.
Danas je 3.maj zadnja crta obrane riječke industrije i na njemu će vlada Zorana Milanovića polagati ispit iz reindustrijalizacije. Nestankom 3.maja stvari se počinju strahovito komplicirati. Onda definitivno počinjemo od NULE.
Gradili smo, gradimo i gradit ćemo politika
Kriva makroekonomska pretpostavka Vlade
Prema naznakama vladine ekonomske politike najvjerovatnije ulazimo u još jednu depresijsku godinu bez obzira što većina ekonomskih analitičara predviđa blagi rast (+0,8%) ili čistu nulu. Vlada Zorana Milanovića ne daje niti naslutiti da će preispitati svoju krivu makroekonomsku pretpostavku poput teze da će podizanje stope poreza na potrosnju ( PDV 25%) i povećanje pritiska porezne administracije na porezne dužnike povećati prihodovnu stranu proračuna. Red se mora uvesti to nam je svima jasno ali Vlada je krenula krivim redoslijedom. Nije prvo pomela smeće ispred svojih vrata: 800.000 nelegalno sagrađenih objekata, kaos u poreznoj i svim ostalim upravama gdje se nezna tko šta radi i za što je odgovoran (mnoge djelatnosti su duplirane) i 60.000 djelatnika za koje se nezna sta uopće rade u Javnoj Upravi. Rezultat takve makroekonomske pretpostavke (punjenja proračuna sa 25% PDV i porezna presija) je dodatno otpuštanju radnika u realnom privredi gdje brojka već sada galopira prema 400.000. Novac koji se skuplja na ovaj način troši se na hranjenja politički koruptivne uprave, a ne na razvoj realnog sektora a on je taj koji jedino može osigurati dugoročni održivi privredni rast.
Lokalna uprava svojom investicijskom politikom i organizacijom ubrzava ovaj proces
Isto tako, lokalna vlasti svojim investicijskim ciklusima a koji se tiču monopolističkih poduzeća stalno diže cijene komunalnih usluga i dodatno smanjuje kupovnu moć gradana. Samo za ove blagdane potrošnja hrvatskih građana pala je za nevjerovatnih 3,5 milijardi HRK. Vlast traži investicije privatnog sektora, a u isto vrijema ta ista vlast na državnom i lokalnom nivou privatnom sektoru uništava tržište. Drugim riječima, investicijskom politikom forsira uvoz na uštrb domaće proizvodnje zbog nepostojanja strategija razvoja iIi skupe države. Tko pametan u ovakvim okolnostima želi investirati u Hrvatskoj?
Umjesto ciljeva poput BDP-a i broja zaposlenih – ‘Gradili smo, gradimo i gradit ćemo’ politika
Kada slušate Gradonačelnike, Župane i Ministre iz bilo koje političke opcije svi pušu u isti rog. Gradili smo, gradimo i gradit ćemo (!?) Za razliku od gospodarskog programa Liste za Rijeku koja je kao 15 godišnje strateške ciljeve odredila visinu BDP-a, broja zaposlenih i broja stanovnika niti jedna druga stranka nije išla tim putem. Jedino ovi strateški ciljevi mogu u međufazama odrediti da li se ide pravim putem i da li nešto treba mijenjati u strategiji i modelima razvoja. I da se razumijemo nisu u Listi za Rijeku sve odreda doktori nauka, killer poduzetnici, svjetski priznati inženjeri itd. Strateški ciljevi se postavljaju pred stručnjake operativce jer crta izmedu politike i struke se mora poštovati. To je ključ uspjeha.
Javna uprava i javni sektor moraju se staviti u službu jačanja privatnog sektora.
Državna i lokalna politika ne razmišlja o dugoročnom održivom ekonomskom rastu koji jedino može biti realiziran u jačanju realnog privatnog sektora. Rušenjem domaće potrošnje, kapitalnim osiromašenjem domaćih tvrtki te nejasnom, a usudio bi se reći i apsolutno štetnom razvojnom politikom u svim segmentima javne uprave i javnog sektora ekonomski oporavak Hrvatske je samo jedna utopija.
Uspjeh i izvrsnost ne idu skupa sa političkom korupcijom
Većina Milanovićevih ministara nema niti godine radnog staža u realnom sektoru. Njihov radni životopis počinje s: fakultet-stranka-uprava-ministar. Dio tog folklora je već sada poznata šalabahter demokracija. Skoro svi natječaji su namješteni i normalni ljudi bez stranačke iskaznice pa bili oni u rangu dobivanja Nobelove nagrade mogu samo sanjati o zaposlenju. Spustite to sad i na lokalni nivo i dobili smo sve sastojke koji garantiraju socijalnu katastrofu. 4-7 % ljudi je iznad-prosječno inteligentno i cijeli sistem mora počivati na pronalaženju tih osoba te stimuliranju i razvijanju njihove izvrsnosti i stavljanja istih tih u službu razvoja hrvatskog društva u cjelini. Ovo se odnosi na sve dijelove društva uključujući tu i politiku. Ovih 4 do 7% iznadprosječno inteligentnih ljudi iza kojih stoji cijelo društvo jedini mogu podignuti BDP i dramatično povećati hrvatsku zaposlenost.
Kompletna politička scena treba proći ‘duhovno čišćenje’ kako bi društvo ozdravilo
Prije nego su počeli kresati plaće profesorima, nastavnicima i doktorima politika je prvo trebala početi sama od sebe. Drastičnim smanjenjem broja Županija, JLS-e, KD-a, agencija, nepotrebnih ministarstva. Ovakav pristup onda daje vjerodostojnost i snagu za istinske reforme koje su ovom društvu i te kako potrebne. Politička korupcija i politički klijentelizam su rak rana ovog društva jos štetniji od obične korupcije ali niti Milanović, Komadina , Obersnel ali i ostali kapitalci (HDZ ne želim ni spominjati) ne shvaćaju da su oni u samom epicentru toga. I kada Župan Zlatko Komadina I Obersnel kažu da nije njegov posao voditi gospodarstvo PGŽ i Rijeke onda sa sigurnošću možemo reći da PGŽ i Rijeka nikad nisu poticali izvrsnost u svojim redovima niti će je u doglednoj budućnosti poticati dok su oni na čelu grada i županije. A dok je tome tako očekivani gospodarski oporavak Rijeke i PGŽ-e je čista utopija.
Ljenjivac ili genijalac?
Horst Seehofer (Bavarska)
Odgovornost za regionalnu razvojnu (RTDI) politiku leži unutar regionalne vlade i bavarskog Župana i trenutno je podijeljena između dvije službe: Bavarskog državnog ministarstva za gospodarstvo i medije, energetike i tehnologije (MWMET) i bavarskog Ministarstva obrazovanja, Znanost i umjetnost (MBWK).
Unutar MWMET, privredno-tehnološka politika je vođena unutar različitih odjelenja: Odjeljenje inovacija, istraživanja i tehnologija, Odjeljenje industrije i vanjske trgovine te Odjeljenje srednjih poduzeća, usluga i obrta. Prema tome Ministarstvo se opisuje kao ‘organizator’ transfera tehnologije i upravljanja inovacijama. Osim toga, MWMET je odgovoran za istraživanje, razvoj i tehnologiju financiranja. Njegova misija je: ‘Jačanje kapaciteta bavarskih poduzeća i ekonomsko blagostanje građana Bavarskoj su ključni prioriteti u radu Bavarskog državnog ministarstva za gospodarstvo, infrastrukturu, promet i tehnologiju.’
Politka Bavarskog ‘Župana’ je sasvim jasna – ako nema radnih mjesta i bavarskih firmi onda nema niti javne potrošnje niti socijalne države pa je gospodarstvo njegov prioritet broj jedan. On je prije svega gospodarski lider Bavarske koji svojom gospodarskom politikom (aktivnom i proaktivnom) stvara firme i radna mjesta ruku pod ruku s poduzetnicima .
Zlatko Komadina (PGŽ)
Prema njegovim riječima: ‘Po mnogo čemu ova je Županija prva i najbolja u Hrvatskoj. Naravno, nisam ni ja zadovoljan kvalitetom života građana, no recite realno, zar bismo mi trebali voditi gospodarstvo, osnivati tvrtke, trošiti porezni novac…? Čujte, vrijeme druga Tita odavno je prošlo, davno je čovjek umro. Mi smo mrtvi-hladni mogli napisati za 20 milijuna veći proračun, jer porezni prihodi nam rastu, ali želimo biti realni.‘
Da gospodo, budimo realni. Župan Komadina je u ovih 12 godina od Županije napravio službu skupljača poreza, davanja i nameta te u ime svih onih koji stvaraju, troši novac na neke samo njemu jasne prioritete. Vi to možda ne vidite ali dok on Kvarner promatra sa Učke u njegovoj glavi se vrti puno toga stvaralačkog i revolucionarnog. Kako drukčije objasniti fenomenalni projekt Platak na tisuću metara nadmorske visine i puno drugih stvaralačkih projekata. ‘Gradimo škole i dvorane u Baški, Puntu, Ravnoj Gori, azil za životinje će se 2014. godine već fizički vidjeti u prostoru, završavamo Marišćinu, gradimo muzej u Lipi, niz cesta… Zadovoljan sam’ – rekao je između ostalog župan Zlatko Komadina .
Komadinina politika iz ptičje perspektive
Kada je Župan Zlatko Komadina zadovoljan onda sam i ja jer znam da onaj tko živi na Učki i promatra Kvarner iz ptičje perspektive daleko jasnije vidi od nas koji smo negdje dolje ispod oblaka u smogu i dimu naše svakodnevnice.
On zna da u ovih 12 godina nije trebao okupiti lokalne šerife iz 36 JLS-e, usuglasiti GUP-ove, donijeti strategije razvoja Gorskog Kotara, Otoka, Industrije, Poljoprivrede, Turizma i sve ono što ide uz to. Novac za razvoj svih 36 JLS staviti na jedan kupčić, zaposliti stručne i kompetentne ljude u mjerodavnim institucijama, zadati im strateške ciljeve i krenuti korak po korak sa gospodarskim subjektima u privredno ozdravljenje njegove Županije. On zna da nije njegov posao osmišljavati nove doktrine razvoja kao što to čini njego bavarski kolega Horst Seehofer jer naš Župan Zlatko Komadina zna da je ključ uspjeha stabilnost i kontinuitet vlasti, njegove vlasti. I svi oni kritičari i zlobnici koji govore da je ljenjivac i neznalica ne shvaćaju da je on taj koji je do savršenstva razvio ‘šalabahter’ demokraciju u kojoj se s matematičkom preciznošću unaprijed mogu izračunati rezultati izbora i gdje se u kratkom vremenu od nestručnjaka stvaraju stručnjaci. Primorsko-goranski župan je osmislio model u kojem se istinski neuspjesi pretvaraju u uspjehe, a vlastiti poslovi znalački prebacuju drugima u njihovo dvorište. Za to ipak treba imati ogroman talent, a onaj tko takvu politiku preko deset godina uspješno prodaje medijima i narodu, zasigurno spada u kategoriju ‘velikih genijalaca’.
Hoće li kineske investicije spasiti Rijeku?
Riječki privredni barometar: Hoće li kineske investicije spasiti Rijeku?U čiji vlak uskočiti?
Pitanje svih pitanja koje se ovih dana postavlja u medijima je da li uskočiti u kineski, ruski, katarski, njemački ili bilo koji drugi vlak? Kao i do sada, pljušte brojke o visini ulaganja pojedinih država u naše susjedne zemlje ali nitko od tih stručnjaka nije točno izračunao šta će te investicije dugoročno generirati u samim tim državama ali i šire. Postoji izreka u poslovnom svijetu: ‘Nisu sve investicije ekonomski opravdane ili poželjne a posebno ne one koje se kose sa strateškim interesima države i njenih građana’.
Novih 100.000 nezaposlenih u sljedeće 1-2 godine!
Svaka gospodarska politika mora težiti k punoj zaposlenosti. Puna zaposlenost po nekim kriterijima počinje kada nezaposlenost padne ispod 6% radno sposobnog stanovništva. Puna zaposlenost može se postići jedino sa pozitivnom pokrivenosti uvoza izvozom što u prijevodu znaći da više izvozimo nego uvozimo. U ovom trenutku naša pokrivenost uvoza izvozom je negativna i iznosi oko 55%.Teoretski to znači da nam zaposlenost klizi prema NULI. Neki analitičari kažu da još možemo dodati novih 100.000 nezaposlenih u sljedećih 1-2 godine što je scenarij ravan socijalnoj katastrofi ali u našem slučaju on je više realan nego nerealan.
Više izvoziti ili manje uvoziti?
Mantra koja se prodaje u Hrvatskoj ali i PIGS zemljama: ‘Trebamo više izvoziti’. Postavlja se pitanje kome to i koje proizvode? Onim zemljama koje su u plusu kao što su Nizozemska, Njemačka, Danska, Švedska, Norveška, Švicarska, Kina itd. 75% onoga što Nizozemska proizvede završi na stranim tržištima, a samo 25% na vlastitom tržištu. To je ključ uspjeha ove zemlje sa 16 milijona stanovnika koja je sačuvala sve svoje obiteljsko srebro i stavila ga u funkciju prosperiteta vlastitih građana. Da li će te zemlje biti solidarne i prepustiti dio svojih proizvodnih viškova (kapitala & radnih mjesta) Hrvatskoj? Pa naravno da neće. Stvarno moraš biti naivac da bi u to povjerovao. Zemlje sa proizvodnim viškovima traže ˝afzet markt” što u prijevodu sa nizozemskog znači prodajno tržište. Način na koje su to postigle i postižu je za svaku državu specifičan ali obično to ide u kombinaciji {(država)+(kredit + proizvod + H&V povezanost tvrtki )} = zadovoljan ali prezadužen kupac.
Izgubili 250.000 radnih mjesta poklanjanjem domaćeg tržišta strancima!
Ako uzmemo pod lupu sve strane lanaca supermaketa onda možemo vidjeti da smo u paketu dobili i dobro umreženu (H&V) preradivačku industriju iz tih dotičnih zemlja. Ispada nevjerovatno da visoko razvijene zemlje povećavaju proizvodnju mlijeka i prodaju u Hrvatskoj ali hrvatsko mlijeko se ne isplati proizvoditi u Hrvatskoj i bilježi rekordan pad od 19% samo u ovoj godini. Mlijeko je samo jedan od primjera sistematskog uništavanja hrvatske privrede (primarne i sekundarne) od strane nekompetentnih političara i stranaka pa bile one ˝stožerne˝ ili ˝ izdajničke˝ pa se ovdje već može govorit o ‘privrednom genocidu’.
Hrvatsko-kineski ‘new deal’
Ovakav studiozni pristup osvajanju našeg, istočnog i PIGS tržišta preuzeli su i Kinezi. Kinezi su jedni od rijetkih koji danas putuju business klasom i smješkajući se u kameru s našim lokalnim i državnim političarima nude elektrane, vjetroelektrane, mehanizaciju, opremu, led rasvjetu, strojeve, izgradnju infrastrukture uz uvjet da 50% radnika na tim projektima budu Kinezi i naravno, sve su to spremni financirati uz malu kamatu. Hrvatski new deal rekli bi naši političari. Genijalno kako se toga prije nismo sjetili. Primarni starteški cilj Kineza je jasan. Prodati kinesku tehnologiju Hrvatima i preuzeti dio tržišta koji drži Njemačka i ostale industrijske EU zemlje. Sekundarni, a možda i još važniji cilj je osiguravanje dugogodišnjih primanja za kinesku industriju, osigurati stabilan novac za R&D&I te osigurati kinesku punu zaposlenost temeljenu na dugogodišnjem ‘after sale-u’.
Koji su hrvatski strateški ciljevi u ovom ‘new dealu’? Investirati par milijardi HRK, a dalje? Da li je strateški cilj hrvatska puna zaposlenost? Na temelju čega kada ono što posudite vraćate odmah nazad u iste zemlje koje su vam i prodale proizvode/tehnologije te kada zbog toga u Hrvatskoj više neće biti niti popratne industrije koja će ove proizvode i tehnologije opsluživati. Ako Kinezi stvaraju viškove ovakvim dealovima onda Hrvatska po defaultu stvara debele manjkove. Sve bi ovo bilo drugačije da Kinezi odluče ulagati i u proizvodne pogone, preradivačku industriju ili da u ovim dealovima imate klauzulu ‘local content’ od minimalno 50% ili offset program za hrvatsku industriju u Kini u dogovorenoj protuvrijednosti ali eto, prije će na vrbi roditi grožđe nego će naši političari početi shvačati svoju ulogu u kreiranju Hrvatske ‘pune zaposlenosti’.
Treba se popeti na hrvatski vlak dok ne bude kasno
Zabrinjavajuće je to da u politici i nekim slojevima društva ne shvaćaju da se mi trebamo popeti prije svega na hrvatski vlak a da li ćemo neko vrijema paralelno voziti uz neki drugi vlak to je već stvar pametnog dogovora i procjene isplativosti investicija. Inače će se svaka investicija političara na kraju plaćati prodajom obiteljskog srebra kao što je bio slučaj i do sada te guranjem naše djece i unuka u dužničko ropstvo.
Obersnel je u pravu, tehnički gledano Rijeka je već bankrotirala
Do kada stranačka solidarnost u smanjenju plaća?
Novim rebalansom gradskog proračuna za 2014 ide se na smanjenje plaća od 5% svim zaposlenim u gradskoj upravi i proračunskim korisnicima. Vrijedi napomenuti da se udio plaća u rashodima kreće oko 24% (188 milijuna HRK) pa svaki rebalans proračuna onda progresivno podiže i udio plaća koji ne bi smio biti veći od 25%. Logičan potez gradonačelnika jer prekoračenjem ovih 25% narušava se koliko toliko sama funkcija JLS koja nikako ne bi smjela bit samo sebi svrhom. Međutim, postavlja se pitanje koliko će dugo zaposlenici u gradskoj upravi, koja je u većini stranački obojana, pristajati na smanjenje prava po ključu stranačke solidarnosti i zajedničkog interesa?
Izvrsnost se treba stimulirati a ne kažnjavati
Smanjivanje plaća svima po istom principu nikad niti jednoj firmi nije donijelo korist. Da ima viška zaposlenih koji su po stranačkom ključu došli u gradsku upravu to je valjda svima jasno, ali izvrsnost se mora platiti kako bi ljudi koji stručno i kvalitetno obavljaju posao bili stimulirani za još bolje rezultate. Bolje je dati otkaz onima koji na Korzu piju kavu i vegetiraju, a podignuti plaću onima koji unose izvrsnost u svoj posao nego sve zajedno kazniti sa oduzimanjem 5% od plaće. Ovo je postao opći trend u cijeloj državi gdje smo svi osuđeni na prosječnost ili čak debelo ispod toga. Prosječnost neće izvući ovu zemlju i ponora.
Komunalna nakanada je ostavština SKH
Obersnel je u pravu kada kaže da nenamjensko trošenje sredstava, koje već 11 godinu za redom dolazi pod lupu državne revizije, može proći njegovo „uvjetno misljenje“. Komunalna naknada onakva kakva je sada je nasljeđe starog sistema i kao takva nije usklađena sa trenutačnim potrebama modernog društva u kojem se trendovi i potrebe u gospodarstvu ali i u upravi mijenjaju brzinom svijetlosti. Ne zaboravimo da se na ovoj komunalnoj naknadi razvila cijela jedna industrija političko-privrednih poduzetnika koji „legalno“ svaku godinu na „košenju trave“ dižu milione. Većina tih privatnih komunalnih firmi je vezana za neku stranku koja je na vlasti u JLS. Uspoređivati Opatiju i Rijeku je uspoređivati jabuke i kruške. Opatija po default-u mora više koristiti novaca za „košenje trave“ jer novac pretežno dolazi od turizma.
Ono u čemu je Obrsnel nije u pravu
Trenutno stanje gradskog proračuna apsolutno nema nema veze sa svjetskom krizom nego je plod nečijih krivih poteza iz prošlosti počevši od SDP-ove tercijarizacije privrede, nepostojanja pravih strateških razvojnih dokumenata iz kojih bi proizašli realni prioriteti investicija pa do nemogućnosti državne i lokalne uprave ali i obrazovnog sistema da odgovore na trendove i zahtjeve modernog globalnog društva.
Kao prvo, Grad Rijeka duguje 27,8 milijuna državnom proračunu kao i 23,3 milijuna koje duguje za sanaciju odlagališta komunalnog otpada i nabavu opreme. Za potrebe tekuće likvidnosti bez suglasnosti Vlade grad se je kratkoročno zadužio 23.8 milijuna HRK. Samo na kamate i otplate kredita 2013. godine odlazi velikih 38 milijuna HRK. Do 18.srpnja. 2016. treba vratiti još oko 110 milijuna kuna glavnice na 1.,2. i 3. tranšu obveznica plus 4,125% pripadajučih kamata.
Vrtoglava 1 milijarda duga
Dugovi grada Rijeke i svih njegovih komunalnih tvrdki penju se do vrtoglavih 1 milijardu kuna. Ovi dugovi prebijaju se preko leđa građana (smanjujući njihovu kupovnu moć) i još ono malo tvrtki koje drže glavu iznad vode na taj način dodatno pogoršavajući njihovu ionako lošu konkurentsku poziciju na tržištu.
Koliko god Obersnel financije Grada Rijeke želi gledati kroz ružičaste naočale, one su zaista alarmantne. Ne toliko zbog brojki koliko zbog ograničenih razvojnih mogućnosti riječke privrede ali i zbog strukture Prihoda i Rashoda gradskog proračuna. Nije čudo da su sva nadanja Obersnela usmjerena na Fondove EU kao jedinoj slamci spasa od nadolazećeg bankrota ali recimo da i dobijemo pozamašna sredstva za Obersnelove prioritete, to ništa strukturno neće utjecati na riječke privredu. Kupit ćemo samo vrijeme.
Postoji zlatno pravilo da se doba ekonomskog rasta treba razduživati, a u vrijeme recesije zaduživati kako bi se stimulirala realna privreda. Obersnel je radio upravo obrnuto i zato je u pravu. Tehnički gledano, Rijeka je bankrotirala. Samo je pitanje tko će to i kada objaviti.
Je li Sveučilište centar izvrsnosti ili politički centar zabave?
Hoće li nakon RiTV-a riječko Sveučilište preuzeti i NK Orijent?Riječko Sveučilište spada pod Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a sa organizacijskog i upravnog stajališta trebala bi biti autonomna institucija što je jamstvo istrazivačke slobode i slobode misli. Kupnjom RiTV-a, a sada i najavom kupnje NK Orijenta, postavlja se pitanje vizije i strategije razvoja institucije koja bi trebala biti predvodnik društva znanja PGŽ pa i šire. Da i ne pričamo o ulozi recimo Tehničkog Fakulteta u procesu redindustrijalizacije…
Već i vrapci na grani znaju da novaca nema. Nema ga u Gradu nema ga ni u Županiji. Dok ga je bilo, nemilice ga se trošilo, a onda se počelo trošiti preko gradskih komunalnih tvrtki tako da su sve došle do gornje granice zaduženosti. Tko još posluje sa crnim brojkama?
Malo je čudno da u političkom spašavanju RiTV-a i NK Orijenta odjednom isplivava riječko Sveušiliste koje je na proračunu MZOS, a u isto vrijema se raspisuje natječaj za nabavku istraživačke oprema vrijedan 30 milijuna eura od čega će 85% sredstava biti financirano iz Europskog fonda za regionalni razvoj dok RH sudjeluje sa samo 15% sredstava.
Je li riječko Sveučiliste u rangu nekog prestižnog američkog Sveučilista koji većinu novaca zarađuje na slobodnom tržistu gdje eto, uz košarkaške , nogometne, atletske, plivačke i bilo koje druge timove neminovno ide i sveučilisna televizija koja ulazi u domove stanovnika cijelog jednog područja? Naravno, ne moramo spomenuti da su takve televizije financijsko samoodržive jer su finacirane od reklama.
Naše Riječko Sveušiliste nije ušlo niti u prvih tisuću na Šangajskoj ljestvici svjetskih Sveučilišta pa se postavlja pitanja koju to viziju i poslovnu strategiju razvoja ima Sveučilište ako se odlučilo na kupnju RiTV-a i Orijenta ?
Onaj tko malo bolje prati kretanja u industriji i obrazovanju zna da su zemlje koju se postgle zavidnu razvijenost i industrijski napredak (Kina, Indija) krenule putem stvaranje Centara izvrsnosti (Center of Excellence ) koji su bili inicirani od strane centralnih i lokalnih Vlada s jedne strane te Sveučilišta i Fakulteta, s druge strane. Tim putem su krenule i druge „tigar“ zemlje, a ovakvi centri su i kičma njemačke industrije.
Centri izvrsnosti po definiciji su Centri multi-disciplinarnog primjenjenog istraživanja za specifična tematska područja kao što su recimo obnovljivi izvori energije, hidrologija i vodni resurs management, inteligentni transportni sustav, napredni materijali, nanotehnologija, polu-Vodići, bio-Medicinska instrumentacija, gospodarenje otpadom, bio-tehnologija, ITT, industrijski inženjering; napredna proizvodnja i puno drugih. Na temelju strategija razvoja osnivaju se ovakvi Centri izvrsnosti u kojima najbolji profesori i studenti rade na projektima gdje se razvijaju proizvodi i tehnologije zajedno sa domaćim tvrtkama. Ovakvi Centri ne mogu biti copy-paste jer svaka zemlja ima svoje specifičnosti te treba pogoditi organizacijsku i upravnu strukturu koja će početi davati razultate u što je mogućem krećem periodu. U svijetu postoje primjeri gdje su već nakon 2 godine od ustrojstva ovakvih centara stvari krenule u pozitivnom smijeru.
Što reći na kraju nego da ova sadašnja Vlada kao i sve one prijašnje, uključujući tu lokalnu upravu i znanstvenu zajednicu, ne mogu naći recept privrednog ozdravljenja nacije. Zašto je to tako zadržati ću za sebe ali ‘I can’t get my head around it’ da politički centri zabave imaju prednost ispred centara izvrsnosti.
Waterfront: Nastavak SDP-ove politike tercijarizacije Rijeke
Riječki privredni barometar Borisa BradarićaDobro da razvijene industrijske zemlje sjevera treniraju financijsku i poreznu strogoću i uvode mjere prekomjernog deficita za one koji ih prekoračuju. Ne treba biti financijski ekspert za zaključiti kako smo trošili kao pijani milijarderi i da nismo pratili da li nam porezna baza sve te megalomanske investicije na lokalnom i državnom nivou može pratiti.
Hrvatski BDP je bio umjetno podignut kreditima koje smo dobili od stranih banaka preko njihovih filijala u Hrvatskoj, a zatim su se ti krediti koristili za kupovinu proizvoda koji su napravljeni u zemljama koje su nas i financirale. Na to dodajte velike investicije u infrastrukturu (ceste, dvorane, bazeni) koji su isto tako bili financirani kreditima matičnih banaka. Pa još kada preko toga stavite tercijarizaciju privrede koja je u Rijeci počela sa Linićem (SDP) i koja će u konaćnici uništiti poreznu bazu, onda su se u ono vrijeme stekli svi uvjeti koji će nas dovesti u današnju situaciju. Krug se zatvorio i više nije bilo povratka.
Da je RH i lokalna zajednica svoje apetita (proračune) podredila upotrebljavajući Gross Domestic Product (GDP) umjesto Gross National Product (naš izraz: BDP ) onda mi najvjerovatnije ne bi došli u ovu situaciju niti bi proces tercijarizacije Rijeke o PGŽ dobio takve dramatične srazmjere u glavama političara.
GDP = consumption + investment + (government spending) + (exports − imports).
Ovaj indikator se koristi kako bi se vidjela snaga državne i lokalne privrede za razliku od GNP (BDP) u kojem se nalazi i onaj dio koji je generiran izvana.
GNP = GDP + NR (Net income inflow from assets abroad or Net Income Receipts) – NP (Net payment outflow to foreign assets).
Po nekim stručnjacima realni proračun RH je između 80 i 90 milijardi HRK. To je ono što porezna baza (građani i firme – Gross Domestic Product) mogu podnijeti, a sve preko toga je porezna presija koja Hrvatsku gura još dublje u depresiju (agoniju). Postavlja se pitanje što je realan proračun Grada Rijeka uzimajući u obzir GDP i trendove? Je li to znos između 650 i 700 milijuna HRK?
Waterfront je fenomenalan projekt u lokalnim ekonomijama gdje je porezna baza jaka srednja klasa s primanjima od 25.000 € pa na više i koja takve investicije može konzumirati. Isto tako, udio takve srednje klase mora biti između 40 i 60 posto radno aktivnog stanovništva. Mi tih uvjeta u ovom trenutku nemamo osim ako smo sigurni da ćemo tu jaku srednju klasu uvesti. Kada ispred Riječke luke bude prosječno pet brodova koji čekaju na ukrcaj/iskrcaj i kada kroz industrijsku zone budu ulazili kamioni sa sirovinama i repromaterijalom, a odlazili oni sa gotovim proizvodima onda će i oni poslovni prostori koji su sada sablasno prazni dobiti svoje zadovoljne korisnike.
Projekt Waterfronta u ovom trenutku po mom mišljenju odvraća fokus od pravog uzroka problema koji su grad i doveli u ovu situaciju i baš me zanima da li će se naći privatni investitor (developer) koji će uložiti 200 milijuna eura u grad koji je ostao bez jake srednje klase? I ako se nađe, držim mu palce da uspije.
Strategija razvoja PGŽ: Pametan ući na tuđim greškama, budala na svojim
Imao sam prilike pročitati razvojnu strategiju PGŽ 2011-2013 i da budem iskren, došlo mi je da plačem. Nije da sam neki stručnjak u izradi strategija ali kao operativac koji je vezan za industriju znam da je ta strategija tako bolesno prazna. Kao što je gosp. Vasilić rekao, pisana je proforme radi. Eto, da je imamo. Dokle ćemo mi to živjeti od lijepog mora, čistog zrake, čiste vode, bogom danog geografskog položaja, zdrave hrane? Svaki put kada uđem u avion Croatia Airlines i kad mi počnu puštati one spotove o pršutu, siru, vinu, maslinovom ulju…stvarno se zapitam da li je to naš maksimum koji možemo pružiti ovom svijetu? Da li smo mi toliko intelektualno zaostali da smo osuđeni na propast bez EU fondova? I kada pročitate sve te prioritete investicija koje bi trebali biti financirani od strane „dobrih ljudi“, na kraju se pitam što će biti ako i uspijemo dobiti taj novac i izgradimo to što smo zamislili. Što smo time na kraju dobili? Veću zaposlenost, nove tvornice, nove tehnologije i proizvode, veći BDP?
Franjo Čabrijan je u jednom svom komentaru rekao: „Za Rijeku, PGŽ i Hrvatsku bi bilo bolje da su investirali u Torpedo kroz nove tehnologije i nove proizvode te zaposlili 3.000 ljudi nego da su izgradili auto-cestu Rijeka-Zagreb“.
Strategija Industrije PGŽ
A ja na to dodajem da su Hrvatska i PGŽ odavno trebali donijeti Industrijsku startegiju po kojoj su 3-maj, Bimont, Vulkan , Industrooprema i sva ostala popratna industrija trebali ući u tehnološku tranziciju te su već odavno trebali zaokružiti nove tehnologije i nove proizvode koje sami prodajemo prije svega na domaćem, a onda i na stranom tržištu. Kada sami zaokružite cijeli proizvod i kada ga sami prodajete tek onda imate svijetlu budućnost.
Centri Izvrsnosti
Sveučiliste u Rijeci već odavno je trebalo osnovati Centre izvrsnosti (Centre of Excellence) za tehnologije i proizvode u koje ćemo ulagati i razvijati zajedno sa našim firmama. Ovu ideju Centara izvrsnosti koji daju fenomenalne rezultate u tranzicijskim zemljama pokušali smo svojedobno približiti Tehničkom fakultetu ali po njima Sveučiliste radi po planovima koji su izgleda Top Secret pa nikakve informacije nisu dostupne javnosti. Mislim da je vrijema da rektor Sveučilišta Prof. Lučin već jednom izađe sa konkretnim planovima i objasni ih puku koji sve to lijepo plaća.
Uništavanje vlastite industrije kroz sistem javnih nabava
Do kada će Javna Uprava svojim investicijskim ciklusima favorizirati strane proizvode i zabijati nož u leđa domaćoj prerađivačkoj industriji? Predsjednik Uprave Končara gosp. Bago u Jutarnjem Listu kaže:
‘Problem je dominantno u financiranju. Svi koji kupuju investicijsku opremu žele do te opreme doći što jeftinije, zato je uobičajeno da se raspisuju natječaji za financiranje i onda se tim novcem kupuju tramvaji i druga investicijska oprema. A novac daju zemlje kreditori koje propisuju uvjete za financiranje. Tako se događa da mi proizvođači koji dolazimo iz zemalja dužnika ‘slučajno’ ne zadovoljavamo te uvjete. I svaki dan nas se na neki način pokušava eliminirati s tržišta. Najbolji primjer su tramvaji. Da bi u inozemstvu mogli nuditi, prvo nam je rečeno da moramo imati jedan tramvaj u funkciji, zatim pet, pa deset tramvaja u funkciji. Kako smo mi kao novi igrač jačali, tako su nam dizali kriterije. Onda smo morali imati prijeđenih 500.000 kilometara, pa milijun kilometara da bi Helsinki dao narudžbu za tramvaje domaćoj tvrtki bez ikakvih referenci. Onda je došla kriza i sad ne možemo participirati na natječajima jer najčešće ne možemo ponuditi kredit koji bi bio i približno jednako povoljan kao i krediti koji dolaze iz zemalja kreditora, koji mogu osigurati kamatu Libor plus tri posto, ili 3,5 posto uz rok otplate i do 20 godina. Mi u Hrvatskoj nemamo mogućnosti davanja takvih kredita’.
Uzmite Marišćinu , Rijeka Gateway , kanalizacijsku mrežu pa ćete vidjeti da najveći dio investicija osim građevinskih radova dajemo strancima. Da li smo mi toliko inteligentni a Nijemci glupi ili je obrnuto?
DZS je izvjestio da je hrvatski BDP ponovo pao za 0.7% i da naša prerađivačka industrija gubi bitku.
Ako opoziciji i vladajućima još nije jasno da samo reindustrijalizacijom možemo PGŽ spasiti od demografske i socijalne katastrofe i da nam za to treba jedna sasvim druga strategija razvoja od najmanje 15 godina sa jasnim strategijskim ciljevima poput visine BDP-a, broja zaposlenih i broja stanovnika.
Ali dobro, svako živo biće griješi i to je ljudski ali do kada ćemo učiti prvo slovo abecede?
Šalabahter demokracijom do socijalne katastrofe
Šalabahter demokracijom do socijalne katastrofeNa pitanje nizozemskog novinara, je li Hrvatska spremna za Europsku Uniju, nekoliko dana prije nego smo ušli u EU, naš nizozemski zet je odgovorio sa podsmjehom: “Ja bi rađe postavio pitanje da li je Europska Unija spremna za Hrvatsku”.
Kada je novinar inzistirao da mu objasni na što je mislio naš Brabander je rekao : Hrvati su ‘vindigrijk’ narod”. To bas ne mozemo doslovce prevesti jer se koristi u kontekstu nekoga tko je dobar u izmišljanju novih stvari i rješenja. Ali ako se stavi u negativni kontekst, onda se misli na nekoga tko je toliko dobar da može nečemu gotovo savršenom pronaći najslabiju kariku i srušiti cijeli sistem.
Da bismo razumjeli zašto smo se našli u ovoj situaciji i da bismo razumjeli zašto ovo uopće ima veza s privredom ( Riječkim Privrednim Barometarom) moramo početi shvaćati kako ‘Šalabahter demokracija’ stoji na pocetku procesa koji zovemo Politička korupcija, a koja u svojoj konačnici potkopava intelektualne i financijske kapacitete jednog naroda.
SDP-ov recept za uspješnost
SDP-o mladi lav Bernadić, kojeg prijatelji od milja zovu Bero, izgleda da je ovu vještinu toliko dobro savladao da mu i njegov učitelj Komadina (naš krepki Župan) može na tome zavidjeti.
Malo prije toga, na splitskoj SDP konvenciji kolali su šalabahteri i od 14 izabranih 13 ih je bilo na listiću koji život znaci. Bingo…kasa…za pobjednike…
Nakon debakla koji je doživio kao ministar i zasluženog liječenja u bolnici, naš krepki Župan Komadina vraća se na velika vrata u stranku i preko šalabahtera koji je sastavio sa svojim prijateljima po oružju (a jedan od njih je bio i Bero), tuče do nogu naivnog Obersnela koji je dosao na odstrel kao zečić u Komadinin “shooting range”.
Prijatelji iz SDP-a se zajedno slikaju, grle, ljube ali kada dođe vrijeme da se uhvate početne pozicije za “legalnu” pljačku društvenog bogatstva onda si zabijaju noževe u leđa kako bi se pučki reklo…kurvanjski.
HDZ muški obračun sa neistomišljenicima
U HDZ to odrade malo drukčije. Pošteno, muški bez suvišnog ceruckanja u lice i lažnih poljubaca. Oni nepoželjne izbace iz stranke i zabrane im pristup glasačkoj mašini i to je to.
Politički hodogram
Da bi čitaocima dočarali kako djeluje politička korupcija upotrebom Šalabahtera moramo skicirati vas politički hodogram.
Ako sami niste od nekog centra moći bili pozvani da se pridružite stranci i pojačate cijelu interesnu organizaciju, kao pojedinac morate se dobro orijentirati da vidite tko su glavni igrači koji oko sebe okupljaju vlastite ljude. Što više ljudi u vašem centru moći to je veća šansa da budete izabrani na neku stranačku funkciju koja je onda odskočna daska za izvršne i zastupničke dužnosti. Kao novi član morate poštovati hijerarhiju. Držite ljestve onima ispred vas i čekate vaših 5 minuta koji će doći ako budete poslušni. Da li ste sposobni ili stručni to ovdje uopće nije bitno. Ovdje se radi o organizaciji kojoj je primarni cilj očuvanje i širenje vlastitih interesa na štetu nečijeg proračuna. Ono što je frapantno u cijeloj ovoj priči je činjenica da oni sami nisu svijesni koju štetu rade ovoj državi. Mi koji smo recimo donekle stručni u nekim područjima točno znamo ono što ne znamo i na tome baziramo naše odluke. Ovi ljudi nisu svjesni onoga što neznaju te rade kardinalne greške koje se na kraju pokrivaju iz proračuna. To nam se upravo događa danas gdje se proračuni države, županija i JLS ruše zabrinjavajućim tempom. Privreda je spoj više posuda. Kada probušite jednu ,recimo onu koja se odnosi na Javnu upravu voda će iscuriti iz svih posuda. Čista fizika.
Tužna strana hrvatskog novinarstva
Čovjek na kojeg je pala sumnja da je lažirao stranačke izbore postao je SDP-ov kandidat za Župana PGŽ. Možemo razumjeti da njegovoj stranci to nije bitno je naprosto zapanjujuće da u cijeloj jednoj kampanji novinari nisu konfrotirali samog kandidata s tom činjenicom i dovesti u pitanje legitimnost njegove kandidature.
Novinarki NL gospodi Tihana Tomičić je za razvoj hrvatske demokracije primjerice bilo važnije fokusirati se na kandidata PGS-a Amira Muzura koji je postavio legitimno pitanje njegovog “zdrastvenog stanja”, umjesto pitanja legitimnosti Komadinine kandidature.
Što se gore od ovoga treba dogoditi narodu da i novinari shvatili kako i u demokraciji postoji mimimum minimuma ispod koga se ne ide. Neki novinari su po mom skromnom misljenju, uključujući i gospođu Tihanu, otišli daleko ispod toga.
I zato se svi za kraj trebamo podsjetiti ovoga:
Pluralism, in political science, the view that in liberal democracies power is (or should be) dispersed among a variety of economic and ideological pressure groups and is not (or should not be) held by a single elite or group of elites. Pluralism assumes that diversity is beneficial to society and that autonomy should be enjoyed by disparate functional or cultural groups within a society, including religious groups, trade unions, professional organizations, and ethnic minorities.
Tko gura Rafineriju nafte Rijeka prema zatvaranju?
Ekspanzija Kalemovih pumpi mogla bi ugroziti i Rafineriju nafte Rijeka?Rafinerija nafte Rijeka započela je radom 1883. godine kao najveći pogon za preradu nafte na kontinentu. Prva u svijetu Riječka rafinerija počela je prerađivati naftu na industrijski način.
MOL-ova modernizacija Rafinerije Nafte Rijeka
U Rafineriji nafte Rijeka 12. veljače 2011. svečano je obilježen završetak prvog investicijskog projekta modernizacije i predaja na korištenje triju procesnih postrojenja u sklopu Hidrokreking kompleksa – Blagi hidrokreking, Proizvodnja vodika i Izdvajanje sumpora – te brojnih pomoćnih postrojenja i instalacija, a proizvode se benzina i dizelska goriva prilagođena tzv. euro 5 zahtjevima. Završetkom prve faza modernizacije kapaciteti prerade pogona u Urinju su povećani na 4,5 milijuna tona godišnje.
Druga faza modernizacije
Druga faza modernizacije rafinerije u Urinju trebala bi riješiti pitanje teških ostataka koji nastaju nakon prerade nafte. U tu svrhu odabrana je tehnologija komornog koksiranja (Delayed Coking). Ovom tehnologijom istim količinama uvozne sirove nafte dobile bi se veće količine benzina, dizel goriva i ukapljenog naftnog plina, koje zadovoljavaju najviše europske standarde. Došlo bi i do maksimalnog smanjenja proizvodnje visokosumpornog loživog ulja i znatno bi se povećao indeks kompleksnosti rafinerije. I ono najvažnije sa financijske strane: više se ne bi trebala kupovati najskuplja, niskosumporna nafta jer bi se iz one crne, odnosne teške, puno jeftinije, mogle dobiti iste količine najkvalitetnijih benzina i dizel goriva. Stručnjaci kažu da za Inu ovaj projekt nema alternative: ako se ne sagradi to postrojenje, rafinerija u Rijeci ostat će bez ikakve perspektive i uskoro bi jedini izlaz bio njeno zatvaranje jer kapaciteti prerade su daleko ispod 10 milijona tona (4,5) što se smatra i donjim pragom rentabilnosti ovakvih rafinerija koje rade po starim tehnologijama.
Kriza u EU prouzročila višak proizvodnih kapaciteta i zatvaranje rafinerija
Zbog dužničke krize (prekomjernog deficita), posebno u EU i USA, koje je uzrokovano prije svega seljenjem industrijskih kapaciteta prema cheap labour zemljama, u svijetu je u posljednjih pet godina došlo do smanjenja potražnje za naftnim derivatima, pa mnoge rafinerije rade s bitno smanjenim kapacitetima, a u zadnjih 5 godina zatvoreno je 15 rafinerija u Europi.
Prva žrtva na MOL-ovoj strani je Rafinerija Montava ( 2,6 milijona tona) koja zatvara svoje rafinerijske pogone i prenamjenjuje se su logistički hub derivata.
Sukob Vlada RH –MOL oko INE
Otkad je MOL partner Vlade RH, do sada su uložili oko 11 milijardi HRK u njezinu modernizaciju (Rijeka-Sisak). U drugu fazu modernizacije trebalo bi se uložiti još 400 milijuna € kako bi se rafineriji Rijeka osigurail svijetla budućnost ili slijedi njeno zatvaranje. Sukob Vlade i MOL-a oko načina upravljanja (Državno-Korporativno), baca u sjenu ono najvažnije, a to je da su najveći problemi INE nastali dok se politika (SDP-HDZ) miješala u njeno poslovanje i kada su ovoj kompaniji zbog ˝državnog menagmenta˝ uništene kapitalne mogućnosti, samim tim dovevši je u poziciju da umjesto aktivne uloge na tržištu postane pasivni promatrač i žrtva preuzimanja od strane jačih kompanija. Plinski biznis od 2 milijarde HRK isto tako visi nad glavom Vladi RH, a kada se uzme u ozir besparica u slučaju prodaje MOL-ovog udjela u INI onda mislim da Vlada RH baš i nema nekog konja za utrku. Čak i u slučaju da Sud zbog korupcije poništi ˝Sanaderov ugovor˝ postavlja se pitanje koju mi to razvojnu strategiju imamo u ladici, a tiče se INE? Isti ti političari i manageri u spregi sa tranzicijskim lešinarima napravili su od jedne respektabilne kompanije kandidata za preuzimanje, krpajući proračunske rupe koji su sami napravili.
Osovina Ri-petrol/Petrol /Politika/Kalem vs. Ine ?
Kada smo kod strategijskog načina razmišljanja i vođenja kompanija, nije na odmet spomenuti slovensku tvrtku Petrol. To je tvrtka koja se bavi prodajom naftnih drivata bez up-stream i downstream aktivnosti. Njihova poslovna strategija preuzimanja hrvatskog tržišta fokusirana je na kontraverznog riječkog poduzetnika Jozu Kalema i njegovu tvrtku Ri-Petrol koja gradi benzinske postaje po cijeloj Hrvatskoj, a onda ih iznamljuje slovenskom Petrolu. Do sada je ovakvom strategijom Petrol došao do respektabilnih 90 benzinskih postaja u cijeloj Hrvatskoj, a samo u Rijeci i okolici 12. Rekli bismo, ništa sporno u ovakvim poslovnim strategijama ali uzimajući u vid da ovaj kontraverzni poduzetnik savršeno pliva u ovom našem političko-poduzetničkom okruženju, bez obzira radi li se o HDZ-u ili SDP-u, postavlja se pitanje koliko sprega politike (SDP/HDZ-Kalem) šteti našoj nacionalnoj komapaniji koja ostvaruje oko 8-9 % hrvatskog BDP-a. Od Grada Rijeke ali i ostalih JLS dobivao je izvrsne lokacije za gradnju benzinskih postaja, uglavnom kroz aranžmane zamjene zemljišta. Iste onakve kakve će poslije u Zagrebu implementirati Milan Bandić. Preko njegovog prijatelja Linića na kraju je nastradao i Željko Denona (ARZ) koji se usprotivio davanju nove benzinske postaje na riječkoj zaobilaznici Petrolu u ruke.
Danas kada Ina vodi bitku na dva terena, modernizaciji rafinerija Rijeka i Sisak i očuvanju domaćeg tržišta kako bi se isplatila ogromna investicijska sredstva u modernizaciji rafinerijskih postrojenja te spriječilo njihovo zatvaranje, državna i lokalna politika favoriziraju ˝Petrolovog frontman-a˝ Jozu Kalema i direktno pomaže provedbu Petrolovog ambicioznog strateškog plana lidera u prodaji naftnih derivata u jugoistočnoj Europi. Većinu benzina i dizela Petrol kupuje od različitih dobavljača na mediteranskom tržištu, a ponekad i od Ine kao i austrijski OMV. Oni koji putuju prema Trstu i Kopru svaki dan mogu vidjeti prazne Petrolove cisterne riječkih registracijskih oznaka koje tamo odlaze po gorivo za Petrolove postaje u Hrvatskoj.
Petrol je drugi najjači igrač na domaćem maloprodajnom tržištu i tvrtka je koja uopće nema rafinerija nego sve derivate koje prodaje nabavlja iz sekundarnih izvora
Recimo, hipotetički da Petrol dođe do nekih 150 benzinskih postaja i postane lider na Hrvatskom tržištu naftnih derivata uz pomoć Kalemovih političkih veza. Što će se onda desiti sa Riječkom rafinerijom nafte u koju smo generacijama ulagali hrvatski kapital i gdje smo stvorili respektabilni know-how ? Ne zaboravimo da je velika većina hrvatske popratne industrije vezane za Inina postrojenja. Ovo bi bila klasična hrvatska tranzicijska priča po kojoj ˝veliki˝ Hrvat uz političku podršku na koljena baca cijelu jednu industriju. Kar bo pa bo.
Zašto je ”Riječka strategija 2013-2020” unaprijed osuđena na neuspjeh?
Problem 1)
Glavni i osnovni problem leži u činjenici da se strategije razvoja donose za period od najmanje 15 godina i prema tome njezina provedba ulazi u djelokrug rada najmanje četiri gradske uprave.
Upravo zbog toga svaka imalo ozbiljna strategija u konačnici mora imati širu političku, stručnu i javnu podršku a ona može biti garantirana jedino primjenom strogih demokratskih i profesionalnih standarda navedenih u daljnem tekstu. Osim Laburista nitko iz opozicije nije podržao ovu strategiju.
Problem 2)
Stručnost i Neutralnost onih koji su pisali strategiju.
Hrvatsko-Australski ugledni znastvenik Stjepan Marčelja ( 2001-2004 ravnatelj instituta Ruđer Bošković) o reformama znanosti kaže: ˝Za reforme Vlada mora angažirati neutralno i međunarodno tijelo. Sami to ne možemo jer je previše pojedinačnih interesa na fakultetima koji to sprečavaju˝. Strategije razvoja ne pišu ljudi koji godinama rade i djeluju u istom sistemu.
Voditelj razvoje strategije dr. sc. Zrilić Nataša od 1998 obnaša dužnost savjetnika gradonačelnika za razvoj i po svim kriterijima ne može biti ˝neutralan˝ čimbenik u pisanju ovakvog strateškog dokumenta, a da ne govorim o ostalim sudionicima ove radne skupine.
Problem 3)
Strategija razvoja nije prošla ˝Drugo Mišljenje ˝ (Second Opinion) i usuglašavanje sa drugom radnom skupinom niti je nakon toga puštena na širu stručnu i javnu raspravu gdje mediji trebaju odigrati jednu od glavnih uloga. Sve ovo mora biti napravljeno prije nego ovakav strateški dokumentat dođe na glasanje pred gradske vijećnike. Isto kao i sa izborima, mediji ne ulaze u sadržajnu kampanju ili sadržajnu analizu gdje se gradanima/biračima ali i vijećnicima preko nezavisnih i stručnih institucija/pojedinaca nastoji ¨približiti¨ tematika. Demokratsko i intelektualno osvješćivanje građana od strane medija su daleko od onoga potrebnoga, a to je jedan od osnovnih razloga katastrofalnog nivoa kulture konstruktivnog debatiranja izmedu političara, stranaka, stručnih krugova ali i samih građana.
Problem 4)
Stručnost operativnog osoblja.
Web stranica na talijanskom jeziku TZ koju je ¨otkrio¨ vijećnik Liste za Rijeku Livio Defranza samo je potvrdila ono što svi mi već odavno znamo. Politička korupcija i politički klijentelizam koji se godinama ¨njeguje¨ u javnoj upravi pod SDP-ovskom dirigentskom palicom, intelektualno je devastirao Javnu Upravu. Već 20 godina isti ljudi vode ovaj grad i Županiju . Komadina, Obersnel i Linić u ovih 20 godina pomno su izgradili svoje centre moći gdje su umrežavanjem vlastitih ljudi stvorili ¨vlastite¨ kriterije sposobnosti i uspješnosti. Tako istančane ¨šalabahter¨ demokracije koja je razrađena do savršenstva u glavama političkih kapitalaca vjerovatno bi se mogla posramiti i mafijaška organizacija. Običnu korupciju možete iskazati u relevantnim brojkama i brzo je rješiti ako postoji političke volje ali šteta koja nastaje političkom korupcijom i političkim klijentelizmom mjere se tisućama uništenih radnih mjesta u postojećim poduzećima, tisućama neostvarenih radnih mjesta u novim industrijama, uništavanjem društvenog kapitala (privatnog i državnog), neostvarenoj dobiti itd, a da i ne govorimo o njezinim vremenskim učincima.
Vjerovatno puno naših sugrađana neće shvatiti vezu između onog katastrofalnog prijevoda na talijanski jezik i recimo sudbine 3-maja ili bilo kojeg drugog riječkog poduzeća ?
Problem 5)
Sukob privatnih i stranačkih interesa
Sukob koncepcija sadašnjeg gradonačelnika Obersnela i njegovog protukandidata na izborima za predsjednika gradskog odbora SDP gospodina Štefana daje nam naslutiti na koji se način privatni interesi ili interesi njihovih interesnih skupina izjednačavaju sa stranačko-ideološkim interesima. Na jednoj strani imate stranku gdje se bilo koja politika (socijalna,gospodarska, društvena) stvara u samoj stranci, a vodstvo stranke je ovlašteno za njegovu provedbu kroz izborni program koji onda postaje okosnica stvaranja koalicijskog sporazuma sa koalicijskim partnerima ili imate stranku po Obresnelovom viđenju gdje je on uvjeren da je dobio mandat od članova a onda po ad-hoc principu rješava probleme sa svojim ¨partnerima¨ u svom kancelarijskom sobičku . Gosp.Obersnel svima nama želi održati lekcije iz demokratskih odnosa pa se postavlje pitanje koja su to njegova iskustva i gdje je to on osobno živio i radio osim u Rijeci da je mogao upoznati razvijene stranačke demokratske odnose i stranački pluralizam? Ako gospodin Štefan epicentar odlučivanja želi vratiti u stranku i ideološki je zaokružiti, onda definitivno zaslužuje javnu i političku podršku.
Problem 6)
Copy-Paste mentalitet naših političara.
I kao šlag na kraju, potpredsjednik Vlade Grčić izrekao od hrvatskih antologijskih rečenica: ¨Mi znamo što trebamo napraviti ali ne znamo kako to napraviti!!!!!¨
Napamet se kopiraju rješenja bez dubinske analize ne uzimajući u obzir trenutačno stanje u privredi, konkurentnost naše privrede, naš mentalni sklop te naše intelektualne, financijske i organizatorske mogućnosti. NA taj način možemo godinama vrtiti priču oko STEP-a, TIC-a, PORINA, gospodarskih odjela, instituta itd, a da se na kraju ne zapitamo šta ta silna razvojna struktura generira u društvu?
I zato vrijedi spomeniti izreku Marka Mendenhalla koju je spomenio u ‘Encyclopedia of Management’, a odnosi se na neuspjeh strategijskog planiranja .“There is a failure to understand the culture of the organization as well as a failure to develop values and culture to support the plans.” Ovo će najvjerovatnije biti presudno u rezultatima Strategije 2013-2020. (Boris Bradarić)
