Rijeka je još davne 2000. godine pristupila projektu “Gradovi i općine prijatelji djece”, titule koja pretpostavlja da se grad aktivno bavi unapređenju zdravlja, odgoja i obrazovanja, socijalne skrbi, sporta i rekreacije, kulture i drugih aspekata života djece i mladih.
Pitanje je koliko je taj status bio uopće zaslužen jer stvarnost je pokazala da su se često ignorirali interesi djece i mladih. Eklatantni primjer tog odnosa je dvorište ispred Osnovne škole Nikola Tesla, koji je sad pretvoren u betonski plato, opasan za djecu i neprikladan za ikakve igre. Nije dvorište ispred OŠ Nikola Tesla jedini primjer nedostatka adekvatnog prostora za djecu, čak i uređeni parkovi koji imaju osiguran prostor za djecu su česta meta vandala, uz već tradicionalnu šutnju komunalnog redarstva i indiferentnost gradskih struktura, jer ako je devastacija dječjih parkova učestala pojava, koji je problem organizirati češće patrole komunalnog redarstva i policije, investirati u kamere i zašto ne – zatvoriti parkove tijekom noćnih sati (kao što mnogi europski gradovi rade)?
Ironično zvuci da ponekad privatni subjekti, poput trgovačkih centara su osigurali bolju infrastrukturu (igraonice) nego Grad koji koji raspolaže su puno više resursa i ljudi.
Nije naravno sve negativno, ima i pozitivnih pomaka, posebice zadnjih nekoliko godina. Od novoizgrađenih objekata poput vrtića (Radost, Đurđice, Žirafa-Svjetlost, Mavrica, Morčić, Srdoči, dok je postojeći vrtić Drenova proširen), Dječje kuće u Benčiću (čiji radovi su još uvijek u tijeku) do pokretanje dječjeg festivala Tobogan.
Ne treba zaboraviti i inicijativu nekadašnjeg Srednjeg bloka u Gradskom vijeću o sufinanciranju vrtića ostalih osnivača kojim su se sva djeca izjednačila po pravima.
Raspadom Srednjeg bloka, Lista za Rijeku je nastavila dio inicijativa okrenute mlađim generacijama i djeci, pa je tako Grad Rijeka prihvatio prijedlog sufinanciranja Multimedijalne knjižnice za djecu s poteškoćama u razvoju i jačanja modela poticanja sposobnosti darovite djece koji bi u konačnici mogao obuhvatiti tisuću učenika riječkih osnovnih škola.
Koliko god mnogi bili protiv toga, i postavljanje kamera u prometu je korak unaprijed po pitanju sigurnosti djece u Rijeci, ne treba zaboraviti da su djeca i starije osobe često među pjesačima koji najčešće smrtno stradaju u prometnim nesrećama (npr. 2016. godine u Rijeci je smrtno nastradala 9 – godišnja djevojčica).
I ponovno pokretanje Vijeća za prevenciju kriminaliteta nakon godine nerada je pozitivan pomak u smjeru stvaranja sigurnog okruženja za djecu, ali ostaje za vidjeti koje će konkretne mjere to tijelo poduzeti.
Takvi pozitivni pomaci sigurno nisu dovoljni ali barem dokazuju da su se stvari počele micati sa mrtve točke.
Ostaje puno prostora za poboljšanje. Na primjer penzioneri koji imaju mjesečnu mirovinu iznad 3000 kuna, plaćaju godišnju kartu od 144 do 198 kuna (ovisno o cenzusu) dok za dječje pokazne roditelji moraju plaćati od 92 do 120 kuna – mjesečno. Ispada da djeca moraju platiti 5-6 puta veći godišnji iznos nego penzioneri; razlog tomu je što penzioneri imaju pravo glasa na izborima, dok djeca kao maloljetnici nemaju, no koliko je takav odnos pravedan i ravnopravan, presudite sami.
Rijeci fale i snažnije demografske mjere koje će financijski olakšati mladim parovima i roditeljima s više djece. Problematičan trend pada nataliteta u Rijeci jasno pokazuje da je premalo učinjeno dosad.
Tu je i katastrofalno stanje Dječje bolnice Kantrida, bez obzira na opravdanja o gradnji nove bolnice za majke i djecu na Trsatu (koja će biti gotova tek 2021. godine) i otvaranje nove igraonice na Kantridi “Kutak za zajednički trenutak” 2017. godine. Ipak, u slučaju bolnica odgovornost prvenstveno leži na državi kojoj su veći prioritet ulaganja u bolnice susjednih država nego onih u našem gradu.
Puno je moglo biti učinjeno i po pitanju sportske kulture među mlađim generacijama, ali cijela drama oko bivše pročelnice za sport je stavila u drugi plan projekte, dok su novinske stupce punili njeni životni ekcesi s tragičnim posljedicama.
Kada se sumira učinjeno i propuštene prilike, ostaje žal što mnogo toga nije pokrenuto ranije. Ako Grad Rijeka pretendira nuditi perspektivu mladim ljudima i privući mlade ljude iz drugih krajeva, morat će uroniti dublje u pitanje svog odnosa prema djeci i mladima, osigurati elementarne uvjete za ugodan obiteljski život, na kraju krajeva zemlje gdje je dobar dio Riječana emigriralo zadnjih godina (Irska, Njemačka, Velika Britanija…) neka budu primjer i vodilja.
Želimo čuti mišljenje vaš roditelja koji imate malu djecu, jeste li zadovoljni kvalitetom ponude za djecu u Rijeci? Koje probleme po vama bi trebalo riješiti što prije?
